SEDAMDESET GODINA EVERESTA

Tekst napisao: Darko Berljak.

Dva čovjeka prije sedamdeset godina, 29. svibnja 1953. u pola dvaneast ujutro po nepalskom vremenu, svojim promrzlim nogama zakoračili su na zaleđenu površinu ne veću od biljarskog stola na visini od 8848 metara.

To su bili Novozelanđan Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay, članovi Britanske alpinističke ekspedicije i nakon višetjednog penjanja kao prvi ljudi u povijesti popeli su se na vrh Mount Everesta, najvišu planinu svijeta.

Prije njih bilo je niz pokušaja da se dođe na taj, kako su ga neki nazivali, treći pol Zemlje. Do Drugog svjetskog rata na Everestse moglo samo kroz Tibet, jer Nepal nije dopuštao strancima ulaz u njihovo kraljevstvo. Dvije izvidničke (prva 2021.) i pet penjačkih (posljednja 1938.) organizirane su od strane Britanaca sa sjeverne strane. Samo je njima XIII. Dalaj Lama davao dozvole za uspon, a odbijao je Švicarce i Amerikance. U tih sedamnaest godina poginulo je 12 ljudi.

Poslije 1950. smjer pristupa planini potpuno se preokrenuo. Kinezi su okupirali Tibet i sljedećih 30 godina, stranci nisu mogli tim putem na Everest, a Nepal je skinuo zabranu i otvorio svoja vrata. Britanci su organizirali dvije izvidnice 1950. i 1951. preko ledenjaka Khumbu i na 6100 metara na kraju Ledenog slapa tek malo provirili prema gore. Bili su sigurni da se tim putem preko Južnog sedla može na vrh. Ali, obuzeo ih je užas, jer Nepalci za 1952. godinu dozvolu nisu dali njima, već Švicarcima za proljetnu, ali i jesensku sezonu. Vrlo se lako moglo dogoditi da im netko nakon trideset godina uloženog truda, novaca i žrtava ispred nosa ukrade „njihov“ Everest. To se zamalo i dogodilo, jer su Švicarac Lambart i Šerpa Tenzing zbog jakog vjetra te godine odustali samo 325 metara od vrha. Godinu dana poslije Tenzingu je to uspjelo s Hillaryem, a ostalo je povijest. Što će se sve događati u sljedećih sedamdeset godina od prvog uspona, njih dvojica, a ni nitko drugi nije mogao ni zamisliti. Do 11. svibnja 2023. službeno je zabilježeno kako se 6098 osoba (od toga 13% ili 822 žene) u 11346 uspona popelo na vrh! Da se ispuni prva polovica tog broja trebalo je šezdeset godina, a za drugu tek devet.

Broj uspona na vrh nakon Hillarya i Tenzinga 1953. nije djelovao nimalo obećavajući. Trebalo je tri godine, da to ponove Švicarci 1956. godine te sedam i dvanaest godina da to učine Kinezi iz Tibeta. Amerikanci su 1963. došli s nepalske strane drugim putem na vrh, djelomično po zapadnom grebenu i švercanjem na kineskoj strani po snježnom žlijebu u vršnoj piramidi. Slijedilo je desetak ekspedicija do 1980. uz istaknute uspone Messnera i Habelera 1978. bez uporabe kisika iz boca, prvenstvenog uspona jugoslavenske ekspedicije po Zapadnom grebenu 1979. te solo prvenstvenog uspona Messnera 1980. sa sjeverne strane. Ukupan broj ljudi na vrhu s obje strane planine do kraja tog razdoblja bio je tek 107, a od toga četvrtina bili su Šerpe.

U to vrijeme počelo je i penjanje novih smjerova na Mount Everest, uglavnom je završeno do 1995., osim nekoliko izuzetaka. Podnožje planine na visini od 5300 metara u Nepalu na ledenjaku Khumbu i od 6100 do 6400 metara u Tibetu na ledenjaku Rongbuk te Kangshungu na 5500 m nije preteško za dostup i tamo se u pravilu postavljaju bazni logori.

Na slici sa ISS-a (NASA photo) ucrtao sam svih osamnaest postojećih smjerova na Everest, poredanih brojevima po ledenjacima oko planine sa kojih počinju usponi. Uz broj, naveden je naziv smjera, država iz koje je bila ekspedicija i godina uspona:

Smjerovi br. 3., 4., 7., 8., 9., 11. i 15. nisu nikada ponovljeni. Mogućnosti za nove smjerove gotovo nema, možda direktna na vrh u Istočnoj stijeni i preko Fantasy grebena lijevo u sredini ispod br. 8.

Samo po dva smjera izvedeno je 98 % svih uspona: onome od Hillarya i Tenzinga (br. 1.) 63 % i po Sjeveroistočnom kineskom grebenu (br.10) 35 % uspona. Po ostalih šesnaest smjerova bilo je 2 % uspona, odnosno to je ostvarilo samo 254 ljudi.

Kako je rečeno od 29. svibnja 1953. do 11. svibnja 2023. godine, 11.346 uspona izvelo je 6.098 osoba. Među njima najviše je bilo Nepalaca (većinom Šerpa) 1756, zatim Amerikanaca 748, pa Indijaca 626, Kineza 495, Britanaca 412 i td. Na vrh Everesta noge su stavili i najčešće se slikali s državnom zastavom, penjači iz 127 zemalja u svijetu, a njih 50 imaju više od 10 čovjek/uspona na vrh.

Mnogi su se više puta popeli, od Ang Rite Šerpa koji je još 1996. postao prvi čovjek s 10 uspona na vrh (svi bez boca s kisikom), a danas rekord s 26 uspona drži Kami Rita Šerpa, a od zapadnjaka Britanac Kanton Cool sa 16 uspona, a ženski rekord od deset uspona na vrh ima Lhakpa Šerpani.

Od prve žrtve Everesta 1922. do danas penjući se na Everest poginulo je 321 ljudi (već na samom početku ove sezone 2023., trojica Šerpa i jedan Amerikanac). Iz naroda Šerpa najviše je poginulih 111, a po 19 mrtvih bilo je iz Indije i Japana itd. Nakon uspješnog uspona na vrh na silazu je poginulo 87 ljudi.

Nakon prve uspješne ekspedicije 1953. postalo je nepisano pravilo ako se na vrhu Everesta dogodilo što se može podvesti pod neko „prvo“ ili „naj...“ da se to itekako naglasi ili udari na vellika zvona. Tako je Švicarac Juerg P. Marmet 1956. postao prvi Europljanin na vrhu svijeta, James W. Witthaker 1963. prvi Amerikanac, a Junko Tabei iz Japana prva žena 1975., pa su do danas slijedile samohvale tko je bio prvi učitelj na vrhu, pilot, domaćica, svećenik, novinar, vozač kamiona, besposličar, zubar, burzovni posrednik, odvjetnik, gradonačelnik, američki Indijanac, Arapin, Crnac, državljan San Marina ili Hondurasa.

Iz davnijih vremena treba ipak izdvojiti Krzysztofa Wielickog i Leszek Cichaya, Poljake koji su se na vrh popeli prvi po zimi 1980; Francuz Jean-Marc Boivin, prvi je s vrha poletio s padobranskim jedrom, a 5. svibnja 1988. čak 19 godina nakon prijenosa s Mjeseca, ostvaren je prvi izravni TV prijenos s najvišeg vrha Zemlje (kinesko-nepalska-japanska ekspedicija), a preuzela su ga 32 države. Na istoj ekspediciji Šerpa Tsering Dorje popeo se na vrh s nepalske strane, a sišao na kinesku; prvi bračni par na vrhu bili su Marija i Andrej Štremfelj iz Slovenije 1990., iste godine gore su došli prvi otac i sin Roche iz Francuske, do Južnog sedla sišli su na noge, a od tamo do Baznog logora s padobranskim jedrom. Prvi neprekidnuti skijaški silaz vrh – BC izveo je Davo Karničar iz Slovenije, a snowboardom s vrha niz Veliki kuloar u SZ stijeni s tibetske strane 2001. spustio se Francuz Marco Siffredi, sljedeće godine to je želio ponoviti i u drugom velikom kuloaru (Hornbain) u istoj stijeni, no nakon spusta s vrha negdje na polovici žljeba je pao i nestao u lavini.

Oko najbržih uspona Bazni logor – vrh ima mnogo dvojbi, od toga odakle se računa BC, lažnih vremena, jesu se ili ne, koristila fiksna užad, kisik iz boca i sl., pa se jedino kao čisti najbrži uspon računa onaj Španjolca Killiana Jorneta na tibetanskoj strani visinske razlike 3.186 metara od BC-a do vrha za 26 sati bez boca i postavljenih užeta.

Najbrži silaz sa svojim nogama s Everesta izveli su 1986. Švicarci Loretan i Troillet. Popeli su se u alpskom stilu, bez šatora, užeta i boca s kisikom za 37 sati u SZ stijeni po Hornbein kuloaru. Pošto su snježni uvjeti bili idealni, s vrha po žlijebu u podnožje spustili su se za pet sati, većinom na guzici kočeći cepinima.

Na vrh bez uporabe kisika iz boca ostvareno je 221 uspona, a izvelo ih je 185 ljudi. Većina se popela na taj način s nepalske strane, jer s tibetske to je neusporedivo teže.

Babu Chirri, jedan od najpoznatijih Šerpa u povijesti, s puno uspona na vrh, tadašnjem brzinskom rekordu, 1999. proveo je na vrhu Everesta bez boca s kisikom 21 sat (u šatoru, ali nije se usudio zaspati).

Australac Tim Macartney-Snape postao je 1990. prvi čovjek koji je ispenjao svih 8848 ili kako neki točnije smatraju 8850 Everestovih metara. Zaronio je u Bengalskom zaljevu, izašao na obalu, obrisao se ručnikom, stavio ruksak na rame i otpješačio 1200 km do Everesta u Nepalu ne koristeći nikakvo prijevozno sredstvo i sam se popeo na vrh.

Britanski supružnici Sanderson, prvi su ljudi koji su svladali najviše moguću visinsku razliku na površini Zemlje. Startali su 420 metara ispod razine mora (iz depresije na obali Mrtvog mora u Izraelu), biciklirali šest mjeseci do Everesta i 2006. popeli se na vrh te napravili visinsku razliku od 9.268 metara.

Čovjek koji je iz najveće udaljenosti došao na vrh Everesta na vlastiti pogon i noseći sve potrebno sa sobom bio je Šveđanin Goran Kropp. U jesen 1995. startao je iz Stockholma na svom biciklu sa 108 kg hrane i opreme, prešao 13.000 kilometara, došao u Bazni logor u travnju sljedeće godine i sam se popeo na vrh krajem svibnja. Biciklom se vratio i natrag u Švedsku.

Četiri dana prije 50. obljetnice prvog uspona (2003.), Peter Hillary s vrha Mount Everesta nazvao je satelitskim telefonom svog oca Edmunda u Kathmanduu gdje je sudjelovao u proslavama jubileja prvog uspona.

Prvi i jedini helikopter koji se spustio na vrh bio je Airbus AS350 B3 s francuskim pilotom Diderom Dessalleom. To mu je uspjelo u 7 sati ujutro 14. svibnja 2005. Na vrhu (ne punom težinom, već samo skijom prislonjenom na snijeg) bio je 3 minute I 50 sekundi. Drugi dan u puno težim uvjetima to je ponovio.

Najstariji muškarac na vrhu bio je 80 godišnji Japanac, a žena 73 godišnja Japanka, a najmlađi 13 godišnji dječak iz SAD-a, a od djevojčica isto toliko stara Indijka.

Na vrh su se popeli i ljudi s posebnim potrebama: potpuno slijep, s amputiranom nogom, s obje amputirane, amputiranom rukom, hemofiličar, dijabetičar, oboljeli od multiple skleroze, astmatičar itd.

Jedini astronaut na vrhu Everesta bio je Scott Parazynski iz SAD-a 2009. godine. Imao je pet Space Shuttle lansiranja u orbitu oko Zemlje i sedam šetnji svemirom, a popeo se dvije godine nakon svoje zadnje misije na ISS-u.

Oduvijek je bilo, a i dalje raste broj bizarnih događaja na vrhu Everesta. Neki Meksikanac investirao je 350.000 dolara da mu Šerpe odnesu pijano na vrh svijeta da nešto odsvira, a poslije su se gadno namučili da instrument čitav odnesu u dolinu. Najviša tučnjava u povijesti čovječanstva dogodila se 12. svibnja 1988. sedamdesetak metara ispod vrha na poznatoj Hillaryevoj stubi. Zbog svađe o prednosti prolaska (prema gore ili prema dolje) po fiksnom užetu, cepinima i šakama potukli su se Indijci, Koreanci i Japanci. Američki vatrogasac donio je gitaru koju je koristio Alice Cooper na vrh i tamo pjevao prateći se na njoj. Najbrojniji familijarni izlet na Everest ostvarila je kanadska obitelj Mallory kada su u svibnju 2008. na vrh zajedno došli otac, njegova dva sina i kćer. Jedan Šerpa, 2006. pri temperaturi od minus 37°C skinuo se gol i izdržao takav 3 minute na vrhu. Nepalski par, budist Pem Dorje i hinduskinja Moni Mulepati uz pratnju desetak svatova vjenčali su se na vrhu Mount Everesta 2005. godine.

Na vrhu svijeta gorjela je vatra i to na olimpijskoj baklji na putu za Igre u Pekingu. Kineski penjači donijeli su je na vrh 8. svibnja 2008. i odnijeli dolje kako su znali i umjeli u jednoj ruci. Da izbjegnu možebitne provokacije od ljubomornih drugih penjača ili da im netko ne puhne u plamen, Kinezi su od nepalskih vlasti ishodili zabranu da s njihove strane te godine nitko ne smije doći na vrh prije 10. svibnja. Također u svibnju, ali 2021. godine, pozivajući se na duboku zabrinutost zbog COVID-a, kineska vlada objavila je da će postaviti “liniju razdvajanja” na vrhu Everesta, kako bi spriječila širenje COVID-a u Kinu od pozitivnih penjača koji su se popeli iz Nepala! Najčudnije je što Kinezi zbog COVID-a već tri godine ne puštaju strance u Tibet, a kamoli da se s te strane penju na Mount Everest.

Najviše ljudi u jednom danu popelo se na vrh 23. svibnja 2019., njih 354. Inače, od prvog uspona 1953. trebalo je punih 39 godina (1992.) da se toliko ljudi uopće izreda na vrhu. Najviše ljudi na vrhu u sezoni bilo je u proljeće 2022., preko 700, a razlog tom velikom broju bio je neuobičajeni produžetak sezone, jer su u potpunosti izostale mlazne struje (vjetrovi na visini preko 7500 metara u pravcu istoka s brzinom preko 200 km/h) koje u pravilu od kraja svibnja na Everesta onemogućuju svako penjanje.

Nagli porast broja uspona počeo je prije desetak godina. Usprkos velikim nesrećama na putu prema vrhu kada su se čak prekidale sezone, razornom potresu u Nepalu i Covidu uspon po smjeru prvopristupnika na Everest svake se godine u proljeće sve potpunije i besprijekornije tehnički uredi. Vrh Everesta postao je atraktivno odredište planinskog turizma s osnovnim preduvjetom da to možeš masno platiti agenciji koja ti to organizira, a što uključuje iskusnog vodiča cijelim putem i puno boca kisika. Od Baznog logora do vrha po snijegu i ledu sagradi se neprekidnuto stubište s gelenderom (užetima) i katovima za odmor (visinski logori) sa najviše mogućim standardom.

Ako je nekome nakon vrha pun kufer nizbrdice, a u džepu je još ostalo novaca, najopasniji dio od Logora 2 do Baznog logora, za pet minuta elegantno može preskočiti u sjedećem položaju. Malo je koga briga za staru himalajsku izreku da uspon ne završava na vrhu, već tek kada se spustiš u Bazni logor. Novovjeki „summiteri“ je tumače da se preko najopasnijeg dijela može spustiti i helikopterom.

O Everestu je snimljeno nekoliko igranih filmova, mnoštvo dokumentarnih, a broj knjiga u kojima je Mount Everest u glavnoj ili sporednoj ulozi, nitko živ ne može izbrojiti. Uostalom, samo u Hrvatskoj ih je izdano osam (po četiri od Stipe Božića i Darka Berljaka).

Što su radili Hrvati na Mount Everestu? Na vrhu u osam uspona bilo ih je sedmoro. Prvo je to uspjelo Stipi Božiću na jugoslavenskoj ekspediciji 1979. po prvenstvenom smjeru Zapadni greben, jednom od najtežih smjerova na vrh. Put kojim su na vrh došli Hillary i Tenzing ponovio je deset godina poslije na makedonskoj ekspediciji. Četiri žene, Darija i Iris Bostjančić te Milena Šijan i Ena Vrbek na ekspediciji u organizaciji Hrvatskog planinarskog saveza popele su se na vrh Everesta 2009. po istom smjeru i jedina smo država koja je na vrhu imala više žena nego muškaraca. Mario Celinić i Den Eror, također po tom smjeru popeli su se 2021. i 2022. kao klijenti stranih komercijalnih ekspedicija.

Ženski Everest nije bila jedina ekspedicija na vrh svijeta organizirana s naše strane. U ljeto 1988. na izvidničku ekspediciju kao prvi iz našeg okruženja u Tibet pod Sjeverozapadnu stijenu Everesta u organizaciji Planinarskog saveza Zagreba otišli su Darko Berljak i Janez Benkovič iz Slovenije. Pošto se kineska strana Everesta za strance otvorila tek početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je puno logističkih i penjačkih nepoznanica kako tamo izvesti ekspediciju.

S izviđanjem do 6200 m i prikupljenim podacima, sljedeće godine u organizaciji istog saveza krenula je velika Zagrebačka ekspedicija u kojoj je bilo 19 Zagrepčana, jedan Bosanac i šest Slovenaca. Cilj je bio prvo ponavljanje smjera Veliki kuloar u gotovo 2800 metara viskoj SZ stijeni. Dio slovenske ekipe na čelu sa svjetski poznatim Slavkom Svetičičem pokušao je prvenstveni uspon u sredini stijene, no zbog pomanjkanja tehničkog materijala se odustalo. Taj smjer prvi je ispenjan od Rusa tek petnaest godina poslije (2004.) i nazvan Ruska direktna. Na zagrebačkoj ekspediciji koja je trajala 93 dana, 72 su bila od Baznog logora naviše. Ispočetka je sve krenulo sjajno po Velikom kuloaru. Za samo devet dana savladan je donji, najteži dio stijene do 7200 m i u strmoj padini iskopana snježna rupa, kao ključan Logor 2 za daljnje napredovanje. Zbog lošeg vremena, obilnog snježenja i neprestanog popravljanja fiksnih užeta preko tzv. Bijelog limba visinske razlike od samo 600 metara, penjalo se sljedećih 45 dana. Novih osamnaest dana trebalo je za postavljanje Logora 3 na 7700 m i nekoliko bezuspješnih pokušaja prema vrhu s najviše dostignutom visinom od 7900 m kada je ekspedicija prekinuta zbog olujnog vjetra, odnosno početka zimskih mlaznih struja sa sjeverozapada. Iako je bilo nekoliko lakših povreda od istegnutih ligamenata i slomljenih rebara u nebrojnim lavinama koje su se svakodnevno obrušavale niz Veliki kuloar, svi članovi vratili su sigurno dolje i prilično razočarano vratili kućama. Te sezone sa sjeverne sezone planine nijedna se ekspedicija nije popela na vrh. Mala je bila utjeha da se prvi puta ponovio Veliki kuloar kojeg su nekoliko godina prije ispenjali Australci, odnosno došlo se do spoja smjera kojim se Messner 1980. sa Sjevernog sedla popeo na vrh.

Osam godina poslije, 1997. Hrvatski planinarski savez organizirao je prvu službenu Hrvatsku ekspediciju na Mount Everest po smjeru SI greben s kineske strane planine. U momčadi je bilo jedanest Hrvata, sedam Slovenaca te po jedan Nijemac i Bošnjak. Uz mnoge tragične događaje stranih penjača na toj strani planini u to vrijeme, uobičajenog loših vremenskih uvjeta, na vrh se prvi popeo u solo usponu Franc Pepevnik iz Slovenije. Tih dana, u vršnom dijelu Everesta nije djelovala nijedna druga ekspedicija, jer su se zbog lošeg vremena povukli u Bazni logor Rongbuk. Sljedeći dan na vrh su krenuli Slovenac Pavle Kozjek i Nijemac Joseph Stiller također u samostalnim usponima i bez boca s kisikom. Potonjem se na Drugoj stubi na 8610 m toliko pojačala retinopatija da ništa nije vidio na jedno oko i nekako se sam vratio na Logor 3 na 8350 metara. Kozjek se bez ikakvog problema popeo na vrh i postao prvi i dosad jedini Slovenac na vrhu Everesta bez uporabe kisika iz boce. Sljedeći dan, kada su uvjeti bili najbolji za vrh iz posljednjeg logora trebao je krenuti Danko Petrin iz Zagreba. Ali, te noći Nijemcu se stanje pogoršalo pa više nije vidio ni na drugo oko i jedino rješenje bilo je da Danko i jedan Šerpa kako znaju sami spuste Stillera s 8350 metara u naš Bazni logor na 6500 metara. To im je uspjelo za dva dana i koliko god je razočaravujuće što je Danku vrh svijeta izmaknuo za samo nekolko sati, neusporedivo je važnije što je nekome spasio život. Inače, to je s najviše visine izvedena akcija nekog gorskog spašavatelja iz Hrvatske.

Vodio sam izvidnicu 1988., ekspedicije 1989. i 1997. na Everest i već se pomirio sa sudbinom da iako su se neki na toj posljednjoj u velikom stilu popeli na vrh, nikada neću biti vođa ekspedicije čiji će i član iz Hrvatske doći na najviši vrh svijeta. Ipak, sve se s debelim kamatama naplatilo dvanaest godina poslije.

Na Ženskoj ekspediciji na Cho Oyu 2007., Hrvatice su se pokazale penjački i brzinski nadmoćnije od mnogih stranaca koji su se na toj planini, šestoj po visini na svijetu, pripremali za Everest u proljeće 2008. Naših pet članica lakoćom se popelo na taj 8201 m visok vrh, od toga četiri bez boca s kisikom, pa nije dugo trebalo čekati odluku da se 2009. organizira Hrvatska ženska ekspedicija na Mount Everest. U organizaciji Hrvatskog planinarskog saveza krenulo se u Nepal s planom uspona na vrh po JI grebenu, ekspedicija je trajala 65 dana, od toga 48 od EBC-a prema vrhu i natrag.

Komercijalne ekspedicije malo, pomalo početkom ovog stoljeća postajale su sve brojnije od onih klasičnih na Mount Everest. U 2009. to se još moglo podnijeti, jer je ipak trećina ekspedicija uključujući našu organizirana i izvedena na klasičan način. Putarina za Ledeni slap postoji već 25 godina i tu dionicu od 5400 do 6100 m uređuje tim Šerpa, tzv. „Icefall Doctors“. Drukčije bi se teško moglo, jer je nezamislivo da bi si svaka ekspedicija uređivala put kroz Ledopad. Nekada kada ih je bilo manje, prirodne prepreke savladavale su se zaobilaženjem pukotina i seraka s minimum fiksnih užeta i puno manje ljestava. Ali, prolaz kroz ledopad predugo je trajao i penjači su duže bili izloženi visećim seracima i lavinama s Everestovog ramena. Smisao je puta uređenog od „doktora“ da se u kraćoj i izravnijoj linijišto brže prođe taj smrtonosni ledenjak. U 2009. još je bio dobar običaj da se vođe komercijalnih i klasičnih ekspedicija dogovore tko će gdje i koliko učvrstiti užadi od Ledopada prema vrhu. Nama je pripalo 200 metara u srednjem dijelu Lhotse Face. Na istom sastanku izmjenili smo frekvencije radio stanica da po planini u slučaju potrebe možemo koordinirati uspone te rekli koliko tko ima visinskih Šerpa. U ostalim ekspedicijama njihov broj bio je najmanje jednak, ako ne i dvostruko veći od članova. Čudno su me gledali kada sam rekao da za nas dvanaest imamo samo pet Šerpa od kojih će samo trojica ići na završni uspon na vrh. Naše članice aktivno su sudjelovale u nošenju zajedničke opreme i hrane na planinu, kao i postavljanju visinskih logora.

Najveće priznanje izvrsnosti naših članica došlo je na dan kada su se usklađivali termini završnog uspona. Bilo je izvjesno da će se vremenski prozor povoljan za zadnju dionicu prema vrhu otvoriti 19., a zatvoriti 23. svibnja. Neka se druge ekspedicije malo više izmuče prvi dan 19., razmišljao sam, a naše će krenuti s Južnog sedla dan poslije kada će biti jasno kakvi su uvjeti na tih posljednjih 1000 visinskih metara vršne piramide Everesta. U to vrijeme, ekspedicije su se još međusobno uvažavale i sve što je trebalo riješavalo se dogovorom vođa u Bazi. U naš logor došao je poznati penjač Willie Benegas, Amerikanac koji je vodio brigu o međusobnoj koordinaciji 15 komercijalnih i 9 klasičnih ekspedicija. Pitao me kada idu „sestre“ na vrh. Mislio je na Dariju i Iris Bostjančić. Odgovorio sam da će to biti 20. svibnja. Rekao je da su se svi ostali složili da 19. isključivo ide samo tridesetak najboljih penjača i Šerpa, jer snijeg od Južnog sedla do vrha još nije izgažen, a na puno mjesta trebalo je postaviti nova fiksna užeta. Nastavio je da bi bilo dobro da u toj prvoj skupini budu i „sestre“, jer se posljednjih tjedana uvjerio u njihove sposobnosti na planini.

Pristao sam i naš je plan bio prva skupina 19., a druga 21. svibnja na vrhu. U biranom društvu, Darija i Iris popele su se na vrh u prilično lošim vremenskim uvjetima za jedanaest sati od Južnog sedla, bile prve žene te sezone na vrhu, a poslije se saznalo da su i prve sestre ikada na vrhu Everesta po smjeru iz Nepala. Darija nije koristila kisik iz boca do Sedla, a i povremeno i tijekom uspona te većem dijelu silaza. Provele su na vrhu 45 minuta ne koristeći dodatni kisik, a tog dana već u deset ujutro gornji dio planine pokrili su oblaci, počeo je snijeg i prema dolje na mnogim mjestima vidljivost je bila nula. Uz sve to, Darija inače medicinska sestra, na Balkonu (8400 m) dala je injekciju deksametazona jednom irskom penjaču koji je tamo kolabirao i najvjerojatnije mu spasila život.

Dva dana poslije, na vrh su se popele Ena Vrbek i Milena Šijan za impresivnih sedam sati od Južnog sedla, a zanimljivo je da su one najmlađa i najstarija osoba koje su se iz Hrvatske popele na vrh Mount Everesta.

U Hrvatskoj takvog nema, a i u svijetu nema baš previše planinarskih društava ili klubova koji su imali toliko svojih članova u sastavu Everest ekspedicija kao PSD Velebit. Osamnaest Velebitaša bili su 25 puta članovi ekspedicija na Mount Everest, od one izvidničke 1988., po Velikom kuloaru u SZ stijeni 1989., po SI grebenu 1997., sve iz Tibeta te po JI grebenu 2009. iz Nepala. Vođa svih tih ekspedicija bio je Darko Berljak, a Velebetašica Ena Vrbek bila je na vrhu Mount Everesta 21. svibnja 2009. kao najmlađa članica (24) te Hrvatske ženske ekspedicije. Evo ih svih poimenice: