Kada: 27.-30.05.2023.

Tekst pisala poluinspirirana doktorica, DJ i pomoćna kuharica: Darija M.

Polazak na ovaj dugo iščekivani i pomno pripremani izlet bio je planiran u cik zore, čak i prije nego što kreće radno vrijeme naše matične ustanove iz koje sve kreće i gdje sve završava (alzo, Cug koji nikada ne kasni). Pravovremenom polasku vozila čije sam posade bila član presudio je tako poneki snooze, jutarnje slaganje sendviča za put i timarenje životinja te smo krenuli zadnji, jer poše, netko treba biti i metla. Ne treba niti spominjati da je metla pomela pred sobom čak i vozače koji su krenuli i prije vremena, pa čak i poznatu pekarsku limuzinu. Nedostatak sna i glukoze kao mozgovnog goriva učinio je svoje pa smo tako dolaskom pred naš prvi cilj (Omiš) morali, sramoto moja, guglati na kojoj se to rijeci grad nalazi.

Prešavši most preko rijeke CETINE (onaj stari, a ne kontroverzni novi) ubrzo stigosmo do parkirališta. Nakon pažljive montaže sve potrebne opreme, zaštitnih faktora i punjenja kalorijskih rezervi uputismo se ka prvoj avanturi ovog izleta, ferrati Fortica.

Sunce je već dobrano počelo peći te smo bili pomalo sretni što nas na putu hladi bura. Za iskusne ferataše ovaj put nije bilo nikakvih većih prepreka niti spominjanja svetaca i nakon kraćeg odmora u hladu Fortice povela se debata kojim putem se spustiti, onim dužim, nježnijim i ljepšim ili strmijim, a bržim. Zrrnobradi pročelnik odlučio se za potonju opciju što je naravno rezultiralo pokojim ateriranjem na stražnjice i u trnje uz stazu. No, per aspera ad astra stigosmo gotovo neozlijeđeni s tek ponekim trnom u laktovima do naših vozila da možemo što brže nastaviti put do sljedeće destinacije, trajektne luke Drvenik.

Ferrata u Omišu nas je lijepo zagrijala, a naše glavno odredište ovog višednevnog izleta je otok Hvar i sve njegove ljepote.

Tijekom kratke vožnje trajektom do Sućuraja na otoku Hvaru stigne se popiti i nekoliko rundi preskupog piva, a glavna preokupacija bila je dogovaranje koju šoping meku ćemo odabrati za logističko opremanje našeg kampa. Izazove uskih hvarskih cesta savladali smo uspješno bez da je itko završio u prijevremenoj berbi maslina i obavili opskrbu u jelšanskom Tommyu.

Uzbudljivoj vožnji ni tamo nije bio kraj… hint – tunel Pitve! Naše odredište bio je kamp Lili koji se nalazi u Jagodni, na južnoj obali otoka. Umorni od puta i miomirisni od fizičkih napora jedva smo dočekali da se uz zalazak sunca i hladno pivo bacimo u more. Logističko vozilo u sastavu Lucije, Ivana, Ane i Marka stiglo je zadnje sa svim potrebnim sastojcima za planiranu večeru – burger i ćevapi party.

Obedić nas je pak opremio tekućom fazom, a ostali dečki su se iskazali vještom pripremom mesa i vegetarijanskih alternativa istom. Punih želudaca uputili smo se svatko u svoj hotel šator jer nas je sljedeći dan čekalo rano buđenje i nova avantura, ferate via Mirko, via Avalon i via Barbara koje vode na najviši vrh otoka, Sv. Nikolu, treći najviši otočni vrh u našoj lijepoj.

Početna točka izleta bila je Sveta Nedjelja i parkiralište na kojem smo zaigrali tetris s autima. Nakon dvadesetak minuta pristupa kroz mjesto i pitoreskne vinograde prošarane brojnim makovima i poljskim cvijećem našli smo se ispod same ferate via Mirko.

Pogled na vertikalnu liticu duljine stotinjak metara u nekim je članovima ovih elitnih odreda instantno probudio fiziološke potrebe, a ubrzo nas je svojim prisustvom počastio i sam autor ove ferate, Slovak Miro Štec. Dio članova odlučio se na uspon uputiti nešto lakšim Avalonom, a većina nas se ipak uhvatila ukoštac s vertikalom koja je izvrsno opremljena željezom i nakon početnog grča pruža neprocjenjive poglede na more i vinograde.

Ove dvije ferate sastaju se kod visećeg mosta koji ne vodi nigdje osim prema mnoštvu lajkova na društvenim mrežama. Pogled na ambis koji se nalazi ispod mosta također je neprocjenjiv. Nakon nešto kraćeg dijela ferate Barbara do vrha je slijedilo i nešto slobodnog plezanja oštrim stijenama.

Osvježili smo se u konobi ispod vrha pivom čija cijena se formirala vjerojatno ovisno o simpatičnosti naručitelja, a gazda konobe uputio je pojedinim sudionicama izleta i razne (ne)moralne ponude umjesto da je galantno počastio domaćim sokom od kadulje. Nakon što nitko od prisutnih nije prihvatio bračne i mračne ponude veći dio ekipe uputio se skroz do vrha sv. Nikola, a zatim planinarskom stazom uz jednu od lokalnih atrakcija, samostan u špilji natrag u mjesto u jedan od restorana na zasluženi ručak i hladne napitke.

Nakon još jednog kolektivnog kupanca u našem kampu krenule su i pripreme za večeru drugog dana, varivo od svih vrsta povrća s dodatkom pikantnih kobasa. Glavnu atrakciju druge večere priuštili su nam Zrnobradi i Obedić svojim okršajem u zgibovima koji je započeo nesporazumom oko odabira glazbenih brojeva. Zrnobradi je nadmoćno pobijedio s konačnih 11 zgibova i time osvojio primat u odabiru hitova kojim smo cijelu večer uveseljavali ostatak ovih elitnih odreda.

Pri tome nismo zaboravili ni na našeg Oboružanog koji nažalost nije mogao nazočiti ovom jedinstvenom izletu te smo mu posvetili čak i plesnu koreografiju na mile zvuke njegove voljene Vesne Pisarović. Naša Ivana ove se večeri pobrinula za tekuću fazu i sudjelovala u odabiru glazbe za fajrunt.

Treći dan izleta bio je rezerviran za aktivnosti ovisno o osobnim preferencijama sudionika. Većina se tako ipak odlučila za aktivni odmor i odlazak na penjalište Straćine u blizini Starog grada gdje su iskusni alpinisti iz naših redova Robi i Robić pronašli nekoliko „lakših“ smjerova. Uz ohrabrivanja i doskočice našeg Zrnobradog zaključak je bio da nije bitan smjer, bitno je popesti se :D

Dio ekipe ostao je odmarati u kampu, a dio ekipe uputio u mondeni Hvar uvjeriti se u istinitost novinskih napisa o visokim cijenama ovog popularnog ljetovališta. Za zajedničku večeru ekipa logistike isplanirala je lagani obrok, paštu s umakom od tune, a djevojke su demonstrirale anatomski ispravne položaje za miješanje umaka u vrlo velikom loncu s vrlo velikom kuhačom. Nakon večere uslijedila je još jedna večer popularnih hitova, a predsjednica je stekla novi nadimak (mama Ska) zahvaljujući svojim ska plesnim vještinama.

Sjetni što je našem izletu uskoro kraj probudismo se na Dan naše državnosti u utorak i ubrzo pospremismo svoje domove. Oči svih sudionika izleta bile su uprte u razne vremenske prognoze koje nisu bile baš obećavajuće za naše planirano finalno odredište, feratu na Čikoli. No, pravi ferata znalci uvijek imaju nekog asa u rukavu i kao alternativno odredište odabrasmo feratu Perunika u blizini Podstrane. Putovanje u utrobi trajekta na relaciji Stari Grad – Split proteklo je u dogovorima za kulminaciju ovogodišnjih velebitaško-ferataških tura čiju lokaciju vam nećemo odati, pratite nas za više sadržaja.

U blizini Perunike dočekao nas je ljubazni postariji gospodin koji nije bio baš uvjeren u naše penjačke vještine te nam je savjetovao da ako nam se što dogodi zovemo HGSS. Na pristupu do ferate iznad brda počeli su se skupljati kišni oblaci, a čulo se i nekoliko tutnjeva grmljavine. Razborito smo odlučili da ne želimo završiti u novinama i okaljati ime i ugled PDS Velebita, te zaključili da ferata neće nigdje pobjeći i dogovorili gdje ćemo na obedić. Do restorana Antin gušt u predgrađu Šibenika prošli smo kroz gotovo sva godišnja doba, čitaj rijetko viđenu tuču. Umorni, ali ispunjeni u večernjim satima stigli smo u Zagreb opet preskočivši mjesto gdje sve počinje i završava.