Stol, 2.236m, Karavanke

Iskreno, nisam bio siguran koliko će se Velebitaša pojaviti na parkingu King Crossa prije 5 sati ujutro u nedjelju, jer je to značilo buđenje iza 4, a vjerujem da puno ljudi baš nema volje za takve nedjeljne eskapade.
Bio sam oduševljen što se tako puno ekipe prijavilo, pa reko, barem da nas pola dođe.

I vidi vraga, na moje sveopće iznenađenje i nevjericu, svi su se pojavili na vrijeme, svih 25 uzbuđenih i nasmijanih planinarskih duša.
Osim jedne koja je zaspala, pa smo ju probali kontaktirati, al je valjda sanjala da je pogodila Eurojackpot, pa se iz takvog sna nikada ne želiš probuditi. Žao mi je, jer se i ona posebno veselila izletu.

No, morali smo krenuti, već je bilo 05:15, pa sam računao nezaobilaznu kavu na odmaralištu Voklo od Petrola, makar sam zamolio da kava bude to go, al ono, ko kad maloj djeci kažeš ne, pa onda baš to napravi. XD
Nevermind, znao sam da će to biti must.

Nešto prije 07:30, stigli smo na uređeni parking kod pitoresknog Žirovniškog jezera, brzo se svi presvukli i uz žamor i smijeh krenuli prema Valvasorjevom domu, našem prvom cilju. Staza do tamo je kao neka Bikča, po težini.

Laganih 50-tak minuta hoda po idiličnoj šumici, evo nas do prvog cilja, naravno da smo svi stigli i prije slovenske marke. Bam!

Računao sam da bude kratka pauzica, al sam se prevario - di je pića i štrukli, Velebitaši su kao doma, te su se morali potkovati energijom za daljnji nastavak ove avanture.

I tak, pola sata kasnije, uspjeli smo krenuti od doma, putem Žirovniške poti, polako prema grebenu Malog Stola.

Moram reći da sam jako ponosan na svu ekipu, jer smo svi hodali zajedno i svi su držali neki taman tempo, te se stiglo i slikati i odmarati i staza je i podosta strma, tako da jedno veliko bravo za sve!

Pratilo nas je predivno sunčano vrijeme.

U jednom trenutku, blizu početka grebena Malog Stola i završnog uspona prema Prešernovoj koči na 2174 m, dio ekipe nestrpljivih brzića se odvojio, želeći što prije stići na vrh, te su i malo prečili put, pa zaobišli Mali Stol i nastavili direktno prema Stolu, pa su stigli u oblak, koji se nadvijao nad vrhom, pa sad ne znam koliko se to isplatilo.

Mi ostali smo krenuli planiranim putem, te kad smo se popeli na početak grebena, ukazao nam se naš cilj - predivan i ponosan, najviši vrh Karavanskih Alpi, Stol, na 2236 m.

Bio je u oblaku, te sam se bojao da ću odvesti svu ovu ekipu u jednu veliku bjelinu i neće imati ni p od bajkovitog pogleda sa vrha, pa sam bio malo zabrinut.

Želio sam da se njihov napor nagradi.

Polako smo pristigli do Prešernove koče, zastali doslovno na minutu, jer nema smisla dulje, vrh je udaljen samo nekih 10 - 15 min, pa reko, da stignemo čim prije, da čim više uživamo u oblaku. XD

A i bila je najavljena kiša iza 14:00.

Kad smo stigli na vrh, a šta da Vam kažem, netko je valjda mahnuo čarobnim štapićem i otpuhao ovaj oblak sa vrha, te su nam se otvorili nezaboravni vidici prema Austriji, Kamniško-Savinjskim Alpama, jezeru Bled, Malom Stolu, Julijskim Alpama, Karavankama - sve kao na dlanu.

Bio sam presretan, jer sam vidio nasmijana lica ljudi koji su ponosni i sretni što se nalaze na ovom vrhu i u ovom trenutku.

Nakon ispucavanja sve memorije u mobitelima za potrebe slikanja, nakon klope, druženja od nekih cca 45 min, nažalost, došlo je vrijeme da se oprostimo od ovog gorostasa i polako krenemo natrag, čeka nas još dug put, a i ta dosadna kišurina neumoljivo pristiže.

Krenuli natrag prema Prešernovoj, te usputno sreli ovčice, te su neki bili tako fascinirani s njima, da sam mislio da će se prijaviti za pastire i da se neće vratiti sa nama do dolje.

Na Prešernovoj smo isto odlučili odraditi neki mali chillaks i popiti koji alkohoni ili nealkoholni napitak, te nakon nekih pola sata, polako krenuli po strmom travnatom pobočju prema Valvasorjevom domu, imena Zabreška pot.

I naravno, kako smo se spuštali, eto ti kišurine, koja nas je ulovila na nekih cca 1600 m kod jedne Lovske koče, na otprilike pola puta.

A ništa, izvadili iz ruksaka kabanice, Goretexe i navlake za ruksak i krenuli dalje.

Kiša je neumoljivo i sve jače padala, te smo svi bili podosta mokri, no, pomoći nema, te smo nastavili marširati prema Valvasorjevom domu.

Mislim da smo nakon nekih cca sat vremena hoda po kiši, konačno uspjeli stići do doma, gdje smo se svi mokri presvlačili, tko je imao tako nešto i mogao.

Svejedno, smijeh sa lica se nije skidao, neće nama jedna kišurina pokvariti cijeli dan.

A i vrijeme je za jelo, piće i opuštanje.

Ne znam što da kažem i da li da govorim za sve, ali klopa je bila 10/10.

Bila je raznovrsna ponuda i sve je bilo jako fino, a i jedno veliko hvala i svaka čast oskrbnicima koče (tako se zovu u SLO), što su izhendlali toliko ljudi, jer je banulo nas 26, te je već i dom prije nas bio solidno popunjen.

Prostor u kojem smo bili, je bio pun žamora, smijeha, zezancije i svega onoga kada je čovjek zadovoljan sa samim sobom i kada se osjeća kao dio ekipe.

Gledao sam ispod oka sve te ljude, kako se smiju i kako se sretni i mislio, lijepo i posebno je biti dio ovoga.

No, kako mi nismo u bajci i kako sve ima svoj kraj, teška srca, nakon skoro sat i pol druškanja u koči, krenuli smo prema autima.

Kiša je prestala, sunce se polako probijalo kroz oblake, te smo punih trbuha, došli polako do našeg jezera i polazišne točke.

Presvukli se, dogovorili opet stajanje kod Vokla, na kavi i slatkaću, jer nam još nije bilo dosta druženja, pa krenuli polako put Zagreba.

Svi smo se sretno vratili, što je iznad očekivanja i savršen skor, jer na 26 ljudi, mislim da je prihvatljivo da nas dođe dvadesetak doma i da nekolicinu pogubimo. XD

Naravno da se šalim, te bih za kraj još jednom htio reći, kako sam uživao sa svima na izletu, kako sam beskrajno ponosan na sve njih/vas, jedno veliko hvala kompletnoj ekipi, što su mi odlučili pružiti povjerenje, pridružiti se ovoj avanturi i prijaviti se u tako velikom broju.

U planu je već nekoliko sljedećih izleta u vrlo skoro vrijeme, te se zaista nadam da se opet svi vidimo! U još i većem broju!

Colinni out!