Datum izleta: 14.07.-16.07.2023.
Gorje/vrh: Julijske Alpe, Triglav.
Izvještaj napisale: Ivana V. i Darija M.
Fotografije: vinfići (razni autori).
Triglav via čez Plemenice
Svemu lijepom dođe kraj pa tako i ciklusu Velebitaši idu na ferate 1.0 (iliti Vinf). Za zadnji izlet odabran je pohod na Triglav i to Bambergovom poti (službeno na Triglav čez Plemenice) koji slovi kao jedan od ljepših, ali zahtjevnijih poti na spomenuti vrh.
I tako, polazak za Aljažev dom u Mojstrani je bio u petak odmah poslije posla jer je bio imperativ da se tamo nacrtamo prije 20:00 kako bi stigli večerati. Kao, kuharice idu spavati. Ali nismo se žalili jer je okrepa bila na razini. Btw, depadansa Aljaževog doma je friško obnovljena pa kome nije problem dati 30 i nešt € za četverokrevetnu sobu, preporuka.
Još u organizacijskoj fazi, menadžment nas je podlijelio u 5 grupa po 6 članova od čega su dvoje bili iskusnjare u svakoj grupi (nazovimo ih instruktori) koji su nosili užad i vodili računa da se popnemo u komadu. Sve po P.S.-u. Jedna grupa je na Triglav išla čez Prag, ali o tome više u Darijinoj polovici. Buđenje u cik zore, srkanje nešto kave, spremanje i prva grupa Bambergovaca je krenula prema Triglavu u 5:45. Svaka sljedeća sa razmakom od 15 min. Usudila bi se reći da smo i krenuli prema planu, sa odstupanjima po par minuta. Ništa čudno jer su Velebitaši poznati po disciplini.
Prvi dio staze, onako turistički ravno taman za zagrijavanje i razbuđivanje onima koji nisu popili dovoljno kave. Prolazimo kraj ogromnog karabinera - spomenika partizanima, jer što je slovenska staza bez posvete partizanima? Nakon nekih 40-ak minuta kreće uspon, prvo blagi pa strmi pa strmi po siparu. Ipak smo planinari. Pod kraj uspona se nalaze i sajle za lakše kretanje i tu smo došli do sedla Luknje gdje se križaju planinarski putevi. Koji sve putevi, nisam gledala jer stup bio pun tabli, ali nas je zanimala ona na kojoj piše: Triglav (čez Plemenice) 4 h. Na sedlu je uslijedila kratka pauza gdje su se u jednom kratkom trenu okupile sve 4 grupe Bambergovaca. Tu smo olakšali ruksake na način da smo "obukli" opremu na sebe jer od tog dijela počinje ono zbog čega smo se i okupili - zavarovana plezalna pot (iliti ferrata). Informacije radi, ferrata je ocijenjena kao B/C.
Od Luknje preko Plemenica staza je zahtjevnija. Prvi dio je ferrata koja je bez problema savladana. Slijedi dio bez sajli, ali na mjestima ima klinova i kretanje je moguće samo uz upotrebu ruku, znači penjanje. Opreza nikad dosta. Opet ferrata i tu negdje nas je umor počeo stizati. Ja krivim neispavanost i manjak kave, inače sam u fantastičnoj kondiciji. Na sedlu smo obavili kratku pauzu na sedlu gdje smo imali pogled na Sfingu, tj. stijenu na sjevernoj strani Triglava. Lijepo izgleda, a Robi kaže da tamo penju samo pravi penjači. Nekima se ukazala i životinja sa Laško ambalaže. Ja ga osobno nisam vidjela, ali dokazi postoje.
Zatim smo došli do Triglavske škrbine gdje nas je čekala zadnja ferrata prije uspona na vrh. Do tu su se zadnje dvije grupe spojile u jednu jer, zašto ne. Ferrata pa pogled na dom Planiku pa još penjanja i klinova i evo nas pred vrhom Triglava. I tako smo nakon 7 sati hodanja, ferratanja i penjanja od Aljaževog doma osvojili najviši Julijac. Unutar marke, hribi.net lažu. Dočekali su nas oblaci i galice, a bome i pune ambalaže Laškog. Nije mit, netko zbilja prodaje pivu na Triglavu. Cijenu možete pretpostaviti. Stjerali smo oblake, poslikali se i počeli se spuštati prema Kredarici. Taj dio puta je bio zahtjevniji, ne toliko zbog sajli i terena već zbog gužve koje, da napomenem na Bambergu čak i nije bilo. Na putu smo se mimoišli sa Pragovcima koji su bili na putu prema vrhu. Skupili smo se kod Kredarice i krenuli prema Stanićevom domu gdje nas je čekala večera i spavanac. Na Staniću je Juraj važno izvadio viski. Kako mu se dalo nositi viski u ruksaku pitate se. On je imao šerpu sina pa - lako tako. Nisam ga pila, ali vjerujem da je drugima dobro sjeo.
Nedjelja, buđenje bilokad, ali svi manje više do 9. Dođem u blagavaonu i u 9 ujutro u vidim, ni više ni manje nego Zdenka, također Velebitaša, ali frajer je prošao Bamberga noću da bi već u 9 bio u Stanića domu. Kaj reći? Kako bi iskusni planinari rekli: izlet nije gotov dok se svi ne spustimo. Od Stanića doma do Aljaževog doma smo se vraćali po poti čez Prag. Kvalitetnih 4 sati spušanja po stijenama, siparu, sajlama i klinovima - veselo. Ali isplatilo se jer smo se pred domom osvježili u Triglavskoj Bistrici, ajme kako nam je to trebalo. U Aljaževom domu dogovaranje gdje ćemo ručati jer bez gastronomskog aspekta izleta - kao da ga nije bilo. Izbor je pao na gostilnicu Chilli u Jesenicama, preporuka. Povratak u Zagreb grad.
Dojmovi: u dobrom društvu manje-više je svuda dobro. Staza? Kondicijski je poprilično zahtjevna. Tehnički, nije tako strašno. Tko je prošao nešto više ferrata i staza sa upotrebom ruku, može proći i ovo. Da nebi ispalo da lupetam, oprezan treba biti.
Nadamo se da ovo nije zadnji vinf izlet.
Do skoreg druženja, ajde bok! (Ivana V.)
Ante & babe čez Prag
Da mi je netko prije cca dvije godine rekao da ću pisati izvještaj s uspona na Triglav pomislila bih da se jamačno radi o nekom tko je pretrpio veću moždanu traumu pa sada lupeta gluposti, no eto, čuda se događaju!
Planirana ruta čez Plemenice poznata još i kao Bamberg u svakom slučaju činila se kao prevelik zalogaj za moje (mentalne) kapacitete te sam objeručke i objenožno prihvatila mogućnost da se ka vrhu uputim nešto lakšom, ali opet dovoljno izazovnom Tominškovom poti. Ali avaj! Dva dana prije polaska stiže loša vijest… Tominškova pot zatvorena zbog hitnih radova na održavanju. So now what? Ante, vođa naše grupe do zadnjeg trenutka pokušao je uvjeriti nas da možemo i mi (babe) savladati Bamberga, no nismo se dale nagovoriti.
Nakon noćenja u Aljaževom domu u dolini Vrata (koje je bilo prekinuto milim zvucima Florence + The Machine u gluho doba noći) oko 6 i 15 ujutro krenuli smo na pohod čez Prag. Prvo kroz šumu i pored spomenika palim partizanima, a onda uz Triglavsku Bistricu koju smo ubrzo i pregazili stigosmo do ulaza u stjenoviti dio puta koji je oboružan brojnim klinovima. Putem su se izmjenjivali klinovi i sipar, a cijelo vrijeme pogledi su se pružali prema dolini Vrata, moćnoj sjevernoj stijeni Triglava te Luknji, prijevoju prema kojem se uputio ostatak naše družine. Iz naših usta najčešće se čula riječ “prekrasno”! Ubrzo smo se našli i na sajli na jednoj vertikali gdje je umalo došlo do međunarodnog incidenta s našim slovenskim sosedima, no uspjeli smo se mimoići uz nešto više stresa za jednu članicu naše družine. Na Triglavskim podima, nešto ravnijem dijelu rute promatrali smo mlade kozoroge kako chillaju u svom kraljevstvu i odradile grudanje na jednom od zaostalih snežišča. Još jedan nešto strmiji uspon sa sajlicom i eto ti Kredarice!
Uz gulaš i odlične čokoladne štrukle zbili smo redove i nakon što smo se uvjerili da strele ne prijete u popodnevnim satima krenuli prema prvo malom, a onda i velikom Triglavu. Putem smo se mimoišli s ostatkom naše ekipe, a i s više očeva koji vode vrtićku djecu u navezu bez da se pritom osiguravaju, no možda smo mi samo preoprezni :D Bez problema stigli smo do vrha i Aljaževog stolpa gdje su svi odradili kvalitetan photosession, no vremena za dugo zadržavanje nije bilo. Spust do Kredarice prošao je glatko i stigli smo taman na zalazak sunca koji je bio jedan od spektakularnijih koje sam imala prilike doživjeti u svom ne baš kratkom životu. Vjerojatno bismo u istom uživali i dulje, no tu naš put nije završavao i trebalo je još stići do Staničevog doma. Neizvjesno je bilo razmišljati hoće li nas dočekati večera! Samo ću reći da je noćno planinarenje po sajlama i strmim obroncima Rža bilo jedno vrlo posebno iskustvo, pogotovo uz slabe baterije u čelenki :D
U Staničevom domu dio ekipe nas je dočekao u budnom i prilično veselom stanju, a posebno smo bili sretni što su nam sačuvali večeru i što su najsimpatičnije domarke na svijetu malo odgodile odlazak na počinak da i mi noćni planinari možemo uživati u zasluženom pivu i rakijicama. U nedjelju ujutro buđenje i teške odluke, što doručkovati? Omlet ili jaja sa šunkom, hm? Odjednom nam se na obzoru ukazuje poznata prilika, naš Zdenko! On se u ponoć uputio na pekarski uspon čez Plemenice dočekati izlazak sunca na Triglavu, a malo je reći da smo se svi iznenadili kad se pojavio kod Staničevog doma. Nama već poznatom rutom čez Prag spustili smo se do ishodišta, neki brže, neki sporije, a svi uz obaveznu pauzu za osvježenje u ledenoj Triglavskoj Bistrici. Na put kući ne može se praznog želuca pa smo se na ručak uputili u Jesenice u Chilli na nešto iz njihove bogate ponude meksičkih jela. Povratak na zagrebačkih +35 svima je teško pao i sa sjetom se ovih dana prisjećamo povjetarca i potrebe za flisom i pernatom jaknom…
