Schobergruppe

Tijekom našeg šestodnevnog putovanja, većinu vremena smo proveli na visini višoj od najvišeg vrha Hrvatske, Dinare, a nekoliko puta smo prekoračili visinu i najvišeg vrha Slovenije, Triglava. Okusili smo fenomenalnu hranu te sam u nekom trenutku imao dojam kao da se domovi natječu tko će napraviti ukusniji obrok te ga još bolje vizualno prirediti. Pojedini dijelovi staze zahtijevaju planinarsko iskustvo i staloženost, a sve je smještaje u domovima potrebno dosta rano rezervirati. Financijski hrana je zauzimala najveći trošak, spavanje je u domovima uz Alpenverein članstvo u prosjeku 15 Eura, dok su večera i doručak oko 40tak Eura. Cijena piva je u prosjeku oko 6,5 Eura, a neki domovi su nudili i tuširanje uz dodatnu nadoplatu. Uz ovako navedene troškove, dnevno nas je sve izašlo u prosjeku 70tak Eura. Signal za mobitel uglavnom ne postoji, eventualno je moguće uhvatiti nešto signala za poslati SMS, što je odlično ako se želite maknuti od modernog načina življenja. A sada malo više detalja našeg planinskog izazova.

Početak čitavog pothvata dodatno se zakomplicirao nekoliko dana prije samog polaska, a uzrok su bile razorne poplave po čitavoj Sloveniji. Ukrcali smo se u vlak, naravno u dva različita kupea, jer zašto bi svo petero bili zajedno. Svoje ogromne ruksake ukrcavamo iznad svojih glava a jedan od njih uspješno pada u krilo uspavanom suputniku koji se vraćao s biciklističke ture po Hrvatskoj na što sugeriraju drastični kontrasti osunčanosti tipičnih za bicikliste, ali sve je na sreću prošlo u redu. Prelaskom granice saznajemo da ipak nema predsjedanja u autobuse te nas vlak vozi nestandardnom rutom gdje nam čak djeca, nenavikla vidjeti vlak, mašu u prolazu. Dok smo se vozili prema odredištu, Sandro je uspio srediti prijevoz od Lienza do parkinga pokraj Leibnitzbach-Brückea što nam je skratilo uspon za više od 4 sata te nam omogućilo da u dom dođemo u normalno vrijeme za večeru. Dolaskom u Lienz, napravili smo brzi posjet glavnom trgu te tamo okinuli zajedničku fotku prije polaska. Vratili smo se do glavnog kolodvora gdje nas je čekao dogovoreni prijevoz, stariji gospodin s kombijem iz iz agencije Alpenland te se uz naš krnji njemački uspijevamo sporazumjeti i saznati kako nas čeka lijepo vrijeme čitav tjedan. Zadnjih nekoliko kilometara vozimo se po makadamu da bi konačno došli do Hochschoberhütte parkinga pokraj Leibnitzbach-Bruckea, gdje stane desetak auta. Ova vožnja nas je izašla 100 Eura, a u suprotnom bismo morali ići autobusom od Lienza do Sankt Johanna im Walde što bi samo vremenski produžilo kasni dolazak u dom. Putem do doma hodamo kroz borovu šumu prošaranu s vodenim brzacima te na kraju izbijamo na visoravan na čijem se rubu smjestio Hochschoberhütte. Pred kraj puta nas lovi sitna kišica od koje se na nekoliko minuta sakrivamo ispod jednog bora te do doma dolazimo praćeni hladnim vjetrom jer su te večeri temperature bile ispod nule. Nasuprot doma se nalazi zimska soba na kojoj stoji znak s likom psa pa je bilo logično zaključiti kako je to prostorija za pse, ali našu zabludu ispravlja profesorica sa sjevera Austrije koja je sa svojim ocem došla planinariti jer se vikendom ne može izbjeći gužva Nijemaca koji putuju ka Jadranskoj obali, te nam objašnjava kako je to samo znak da se psi moraju staviti na uzice. Oduševila nas je tipična austrijska večera, mesne okruglice uz kiseli kupus, a za predjelo ukusna planinska juha s trganim palačinkama. Tu večer smo došli do spoznaje kako meni nije kao kod nas jeftinija opcija, već samo zbroj pojedinih stavki, a i cijena nas je također dodatno iznenadila jer je prošlogodišnja ruta po susjednom gorju bila skoro pa duplo jeftinija u tom segmentu.

Budimo se na prohladno i poluoblačno jutro te nam je u planu pokušati doseći maksimalnu sigurnu visinu do Hochschobera jer nam je sam domar priopćio kako je vrh smrznut (noćna temperatura je bila -14C) i da je ekipa prošlog dana odustala od uspona. Uzimamo samo potrebne stvari sa sobom te sjeverozapadnom stranom krećemo ka njemu. Prelazimo potok i livadu, penjemo se do prekrasnog ledenjačkog jezera, zatim preko ogromnog kamenja dolazimo podno sedla i nailazimo na dvadesetak metara puta prekrivenog snijegom. U susret nam dolazi dvoje Slovaka koji nam govore kako nisu uspjeli popeti sam vrh. Mi nastavljamo uspon preko tog snijega hvatajući se za stijenu koja se uzdiže uz njega te dolazimo na prijevoj 2936 metara nadmorske visine. Nas četvorica se odlučujemo popeti još dalje po suhom kamenu i stijenama kako bi prešli tu magičnu granicu od tri tisuće metara. Putem nailazimo na profesoricu i njezinog oca koji također nisu dosegli sam vrh, ali nas informiraju kako je moguće popeti Kleinhochschober. Unatoč svim informacijama, dolazimo do 3030 metara gdje radimo malu pauzu, uživamo u pogledu na Großglockner te se spuštamo prema promrzloj Valentini koja je iskoristila jednu od rijetkih situacija u kojoj smo imali dostupan mobilni internet. Spust po snijegu prije prijevoja je bio izazovniji nego uspon. Gladni i izmoreni spuštamo se do Hochschoberhüttea na zasluženi ručak i pivo, ali tu nije kraj, čekao nas je još jedan uspon na putu prema Lienzer Hütte koji prolazi pokraj još jednog prekrasnog ledenjačkog jezera Gartlsee. Od njega pa do Lienzer Hütte nas je čekao spust od 700 metara nadmorske visine koji započinje vijugavim serpentinama, a završava u pitoresknoj zelenoj livadi prošaranoj borovima i potocima na kojoj pase stado domaćih konja. Do cilja dolazimo iza termina za večeru te nas na pragu dočekuje stroga i ljutita domarka koja nas kori što dolazimo kasno jer su oni odavno trebali zatvoriti kuhinju, iako se mi nismo najavili za večeru te smo ju čak i planirali preskočiti. Unatoč hladnom dočeku, večera je bila topla i izvrsna. Kasnije saznajemo kako ćemo ipak platiti i tri dodatna mjesta, unatoč što smo javili kako nas dolazi petero umjesto inicijalno rezerviranih osam mjesta, ali dobro, barem smo imali komociju pa smo imali sobu samo za sebe. Nakon nekoliko partija bele (gdje su Tina i Mihael nedvojbeno imali početničku sreću), odlazimo na zasluženi odmor jer nas sutradan očekuje nova avantura.

Iz Lienzhute izlazimo na zelenu livadu prošaranu potocima koji se slijevaju s kamenih vrhova skrivenih u oblacima. Putem prolazimo pokraj stada krava gdje nas vođa čopora glasnim ispuštanjem zraka upozorava na svoj teritorij te pokraj šarenih planinara koji svojim navlakama protiv kiše navučenim na ruksacima nagovještaju što nas čeka. Koračajući dalje zalazimo u klanac i pred nama se otvaraju grdosije od planinskih vrhova koje oduzimaju dah, ali i težina ruksaka koju moramo prenijeti do idućeg doma. Kiša svojim laganim tempom kvasi naše korake što stazu čini skliskom i izazovnom. Na pola puta dolazimo do prijevoja i tu prestaje naš uspon, a i sam se reljef pretvara u hrpetinu raznobojnog kamena. Putem prolazimo pokraj tirkiznog ledenjačkog jezera u čijoj se daljini čuju jezivi zvukovi odlamanja kamenih gromada s vrlo strmih padina planina klanca. Preskakujući s kamena na kamen, nakon tamnog i surovog krajolika, pred nama se otvorilo zeleno prostranstvo na čijem kraju je smješten Elberfelder Hütte. Zadnjih nekoliko stotina metara spusta predstavljalo je najveći izazov jer su glatke stijene u kombinaciji s kišom postale jako skliske pa smo ih morali izbjegavati tražeći travnate prekrivače iako je ponekad i to bilo neizvedivo. Po prvi put u dom dolazimo u radnim popodnevnim satima gdje svoju mokru odjeću ostavljamo u sušioni koja je već krcata komadima planinarske opreme ne baš ugodna mirisa. Vrijeme do tradicionalne nepalske večere kratimo uz zvukove gitare koja je pod prstima Mihaela ugodno ispunjavala žamor u dijelu prostorije za jelo, a nakon večere bacamo se na Carcassonne. U međuvremenu se raspitujemo oko sutrašnjih vremenskih uvjeta jer nas očekuje izazovan uspon preko strmog prijevoja ili pak, ako to nije izvedivo, povratak istim putem prema Lienzer Hütteu i nastavak do Adolf-Noßberger-Hüttea što bi zahtijevalo rani jutarnji polazak. Domaćin nas informira o lijepom vremenu koje će nastupiti oko popodneva uz preporuku da kasnije krenemo preko prijevoja pa se ipak odlučujemo na tu opciju. Osim vremenskih uvjeta, Sandro je uradio ispitivanje svih planinara koji su se taj dan spustili u suprotnom smjeru jer staza je osigurana sajlom, ali s obzirom na to kako su se stariji gospodin i njegov sin uspješno spustili po skliskom i vlažnom terenu, a i sam domaćin je rekao kako je staza smiješna, prepuštamo se ljepšem vremenu i najvećem izazovu čitavog puta.

Među zadnjima se dižemo iz grupnog ležišća te se škripavim stepenicama spuštamo do zajedničke blagovaonice iz koje puca pogled na prijevoj kojeg smo odlučili proći. Na njega je pao snježni pokrivač koji će, nadamo se, pasti kad se mi dovučemo do njega. Dok smo mi doručkovali iz doline se podigla magla koja je sa sobom donijela sitne kapi kiše te nas u potpunosti sakrila i dovela u pitanje našu odluku u odabir puta. Na sreću, nije dugo trajala te se laganim korakom pakiramo, kupimo stvari iz sušione i krajičkom oka pratimo dvoje planinara koji su krenuli pola sata prije nas u istom smjeru i naumu. Staza ubrzo postaje kamenita i svakim savladavanjem visine, kamenje postaje sve krupnije. Putem nailazimo na planinare koji su se uputili prema našem ishodištu te nas uvjeravaju kako to možemo savladati, nije jednostavno, ali mi to možemo. Pred nama se otvara prizor kao iz udžbenika zemljopisa koji prikazuje krajolik Nepala. Upijamo vidike te se strmim putem pomiješanog kamenja i blata uspinjemo na početak staze koja je osigurana sajlama. Staza ide u obliku zrcaljenog slova L, horizontalni dio ide po nakošenoj glatkoj stijeni, a nakon toga je vertikalni dio između dva brida stijene. Prije samog uspona improviziramo gurtne i zamke s karabinerom te nam to služi kao psihološko osiguranje, iako je velika većina Austrijanaca išla bez ikakvog osiguranja, kao i naš Igor. Savladavši uspon dolazimo na usjek između dva vrha te tamo srećemo ženu sa svojim sinom koji nema više od petnaestak godina, bez ikakve opreme. Pozdravljamo se u prolazu te se nakon male pauze psihički spremamo za spust, očekujući izazovnije iskustvo jer je uobičajeno uspon lakši od spusta. Na naše ugodno iznenađenje, čitav spust se sastojao od sajle koja je išla po ispupčenom rubu stijene širine za komotno staviti oba stopala, ponekad bi se mjestimično suzila, dovoljno da se može proći i bez dodatnog osiguranja, ali treba pripaziti na sitan šljunak na stazi. Na kraju sajle silazimo na usku nakupinu snijega te se siparom spuštamo do sve krupnijeg kamenja. Nadalje se spuštamo i dižemo sve do staze koja vodi do Adolf-Nosberger Hutte. Pred nama je ogromna vertikalna kamena stijena koja izrezbarena vodom izgleda poput dlana ljudske ruke. Iza nas ostaje dolina, iz koje se može doći do našeg sljedećeg doma kao što je slučaj s prethodnim domovima, a mi se uspinjemo na plato s jezerima okruženim sivim planinama na čijem rubu je naše odredište, Nosberger Hutte, drvena planinska kuća povezana sajlama sa svih strana kako je vjetar ne bi otpuhao. Presvlačimo se i spremamo za večeru nakon koje smo proslavili uspješan dan u kojem smo savladali najizazovniji dio putovanja.

Jutro nas dočekuje toplim i ugrijanim suncem, nešto potpuno neobično i novo do sada, mažemo se kremom za sunčanje, a neki još osjećaju sinoćnju proslavu u svojim nogama. Od samog doma krećemo strmo po stjenovitom usponu do prijevoja, ovo može biti prilično opasno ako je kiša. Put nas vodi pokraj tritisućnjaka te nas mami svojim naoko laganim pristupom do njega. Kalkulacije nam govore, dodatnih sat i pol na postojeću rutu. Unatoč što nas očekuje dvadesetak kilometara hoda tog dana, htjeli bismo popeti barem jedan od inicijalno četiri planiranih tritisućnjaka, a navodno je nakon ovog prijevoja samo spust. Vrh je među lakšim tritisućnjacima, čitavim putem se penjemo dobro utabanim putevima jer je na nekim dijelovima skoro pa ravno te se može posvuda hodati, preko hrpe kamenja. Zadnjih dvadesetak metara se mora koristiti postavljeno uže. U sjeni se našlo i nešto snijega i leda veličine lista papira, ali dovoljno opasno za nepažljiva planinara. Početni dio pentranja po stijeni uz uporabu užeta je dosta izazovan jer je glatka stijena, a uz nju je ispupčen komad druge stijene koja dodatno komplicira uspon, a pogotovo spust. Na samom vrhu pogled ostavlja bez daha, u daljini se pruža nekoliko redova Dolomita. Par fotki, malo odmora i eto nas već na spustu koji ide do prijevoja gdje je jezero, a nakon jezera ide nagli spust po krupnom siparu s tim da je prvi dio osiguran sajlama sigurnosti radi, nije potreban Ferrata set. Ostatak puta se spuštamo i dižemo uz obronak masiva paralelno od ceste koja vodi do Lienzer Hütte. Na dijelovima su postavljene sajle kako bi se lakše prešli izloženi dijelovi, ali većina se može proći i bez držanja za njih. U nekom trenutku dolazimo do signala te izmoreni i već pomalo gladni otkrivamo kako nas čeka još uspona, i to junačkog. Utjehu nalazimo u pohanom bečkom kojeg ćemo uloviti na Wangenitzseehütte, koji se nalazi na pola našeg puta. Uspinjući se dolazimo na prijevoj koji je na nekih 2800 metara a pokraj nas se uzdiže Perschitzkopf sa svojih 3125 metara. Spuštajući se s prijevoja pred nama se otkriva pogled na jezera pored Wangenitzseehütte koji očaravaju svojom ljepotom i veličinom. Izmoreni dolazimo i prije no što smo očekivali do Wangenitzseehütte i tamo radimo pauzu za ručak uz prekrasan pogled na jezero opasano stijenama. Nije nam se svidjela atmosfera u tom domu, što nas definitivno odgovara od ideje da potražimo slobodno spavaće mjesto te put nastavljamo prema Winkler Hütte. On prolazi između tih jezera i još jednom se uzdiže preko prijevoja na 2600 metara te nas spušta u pitome livade prošarane stadima krava. Na jednom dijelu spusta, staza je poprilično krušovita i uska te prelazi preko sitnog sipara u duljini par metara, što je predstavljalo i najopasniji dio čitavog puta. Dolaskom u Winkler Hütte dočekuje nas domar talijanskog porijekla koji nam je pripremio vrhunsku večeru, unatoč što smo došli kasno i zakasnili na termin večere koja je od 18 sati u većini austrijskih domova. Večerali smo salatu kao predjelo bolonjezu. Uz večeru se dobro uklopio sauvignone Blanc. Na spavanje nas je potjerao umor a i vrijedan domar koji je klečeći brisao podove kuhinje i blagovaonice.

S obzirom na to kako nas čeka samo spust, nakon doručka u kojem domaćin nije štedio, uživamo još koji trenutak na suncu ispred kuće dok nam Mihael po zadnji put ovoga putovanja prebire po žicama planinske gitare. Svi ostali su odavno otišli jer im je ova postaja bila početak rute te je ovaj smjer uobičajen, ali mi smo se morali odlučiti za suprotan smjer zbog dostupnosti smještaja. Stavljamo svoje teške ruksake na leđa te se krećemo laganim korakom makadamskom cestom koja nas vodi prema podnožju do Dölsacha. Nedaleko od kuće se nalazi livada koja služi kao parking te također olakšava pristup ovom domu, do nje većinom vodi dobar makadamski put. Putem doručak upotpunjujemo divljim malinama, a na kraju makadamskog puta odlazimo na kavu u restoran s prekrasnim pogledom na suprotnu oštrozubu planinu, čije se stijene lome u sipar, i dolinu podno nje koja svojim zelenilom i šumom pokušava nadvladati taj isti sipar. Dalje nastavljamo spust po vrućem asfaltu, a međustanica nam je bila destilerija na koju smo naišli tijekom prošlogodišnjeg planinarenja. Tu se opskrbljujemo raznim alkoholnim destilatima te se vlakom prebacujemo iz Dölsacha do Lienza gdje nas očekuje rezervirani hotel u središtu grada s bazenom i spa, ali iduće godine. Pri rezervaciji odabrani su dobar dan i mjesec, ali kriva godina… Vremenski stižemo na vlakove koji nas isti dan mogu vratiti do Zagreba, ali se ipak odlučujemo odmoriti i podružiti te svoje putovanje prebacujemo u Villach gdje rezerviramo hotel i nastavljamo večernje druženje u portugalskom restoranu te obilazimo grad i njegovu turističku ulicu. Sutradan svoje putovanje završavamo u Zagrebu, uz pivo u Cugu, mjesto gdje većina izleta započinje, a i završava.

Dragan Skorosavljević