Jedan brzinski izvještaj, čisto da ne prođe nezapaženo. A i fotkice su tu...
Laura, Jan i ja smo se uputili iz Zagreba u subotu, dana gospodnjeg 16. rujna 2023. prema Karavankama. Povod je bio moja želja da pokušam popraviti neugodno iskustvo od prije točno 5 godina kad sam prvi put pohodio Stol što je završilo kolapsom sustava i kljukanjem tabletama da se uspijem nekako dovući dolje idući dan. Tj. da dokažem samom sebi da ja to ipak mogu.
Al da, za svaki slučaj, plan B je bio uživati u vikendu i, nadali smo se, lijepom vremenu i pogledima.
Na Voklu smo odradili standardnu pauzu i dočekali Vinfiće u pohodu na njihov maturalac - svijet je i dalje malen. A Slovenija nije bogzna kolko veća...
Na Ljubelju smo pokušali parkirati na asfalt, al nam zločesta žena iz djutića nije dala da tamo ostanemo pa smo morali na makadam i parking koji se plaća. A prije 5 godina je sve bilo džabe... :(
Do Zelenice idemo nekonvencionalnim, ali lijepim putem kroz šumu, no već vidimo da nam ono nadanje o lijepom vremenu pada u vodu - nebo se pokazuje tu i tamo, ali uglavnom vladaju oblaci i magla. Na Zelenici smo pozdravili starog prijatelja Aljošu, upoznali dvoje novih prijatelja iz Austrije, pojeli koju štrudlu pa nastavili prema Vrtači. Nakon poduljeg uspona i sretanja starih poznanika iz PD Ivanec, ušli smo u carstvo oblaka i odmah je bilo jasno da od pogleda neće biti ništa. Al ajd, kad smo već stigli dotle, produljili smo do vrha i malo se pofotkali s impozantnim cepinom: za mene, najljepšom oznakom vrha neke planine.
Do Stola smo se dovukli nakon još nekoliko sati hodanja po sipru, većim dijelom kroz maglu pa Jan i Laura u nijednom trenutku nisu znali koliko još zapravo ima. Što je, rekao bih, pomoglo. :)
I da, usput smo bacili pogled prema Klagenfurter Hutte i vrhu Kosiak (Kozjak/Ovčji vrh), potencijalnom cilju za nedjelju. Tamo bar nije bilo oblaka...
Nakon večere u domu, Jan i ja smo odlučili okušati sreću i, magli usprkos, otišli do vrha. To se pokazalo dosta dobrim izborom jer je vjetar svako malo otpuhao magleni zastor i otvorio pogled prema Karavankama i Julijskim Alpama. Iako je sunce već zašlo za horizont, prizor je i dalje bio iznimno lijep, a lelujanje magle oko vrhova ga je učinilo još i ljepšim.
Pri povratku u dom, zatekli smo Lauru u društvu dvije Izraelke i jednog Amerikanca. Naravno da je naša Španjolka usred ničeg našla internacionalno društvo planinarskih skitnica u roku keks. Nakon par krugova izuzetno zanimljive igre Mau gdje je prvo i jedino pravilo da se nikad ne priča o pravilima (!!) zaključili smo da ćemo osnovati podružnicu PDS Velebita u Izraelu. I da idemo na izlet u nacionalni park Timna, na jugu Izraela, tamo negdje u prosincu...
Ujutro smo imali rano buđenje, oko pola 6 - trebalo je pogledati kako sunce sramežljivo proviruje tamo negdje iza grebena Košute. Nismo bili jedini s tom idejom, praktično se većina ekipe iz doma uputila na Stol da uživa u prizoru. I vrijedilo je!
Nakon doručka smo se oprostili od Mikea, Dine i Anne i odlučili da ipak nećemo do Austrije, već ćemo pokušati opet na Vrtaču, s obzirom na to da je sve izgledalo idilično i vidljivo. Ah, kako smo bili u krivu...
Opet nekoliko sati po sipru, samo u suprotnom smjeru. Putem smo sreli poveću skupinu Matičara koji su, nakon Begunjščice dan ranije, išli provjeriti ima li magle i na Stolu (spoiler alert: dok su došli gore, bilo je). I da, navodno im je netko spomenuo da se tu mota i neka skupina Velebitaša. Znači li to da imamo špijune u našim redovima? :)))
Mic po mic i eto nas opet na Vrtači. A evo i oblaka. Ponovno. Taman kad smo došli do cepina. Oh, well... Možda neki drugi put. Za 5 godina?
Srednji vrh smo preskočili, iako je bio u planu. Preostalo je dugo i strmo spuštanje do Zelenice, još malo ćakulanja s Aljošom i još koja štrudla pa natrag do auta i Zagreba...
Tekst i foto: Filip Herceg
