Novi vikend, novi izlet. Ovaj put išli smo na jednoipodnevni izlet na Bijele i Samarske stijene, strogi rezervat prirode smješten u srcu Gorskog Kotra. Bio je to poseban izlet, ne samo zbog činjenice da je to jedna od najljepših i najatraktivnijih planinarskih staza u Hrvatskoj, već zbog puno prvih iskustava: prvo spavanje u skloništu, šatoru ili bivku, prvo roštiljanje i druženje uz vatru i prvi izlet na kojem nam je trebala kabanica. Ali krenimo od početka.
U subotu 14.10, oko 7:00h, nas 40ak Velebitaša, školaraca i instruktora, sastalo se iza Lisinskog. Ni loša prognoza nas nije uspjela preplašiti! Uzbuđenje je bilo nikad veće, a ruksaci nikad teži. Odmorni, jer ipak smo imali pola sata duže za spavati nego prošli vikend, krenuli smo put Gorskog kotra. Plan je bio da nas autobus iskrca na 7. kilometru makadamske ceste Tuk – Jasenak i da od tu krenemo put Bijelih stijena, a onda Vihoraškim putem do Ratkovog skloništa – ukupno nešto više od 7 km hoda. Plan se ipak mrvicu promijenio kada smo nakon otprilike 2 i pol sata vožnje stigli do makadamske ceste i kada je vozač procijenio da ona ipak nije dovoljno prohodna za veliki autobus. Tako smo se iskrcali nekih 2,5 km prije planiranog, ali dobro, što je to nama, taman da se zagrijemo za pravo planinarenje. Oko 10:30h, laganim smo se korakom uputili do planiranog starta.
Do parkirališta na 7. kilometru nam je trebalo nekih pola sata s kraćom pauzom, a onda smo, predvođeni izvidnicom, stazom 410 krenuli put Bijelih stijena, točnije put planinarske kuće „Dragutin Hirtz“. Nakon prehodanog kilometra, odlučili smo skrenuti i nastaviti stazom 406. Krenuo je umjereni i stalni uspon kroz gustu šumu. Nakon 3,5 km stigli smo do najmodernijeg planinarskog skloništa u Hrvatskoj, skloništa „Miroslav Hirtz“. Brzo razgledavanje, divljenje i fotkanje, pa još 50ak metara i eto nas kod planinarske kuće „Dragutin Hirtz“ gdje je bila prva veća pauza. Znajući da tek sad kreće onaj pravi naporni dio, dobro smo se najeli i psihički spremili za izazove koji nas čekaju na Vihoraškom putu.
Oko 13:00h, napunjeni energijom, krenuli smo dalje. Preko Bijelih stijena postoje dvije rute, jedna koja ide preko vrha i jedna koja ga zaobilazi. Mi smo vrh ovaj put zaobišli. Vihoraškim putem krenuli smo put Ratkovog skloništa. Staza nije kondicijski bila toliko zahtjevna, ali je zato bome bila tehnički. Stalno neka spuštanja, pa penjanja, pa opet spuštanja, pa penjanja, ali sve to bilo je opravdano spektakularnim pogledom na visoke i oštre stijene. Dio staze je kameni, dio se prolazi kroz gustu šumu. Tu i tamo naišli bi na pokoje srušeno stablo koje je trebalo preskočiti, ali nakon Medvednice i Risnjaka, s time smo već bili na „ti“. A nakon srušenih stabala opet penjanje, pa spuštanje i tako u nedogled…
Nakon prijeđene Zelene doline, stigli smo do najzahtjevnijeg, u tim trenutcima najstrašnijeg, a sada razmišljajući najzabavnijeg dijela Vihoraškog puta – Ljuske. Penjemo se s kamena na kamen. S obje strane su nekakve rupe, provalije. Imam ruksak od 10+ kila na leđima i već vidim da ću, ako krivo stanem, završiti dolje, u rupi. Umirem od straha. Ali svi prije mene su prošli pa ću valjda i ja. Nakon toga slijedi spuštanje niz nekakve metalne stube. Opet umirem od straha. Uz pomoć instruktora i kolega školaraca, savladavam i to bez problema. Nakon toga ostaje nam još samo jedno mjesto koje moramo otpenjati i procjep kroz koji se moramo provući. I to svi odrađujemo kao od šale. Izgleda da je strah bio nepotreban.
Veseli i zadovoljni nakon prijeđene Ljuske, uputili smo se do Ratkovog skloništa. Nakon prijeđenih10 km, oko 18:00h, stigli smo do cilja. Jedva smo dočekali jer smo znali da nas tamo čeka ekipa Velebitaša koja će nam pripremiti roštilj. Bili smo pošteno gladni. Ali prije večere, trebalo je odraditi i vježbu izrade bivaka. Podijelili smo se u 7 ekipa i svaka je na svoj način izradila koliko-toliko funkcionalni bivak. Najbolje ekipe bile su nagrađene palačinkama!
Podignuli smo šatore, smjestili se u sklonište, a ekipa instruktora zapalila je vatru. Polako je pao mrak i nas 50ak okupilo se oko vatre i ostatak večeri, uz pjesmu i gitaru, uživalo u finom roštilju, slatkom vinu i veselom društvu.
Tijekom noći, negdje oko 4h, krenula je i najavljena kiša. U trenutcima je grmjelo, u trenucima je bila tuča. Nama u skloništu bilo je super, na suhom smo. Bojali smo se za one najhrabrije koji su odlučili noć provesti u šatorima i bivcima. Hoće li pokisnuti, hoće li se probuditi mokri, hoće li se uopće išta uspjeti naspavati? Opet nepotreban strah jer je na kraju ispalo da su se neki od njih bolje naspavali nego mi u skloništu. Je li do boljih vreća, debljih karimata ili samo do glave, ne znam.
Oko 9:15h, nakon što smo pojeli ostatke iz ruksaka, popili kavu i sredili sve za sobom, omotani u kabanice krenuli smo put 13. kilometra. Tamo nas je čekao autobus. Spust je trajao svega 20ak minuta. Pokisli, veseli i nasmijani krenuli smo nazad za Zagreb. Stigli smo oko 13:30h. Dio se razbježao kućama, a dio najvjernijih izlet je službeno zatvorio u Cugu.
Autor izvještaja: Lara Mihajlov
