Kao novopečeni Velebitaši, prošli vikend konačno smo se dočepali Velebita. Dva dana proveli smo u NP Paklenica. S ličke strane krenuli smo preko Svetog brda do Vlaškog grada pa sutradan nastavili do najvišeg vrha Velebita – Vaganskog vrha, završivši opet na ličkoj strani. Na Vlaškom gradu isprobali smo koji je maksimalni kapacitet skloništa gdje je spavalo malo više od polovice grupe. Ostatak se šćućurio po šatorima.
U subotu nas je autobus ostavio na cesti Lišćani bunari odakle smo krenuli prema Svetom brdu. Vrijeme je bilo obećavajuće, prohladno i poluoblačno te smo se bez problema uspeli na vrh. S 1751 metra nadmorske visine pruža se jedan od najljepših pogleda s Velebita; na zadarski arhipelag, Ličko polje i bezbroj velebitskih vrhića. Oblak nas je ubrzo obavio pa smo nastavili do skloništa podno Vlaškog grada gdje smo noćili. Polovica je krenula u mrtvu trku za najbolje mjesto u skloništu, dok je ostatak grupe postavio šatore. U skloništu nas je dočekala ekipa iz Zadra. Nakon početnog šoka i nevjerice oko naše brojnosti, sprijateljili smo se preko pjata. Njih petorica nahranili su nas odličnim rižotom, dok je njihova pudlica dobila višesatnu dozu češkanja. Sutradan su nam neizmjerno pomogli otprativši našeg člana, kojem je pozlilo, do Zadra. Kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna pa nas je tako ukupno 31 spavalo u skloništu, a stalo bi nas još nekoliko.
Uz nedjeljnu jutarnju kavicu s pogledom na mirno more i vedro nebo nismo mogli naslutiti kakav će nam kijamet Velebit prirediti. Kao glista milili smo se kroz oblak po škriputovam snijegu. U početku je bilo čak idilično, patuljasti borovi zabijeljenih iglica, snijeg po kojem još nitko nije prošao. No, ubrzo je zapuhao vjetar. S Vaganskog vrha nas je odmah potjerala mećava koja nas je pratila skoro polovicu od 18 kilometara puta. Snijeg je prekrio markacije pa smo bili kao zeko i potočić. Još k tome u minski sumnjivom području. Zimska idila se je vrlo brzo pretvorila u kakvu filmsku scenu. Samo se ne možemo odlučiti je li se radilo o sceni iz partizanskog ili pak domobranskog filma. Ipak nismo skrenuli s puta. Spustili smo se u šumu gdje je kiša zamijenila snijeg i požurili se prema Medaku do autobusa.
Do Zagreba smo već bili suhi pa smo izlet tradicionalno zaključili cugom u Cugu. Velebit je pokazao svu svoju velebnost, a mi svoju izdržljivost i volju. Iako se drugi dan nismo nauživali u pogledima, u snijegu bome jesmo. Ovaj će nam izlet nesumnjivo ostati u sjećanju. S obzirom na vremenske uvjete, bio je ledeno krštenje i kratki uvid u visokogorstvo, ne samo za školarce, već i za iskusnije kolege.
Autorica izvještaja: Dorotea Kutleša
