Bolesna brigada kroz Bosnu u Novu godinu

Pišem ovaj izvještaj pod temperaturom samo dan nakon povratka, da što bolje prenesem dojmove i doživljaje s našeg izleta na Bjelašnicu.

Za mene početak ovog izleta seže par godina unatrag kada je Edo organizirao izlet s istim ciljem, također za Novu godinu. I tada je bilo vrijeme gripa i viroza te je jedna pogodila i mene, pa nisam bio u mogućnosti pridružiti se tom izletu. Njegove priče i dojmovi ekipe su me učvrstili u želji da jednom odem u zimskim uvjetima na ovu bosansku ljepoticu. Kako posjet Bjelašnici zahtijeva dulje putovanje i više vremena, spojiti par dana nije jednostavno za veću ekipu. Nova godina koja je pala na ponedjeljak dala je dan više, a uz još jedan ili dva slobodna dana došlo se do plana za put od pet dana. Jer otići do Bjelašnice, a ne pojesti ćevape na Baščaršiji, je kao otići u Pariz i ne slikat se kraj Eiffelovog tornja. Uz to, naš pročelnik Perica je krenuo u organizaciju ZIPO izleta pa smo Iva i ja odlučili dati doprinos toj organizaciji i staviti ovaj izlet u ZIPO seriju kao drugi izlet. I tako je krenula ozbiljna organizacija obzirom da se trebalo pripremiti za moguće teže zimske uvjete sa puno snijega, što nažalost na kraju nije bio slučaj, ali bolje biti spreman nego poslije plakati.

Na sam izlet je krenulo 17 Velebitaša, s tri auta i jednim kombijem te hrpom respiratornih bolesti (s time da bi broj bio i veći da neki nisu poklekli pred sam start). Filip, Darija M. i Ivana F. su krenuli u srijedu 27.12. za Sarajevo da nam nađu najbolje ćevape, a glavnina je krenula u četvrtak 28.12., te je taj dan prošao u podužoj vožnji i lijepom druženju uz ćevape u Sarajevu.

U petak 29.12. ujutro nas 15 se skupilo u buregdžinici AS u Hadžićima te smo nakon finog doručka krenuli u Ljubovčiće odakle je bio početak planinarskog dijela puta na Bjelašnicu i staze ka Domu na Stanarima. Na samom startu "brigadi" se priključila i pseća družina koju su činili Uheko, Vučko, Šepko i Bunda (kako se pokazalo, naša nerazdvojna pratnja do kraja izleta). Selo Ljubovčići su zaselak Pazarića i nalaze se na cca 750 m nadmorske visine. Put vodi u prvom dijelu makadamom uz jedan lijep izvor. Put je ok markiran, ali lako dođe do gubljenja putem, što se dogodilo Petri i Alanu koji su kasnije krenuli sami s obzirom da su oni tek taj dan krenuli iz Zagreba.

Kako smo imali natovarene ruksake sa svim i svačim, od opreme do potrepština za kvalitetan doček Nove godine, uspon je bio prilično naporan i trebalo nam je preko 3 sata da ispenjemo do doma Stanari na 1585 m koji se nalazi na brdašcu, na rubu planinarskog (nekad pastirskog, sad vikendaškog) sela Mrtvanje. Ispod doma je također i izvor vode, tako da tko god ide na ovaj dio nekad popularnog, a sad poprilično zapuštenog dijela zapadne Bjelašnice, nema nikakvog problema sa opskrbom pitkom vodom. Dom je velik i može primiti puno više ljudi nego što je nas bilo, a, kako smo čuli kasnije od jednog planinara, u neka druga vremena na tom domu i nekim drugim u blizini tražilo se slobodno mjesto još u novembru za doček Nove godine. Ali eto, sada malo tko zaluta u ovaj dio Bjelašnice.

Domar Jasko nas je lijepo dočekao. Smjestili smo se po sobama, i uz društvene igre, što tekuće, što kartaške (Ivina igra "shit happens" bila je apsolutni hit prve dvije večeri dok svi nismo naučili da je gore zakasniti na posao, nego doznati da ti je roditelj ubica, ali eto američka ljestvica), dočekali smo večeru. Večera je bio prefini bosanski lonac (ne samo posuda, nego i jelo u njemu :-)) Stvarno svaka čast domaru na finom kuhanju. Mogu reći da smo lonac počistili, ali ipak smo ostavili po porciju za Petru i Alana koji su taj dan krenuli iz Zagreba i uspjeli sami doći do doma nekim čudnim putem, prema njihovoj priči u relativno kratkom vremenu i potpunoj radio šutnji, s obzirom da nismo od njih čuli ni glasa od dana ranije. I time je tu večer ekipa bila kompletirana na domu u najvećem broju. Kako je sljedećeg jutra bio dogovoren rani alpski start, većina ekipe se dosta rano pokupila u krpe.

Kako je prognoza za oba dana predviđena za hodanje po Bjelašnici, dužu turu smo odlučili odraditi u subotu sa ranim visokogorskim startom u 6:30 po principu: 'ko je na startu ide, tko nije ne ide. I tako se na startu pojavilo 12 glava i cijela pseća družina spremna za napornu cjelodnevnu planinarsku turu ka vrhu Bjelašnice poznatom kao Opservatorij. Oni koji su ostali su ostali zbog zdravstvenih problema, ipak je ovo bila Bolesna brigada. Sama ruta koju smo trebali odraditi je bila odabrana iz iskustva i preporuka od Ede i domara te uz trek koji sam našao na netu i vrlo korisnu staru kartu koju nam je Edo ustupio. Po planu, u svitanje smo krenuli prema Lokvanjskom jezeru (1790m). Marka je bila djelomično vidljiva, snijega malo te smo uz trek i traženje marki manje više po planu napredovali do jednog dijela prije jezera. Samo jutro koje je bilo oblačno smo dočekali na lijepim visovima sa prekrasnim pogledima na prostranstva Bjelašnice.

U jednom trenutku, prateći trek, završili smo u klekovini i to baš završili da nam je trebalo više od sat vremena da izađemo na drugu stranu i ulovimo stazu. To nas je koštalo izgubljenog vremena i energije. I na psima se vidjelo da im nije lako. Naknadno smo zaključili da jednostavno trek ne prati markiranu stazu. Nakon te klekovine, ubrzo smo došli do jezera gdje smo trebali biti najmanje sat vremena ranije da bi nam plan za hod do Opservatorija bio izvediv za dana. Tu smo uzeli pauzu i krenuli dalje prema markiranom putu i na naše iznenađenje odvojak koji smo imali na treku ka grebenu bio je markiran te smo krenuli tim putem. Ubrzo smo došli do zaleđene strmine gdje je dio ekipe stavio dereze, a drugi odlučio proći iznad leda. Nakon toga, greben Bjelašnice nam se činio na dohvat noge te smo odlično krenuli naprijed prateći povremene marke i trek. U tom trenu je došao poziv od ekipe iz doma te smo saznali da Darija T. kuri na najjače i da će ona i Željko uz pomoć domara krenuti prema Sarajevu. Nažalost, viša sila.

Izgubivši vrijeme prethodno, došli smo do podnožja vrha Mala Vlahinja (2056m). Kako je već bilo blizu 13h, a do Opservatorija je bilo još najmanje sat vremena hoda, odlučili smo izaći samo na vrh Mala Vlahinja i krenuti natrag da ne bi ulazili duboko u noć. Na vrhu smo kratko odmorili i krenuli prema jezeru prije kojeg je račvanje puteva i plan nam je bio ići okolnim putem preko doma Sitnik, za razliku od puta kojim smo jutros došli. Oko 15:30 sati došli smo do križanja gdje se odvajaju staze blizu jezera i krenuli na jug prema domu Sitnik. Na pola puta do doma naišli smo na bolesni dio brigade koji je ostao na domu i odlučio prošetati malo da udahne i izliječi se planinskim zrakom. To su bili Himi, Zoran i Darija M.

Cijeli dan je bilo više manje oblačno, ali pred zalazak sunca taman se skromno počelo ukazivati sunce te nam podarilo nekoliko lijepih prizora i slika za uspomenu. Dalje prema Sitniku smo nastavili zajedno nas 15 i, naravno, već poprilično umorna pseća družina. Do doma nam je trebalo još nekih sat vremena, tako da smo sa samim zalaskom sunca došli na Stanare. Malo tužni zbog ukupno smanjenog broja, ali s druge strane sretni što smo odradili jednu poprilično zahtjevnu i napornu turu. Svakako za sljedeći put znamo: u kleku ne ulazi pa makar i trek vodio tamo! Bolje tražiti marku sat vremena nego kroz kleku se provlačiti pola sata :-)

U domu ovaj put koliko smo bili umorni i gladni, svaka večera bi bila fina, ali ova koju smo dobili je bila prefina - rižoto od piletine i povrća na JNA tanjurima :-) Nakon večere uslijedile su društvene igre, već poznata Ivina, dve ekipe za Belu, Jamb, Himi je uključio i svoj zvučnik te krenuo sa svojom plejlistom u nadi da će krenuti fešta, ali noge su ipak bile preumorne, i ostavili smo feštu za sljedeću večer jer ipak nas čeka Stara godina i novogodišnji tulum. Od Darije i Željka smo čekali vijesti i nadali se da im je bolje.

U nedjelju na Staru godinu je svanulo prekrasno jutro bez oblačka na nebu. Znali smo da nas čeka prekrasna šetnja i prekrasni prizori. Domar nam je pripremio doručak te nas je 14 (svi osim Anite koja je odlučila danas odmorit, ali ispostavilo se i pomoći domaru u kućanskim poslovima), sa sva četiri psa koja su pokret jedva dočekala, krenulo na planiranu rutu. Ruta je bila kružna na Hranisavu. Vodila je od doma kroz selo Mrtvanje preko zadnjih kuća strmo ka vrhu gdje su ostaci doma Hranisava. Staza ide strmo, ali prateći trek i uputu domara, ovaj put nas je Sebastian vješto proveo bez zaglavljivanja u klekovini. Pred sam vrh bila je jedna zaleđena strmina gdje smo neki stavili dereze. Kod ruševina doma smo uzeli predah i poslikali okolicu. Vrijeme je stvarno bilo prekrasno i slike predivne.

Do vrha Hranisava (1964 m) bilo je još jedno malo spuštanje, malo traženja puta kroz kleku i mali uspon. Na vrhu smo još sreli jedan par bosanskih planinara koji su nam poželjeli lijep boravak, a i mi njima da i oni posjete naš Velebit. Sam vrh Hranisave po tabli i natpisu zovu Hadžihasanov vrh. Nakon zajedničke fotke uputili smo se kružno preko Ljute strane i Ravnog dola nazad prema domu Stanari. Spust je bio prekrasan, ali i naporan, pogotovo za Željku koja je ozlijedila koljeno, s obzirom na prethodno naporan dan. Naša perjanica Ivana H. bila je oduševljena ovim spustom i kaže da odavno nije vidjela ovako lijepog prečenja. Drago mi je da smo baš ovim putem odabrali ići dolje obzirom da staza nije zabilježena u modernim aplikacijama, a u staroj karti koju mi je posudio Edo ta staza je jasno naznačena, a i lijepo je markirana. Na putu do doma smo našli i jednu zaleđenu ploču za vježbati zaustavljanje cepinom. Tu su Ivana H., Iva i Himi veselo krenuli obučavati Ivana, Dariju M. i Sebastiana. Na ovaj način ispunili smo i dužnost prema ZIPO-u, a dan ranije smo prošli 2000m; ne znam jel to zadatak ZIPO-a, ali lijepo zvuči :-)

Hodanje koje je bilo prekrasno i zaista inspirativno te najljepši mogući planinarski oproštaj sa starom godinom završili smo oko 14 h po planu. I sada je bilo vrijeme za pripremu dočeka Nove godine. Anita je već naveliko radila sa domarom na pripremi. Nešto ćevapa i sudžukica smo ponijeli sa sobom pa je to trebalo ispeći na roštilju i vjetru, ali uz treštaj istoka sa susjednog brda i grijanje vatre, brzo smo to odradili. Napuhali par balona, stavili kineski natpis i sve je bilo spremno za feštu. Zvučnik, playlista, društvene igre svakog tipa i krenulo je. Uskoro je došlo na naplatu ono što nije bilo sunca dan ranije i što nismo štedjeli struju i tako smo već oko 19 sati ostali bez struje, uz svjetlo svijeća i naglavnih lampi. Ni to nas nije spriječilo da se lijepo zabavimo i kvalitetno družimo... Kako je točno bilo neka ostane u mraku pošto struje nije bilo...

Eto, to bio bi to moj zapis o izletu i događajima koji su pratili 17 Velebitaša (i 4 psa) u nekoliko dana na prijelazu godine. Ovo je moj pogled na događaje, mnogo toga je izostalo, jer je mnogo toga još bilo, ali tko će to sve napisat. Zahvalio bih svima koji su pomogli u organizaciji ovog izleta: od onih koji su nam posudili opremu koja na žalost nije bila potrebna (to je samo razlog da ponovimo put u ljepšim i težim uvjetima), domaru na finim večerama i smještaju, te spremnosti da prebaci naše bolesne, Edi koji je pomogao sa idejom i savjetima. Također, žao mi je za sve koji su još trebali ići, a spriječeni su iz raznoraznih razloga.

Bjelašnica, svakako ćemo se vratiti!

Joža