Na repertoar je stigao i treći izlet ZIPO ciklusa, ovog puta na vrh Lanževica (2003 mnv) u Julijskim Alpama. Oko 40ak velebitaša/ica  krenulo je oko pola 6 ujutro autima iz Zagreba.  Hrvatska je postupno prešla u Sloveniju, a noć u dan dokazujući da ništa u životu nije stalno.

Mjesto sastanka je bila Koča pri Savici, na kako su ZIPOvci krenuli hodati različitim dinamikama, postalo je jasno da je Koča pri Savici na neki način i mjesto rastanka.

Do doma na Komni  (1520 mnv) u kojem ćemo prenoćiti nas je dijelilo 48 serpentina koje su bile zaleđeno-snježne, pa iako su mnogi ZIPOvci bili vrlo fit, prestigli su ih oni koji su vrlo instalirali dereze.

GoProČelnik si je instalirao na čelo GoPro kameru te osim što je izgledao viši nego inače,  zaživio je u punini svog semantičkog sadržaja tik pred istek mandata.

Kada smo došli do doma na Komni uzeli smo kratak predah da spriječimo da nas glad smori, i da na  instagram okačimo story (primijeti rimu!). Zatim se ukazao spiritus movens ovog izleta, naš dragi Jela koji je prstom pokazao puteljak prema Bogatinskom sedlu, kamo smo krenuli odraditi vježbe kretanja i zaustavljanja s cepinom.

Tu se svašta korisnog i nepodobnog događalo, ali suština te trosatne vježbe se vrtila oko toga da se cepin pri kretanju nikad ne ubada u istu rupu (u snijegu), a zaustavljanje s istim se uvijek mora odvijati s raširenim i uzdignutim nogama. Ivana H i F su mi dobrih sat vremena bez prestanka dovikivale da ne širim dovoljno noge, što je bilo jedno novo iskustvo u mom životu. Ines Istog Flisa i ja smo zaključile da su žene predugo odgajane da moraju držat noge stisnutima i sad im ova nova informacija izaziva šizofreniju no na kraju smo se ipak adekvatno zaustavile cepinom te naučile hodati cik-cak te vježba nije bila uzaludna.

Neki momci su se pravili važni divlje-ubrzanim spuštanjem potrbuške po padini te zadobili ogrebotine po prsima koje su sljedeći dan pokušali prodati kao posljedice senzualne noći u domu. Neće ići, dečki.

(Za detaljnije shenaniganse možete baciti oko na anex (*) izvještaja čiji me autor Kordy  probudio iz sna porukom 'da li trebam pomoć oko izvještaja' a zapravo je htio ugrabiti priliku da ga se objavi.  Poput momka kojeg ne želiš, a onda mu se počne upucavat druga žena, izvještaj kojeg nisam htjela pisat je sad postao moja opsesija.)

Jela nam je pred kraj  pokazao kako napraviti sidrište uz pomoć cepina no kako ga je nazvao 'štand' zaredale su se loše pošalice ('jel se može povrće stavit na njega').  Jelin pogled je tugaljivo otplutao na horizont gdje doživio utonuće u svoj vlastitu podsvijest te je zaboravio što točno treba pokazati. To je izrazio riječima: zaboravio sam što točno trebam pokazati, gdje je GoPročelnik?

NETKO: GoPročelnik skija.

Jela se tada osjetio sam iako je bio okružen mnogima,  i jedna metaforička suza mu je kanula niz obraz, no brzo se odlučio sam boriti protiv stihije neznanja čistom snagom volje i naučio ZIPOvce mnogim korisnim tehnikama sigurnosti na snijegu.

Nahranjeni znanjem vratili smo se u dom na druženje i počinak.

Sljedeće jutro, oboružani derezama, kacigama i cepinima, krenuli smo prema vrhu Lanževica.  Vrijeme je bilo idealno, a snijeg savršeno konkretan te smo za otprilike tri sata preko Bogatinskog sedla došli do odredišta.

Jela je htio suptilno dokazati svoju dominaciju u snježnim uvjetima taktikom pri kojoj mu svakih 10 sekundi pukne druga dereza  ali je i dalje brži i spretniji od svih ostalih. Dominacija dokazana.

Vlado je u ime didaktičnosti otvorio novi nesigurniji cika—caka koridor na predzadnjem usponu pred Lanževicu  da demonstrira kako se uspješno poskliznuti derezama na snamenju (snamenje - kombinacija oskudnog snijega i prhkog kamenja). Nekolicina polaznika iza njega ga je uspješno rekreirala. Koristimo ovu priliku da mu se zahvalimo na iskustvu.

Na vrhu smo počinuli uživajući u prekrasnim bijelim pogledima.  No isto kako se ne može uvijek živjeti vrhunski, tako se ni na vrhu ne može živjeti, pa smo se spustili.

Čekao nas je i detalj otpenjavanja po padini sedla uz pomoć cepina i stopinki koje su napravili voditelji. Stopinke su bile strukturno konkretne i čvrste ali ipak diskriminatorne za niže članove/ice ZIPOa, koju ih nisu baš uvijek mogli doseći svojim kratkim udovima, pa su morali ponekad sami izbiti svoju stopinku. Zato su naravno dobili masu potpuno nedvosmislenih savjeta poput 'zabij samo jednom al kako spada'.  Kad su to čule neke djevojke, dosad neiskusne u zabijanju, ipak su odlučile testirati svoju fleksibilnost i probno se rascvjetale do već postojećih stopinki.  Na zadnjoj trećini spuštanja su se stopinke dezintegrirale zbog mekše kvalitete snijega, no Ivane F i/ili H su tvrdile da nesigurni snijeg akumulacijom samog sebe kroz period stvara sigurnost. Moguće da i nisu to zapravo rekle nego su krivo shvaćene.

Na kraju je Jela bio zadovoljan, te je čestitao onima koji su preživjeli, a to su svi. Svakom je ponaosob izljubio obraze i tutnuo 20 eura u džep hardshella. (jedna od dvije tvrdnje u posljednjoj rečenice nije istinita)

Da li su polaznici ZIPOa spremni za nove, napornije i tehnički izazovnije uspone? Teško je reći, ali sigurno znaju puno više nego što su znali prije nego što su dobili dato im znanje. Time možemo proglasiti treći ZIPO izlet ne samo apsolutno prekrasnim već i izrazito korisnim i uspješnim. U iščekivanju novog snježnog izleta parafrazirajmo mnogo poetičnije stihove legendarne Shirley Manson iz benda Garbage:  ''The ZIPO is not enough. But it is such a perfect place to start, my love.''

*Kordyjev anex:

Sa cepinom nema double dipanja – samozadovoljno je zaključio jedan od sudionika prvog dana novog ZIPO izleta u Juliskim Alpama, dok je Jela, naš vođa puta, u blagom užasu promatrao gomilicu veselih velebitaša kako uglavnom bezuspješno odrađuju najelementarnije vježbe za siguran boravak u visokom gorju.

Jela, inače prekaljeni visokogorac, je svašta prošao od uspona na višetisućnjake, ali je sada gledao u oči možda i najvećem izazovu u svojoj karijeri. Kako 30-ak nadobudnih ženski i tipova iz društva, od kojih su većina jučer tek izašli iz planinarske školice, povesti na zahtjevnu zimsku turu na 2-tisućnjaka, uz pomoć šačice instruktura. Još je nakon toga Jela bezuspješno pokušavao naći mirnoću u očima svojih kolega visokogoraca, ali i njegov najveći suborac Dugi je dobro znao da je ovo vjerojatno teži izazov i od onog legendarnog uspona na zimsku stijenu Triglava bez osiguranja iz devedest i osme.

Tekst napisala: Vedrana K.

Fotografije: razni autori (sudionici izleta).