Skradski vrh, kanjon Kamačnik

Pripreme za ovaj izlet spontano počinju na Bikči srijedom, nastavljaju se u četvrtak nakon sastanka PO-a i dogovaramo da ćemo u subotu ići na jednu od 4, 5 potencijalnih lokacija. Na kraju pobjeđuje prijedlog našeg sada već bivšeg pročelnika P. Z., koji nam savjetuje da odemo posjetiti Zeleni vir i Vražji prolaz. Ipak, moramo odustati od te opcije jer saznajemo da put od doma Zeleni vir preko Vražjeg prolaza još uvijek nije sređen i zabranjen je pristup. Odlučujemo da ćemo posjetiti Skradski vrh i spontano dogovaramo da ćemo obići i kanjon Kamačnik koji nam je blizu. Krećemo u 8h iz Zagreba te se s ostatkom ekipe nalazimo u Milanu (kafiću, naravno), gdje ispijamo jutarnju kavu. Oko 10 i 15 krećemo prema Skradskom vrhu (1043m), a Grof grofovski predvodi „zmijicu“. Stižemo na vrh s kojeg nema pogleda pa ćemo pogled morati malo pričekati.

Nakon delicija iz ruksaka, odlazimo do vidikovca Perić, odakle promatramo svoju nesuđenu lokaciju, Zeleni vir i Vražji prolaz. Kraća pauza za delicije.

Odlazimo i na Kavranovu stijenu, odakle imamo pogled na Skrad.

Oko 13:30h dolazimo na našu sljedeću lokaciju, a to je kanjon Kamačnik. Prije nego što smo uopće došli do samog ulaza, Grof udara u veliki gong, što prestraši ostale posjetitelje i tako svečano najavljuje grofovski pohod Velebitaša. Na ulazu karte se naplaćuju 4 eura, ali naš predvodnik uspijeva iskamčiti da jedna osoba ide besplatno. Koja je to bila, još se ne zna. ;)

Šetamo kanjonom Kamačnik, divimo se prirodnoj ljepoti slapova, prelazimo drvene mostiće. U jednom trenutku naš predvodnik primjećuje još jedan glazbeni instrument, medinu marimbu, koja je dio tzv. Panove staze. Svira nam pomno odabranu melodiju te tako ispunjava svrhu Panove staze, a to je spoj glazbe i prirode. I tako šećući uz zanimljive razgovore dolazimo do kraja staze, odakle pokušavamo vidjeti izvor. Nažalost, nismo uspjeli vidjeti izvor Kamačnika, za koji je zasada istražena dubina 118 m, a smatra se jednim od 5 najdubljih u Europi.

Vrijeme nas je savršeno poslužilo, dan prije padala je kiša tako da su slapovi bili bogati, a mogli smo vidjeti i koliko je sam Kamačnik bistar. Mislim da idealnije vrijeme za posjet Kamačniku nismo mogli izabrati. Slijede delicije, ali ovaj put ne iz ruksaka, nego iz restorana Kamačnik, gdje svi dobivamo ogromne porcije. Bečki nije veći od onoga s Velike planine, ali je bio dovoljno velik da nismo bili sigurni hoće li Dora moći sve pojesti.

Bio je ovo jedan predivan izlet, uz super ekipu i savršeno vrijeme. U Zagreb se vraćamo oko 18h, zadovoljni kako smo kvalitetno proveli dan u prirodi.

Do idućeg čitanja šaljem velebitaški pozdrav svima!