Ok, nije baš da smo izgubili planinu, prevelika je. Ali i nije da se nismo trudili. Dobar dio posljednjeg vikenda u veljači je izgledao kao nastavak Fordovog klasika The Searchers - falili su samo Indijanci. I snijeg. I pogledi...

Al ajmo redom.

(Pro)našli smo se u 8 ujutro kod King Crossa, barem većina. Neki su malo oduljili s pronalaskom parkinga ispred Decathlona, pa smo kratili vrijeme čekajući i čavrljajući o aktualnostima: hoće li snijeg biti pola metra ili više? Jesmo li pogriješili što nismo uzeli „prave“ dereze, već samo neke loše, „mini me“ kopije? Hoće li sve te silne krplje koje smo isposuđivali u Društvu i od prijatelja stati u već prenatrpane prtljažnike? Hoće li idući ZIPO izlet biti na Grossvenediger ili barem Marmoladu?

I tako, odgovor po odgovor, prikupilo se svih 15 veselih i (većinom) dobro naspavanih planinara, ni ne sluteći da će uskoro postati članovi potrage za mnogočim. Ali ponekad nas život voli iznenaditi.

Već nakon prvog kružnog toka u jednom od 4 automobila je primijećeno da nedostaje jedna osobna iskaznica. Igrom slučaja, radilo se o mojem. I dok su ostala 3 radosno zagađivala okoliš prema Sloveniji, mi smo se vraćali prema centru Zagreba: u potragu za dokumentom bez kojeg od nedavno ponovno nema prelaska granice. Nažalost, osobna nije pronađena, putovnica nije bila opcija i teška srca smo ostali samo troje u autu. Ali, ne zadugo! Nismo stigli doći ni do Cibone, a osobna je ipak pronašla put iz tamnice vešmašine i uspješno pobjegla u vlasnikov novčanik, gdje i pripada.

Još jedan krug po centru i eto i nas u smjeru Bregane, uz niti sat vremena zaostatka za prethodnicom. Istu smo ulovili u trgovačkom centru Arkadia, malo poslije silaska s autoceste, a malo prije Kamnika. Ekipa nas je tamo čekala uživajući u kavama, kolačima i gužvi. Vrijedi spomenuti da nas na graničnom prijelazu nisu pitali za osobne.

Radosni što smo se (ponovno) (pro)našli, nastavili smo do polazišne točke: malog parkinga na makadamskoj cesti iznad Stahovice, gdje smo brzo bili suočeni s novom potragom: ovaj put je nedostajao toliko željeni snijeg. A kad smo pogledali uvis, nije bilo traga ni planini – samo nekih 50-ak nijansi sive, ali nimalo uzbudljivih...

Kad smo već došli dotle, nije red da odustanemo pa smo krenuli u novu potragu, ostavivši teškom mukom spakirane krplje u prtljažnicima – zaključili smo da će nam u ovoj potrazi trebati kao što i ekipi u podmornicama treba padobran.

Malo po malo, prošli smo crkvice sv. Primoža i Petra i sramežljivo ušli u carstvo magle. Sam uspon je prošao bez ikakvih poteškoća – jedino vrijedi spomenuti da smo jedan segment prošli zimskom stazom jer je dio uobičajenog puta s pogledima (koje ionako ne bismo imali jer: magla) odronjen.

Kad smo izašli iz šume, pred samu visoravan Velike planine, ukazao nam se i snijeg. S obzirom na to koliko su prognoze predvidjele i „nahajpale“ nas, puno manje od očekivanog. Al ok, nećemo se žaliti – glavno da škripi pod nogama. Magla je ostala postojana.

Većina ekipe je pohitala u Jarški dom na čašicu vatrene vode, a Darija i ja smo, nesvjesni toga, nakon odrađenog fotosessiona zbunjeno banuli u prazan Domžalski dom u kojem smo jedva pronašli domare, a kamoli našu veselu družinu. Zaključili smo da se nisu imali gdje izgubiti pa ih nismo ni tražili. Umjesto toga, kao ponosni članovi gastronomskog odsjeka PDS Velebita, potražili smo kako ubacit neku klopu u želudac.

Uskoro se i ostatak ekipe dogegao do doma pa smo se nakon kraćeg predaha razdijelili na trećine od čega je jedna odlučila ostati u domu, a ostale dvije prošetati do pastirskog naselja i vrha Gradišče, usprkos magli. Nakon obaveznog fotografiranja i valjanja u snijegu kod kapelice Marije Snježne, krenuli smo pronaći i taj vrh. Da nam malo olakša, magla se u međuvremenu razišla i imali smo priliku uživati u dotad izgubljenim pogledima na okolne planine i doline koje su se rasprostrle prema jugu. Čak smo i uspjeli uloviti kvazi-zalazak sunca prije povratka u dom – i mi i ekipa iz prve trećine koja je ipak odlučila izmigoljiti iz istog kad su shvatili da se vidljivost povećala na više od 3 metra.

U domu smo uživali u solidnoj gastro ponudi od koje valja izdvojiti gulaš od gljiva i odlične štrukle. Prije spavanja smo odigrali jedan iznimno napet Čovječe ne ljuti se, gdje nam je Barbara hladnokrvnom proračunatošću i stilom igre koji bi se mogao nazvati „take no prisoners“ pokazala kako to rade eksperti. I gdje nam je mjesto.

I da, nekoliko ne toliko napetih partija bele gdje je ekipa DF rasturila ekipu DD.

Preko noći je bilo puno hrkanja; uz malo usklađivanja je mogla nastati solidna simfonija u D molu. Idući dan su se svi pravili da nisu ništa čuli i da su naspavani, ali hrpa podočnjaka i povremene klonulosti glave na prsa su mi dale do znanja da nisam (baš toliko) lud i da nisam sve to sanjao.

Kako se pojavilo jutro, tako se vratila i magla – nesretna okolnost za nas četvero koji su se nadobudno probudili prije 6 da slikaju taj famozni izlazak sunca. Nakon kratke potrage prema istoku, zaključili smo da tamo neće biti sreće pa smo se okrenuli i pošli tražiti izlazak sunca na zapad. Nismo našli izlazak, ali jesmo još magle.

Ostatak jutra smo proveli čekajući da se magla raziđe (bezuspješno) i da nam se pridruže Jelena, Monika i Zita (uspješno) koje su potegnule iz Zagreba u 6 ujutro da uživaju u predivnim pogledima i snježnoj bajci Velike planine. Uživale su u štruklima.

Sam spust je bio izuzetno dosadan, ali smo zato imali još jednu uzbudljivu potragu prije nego se uopće dogodio. Naime, dio ekipe je odlučio probati vatrenu vodu i na trećoj lokaciji pa su krenuli malo prije ostatka do Črnuškog doma. Kad smo im se i mi pridružili, shvatili smo da nam fali troje članova ekspedicije. Nakon neuspješne potrage u Jarškom domu i još neuspješnijeg pokušaja uspostave mobilne komunikacije, zaključili smo da im je sigurno bolje nego nama pa smo se krenuli spuštati.

Veseli trojac smo našli na parkingu, a potom je krenula i finalna potraga ovog vikenda: gdje klopati prije povratka? Kako ni to nije moglo biti jednostavno, još jednom smo se pretvorili u rakovu djecu i razbježali se po čitavoj sjevernoj Sloveniji: jedni u Kamnišku Bistricu družiti se s Jurjem i Titom, drugi na roštilj u Kamnik, a treći na gablece u Domžale. Koliko čujem, svima je bilo dosta dobro, tako da možemo zaključiti da je zadnja potraga bila uspješna.

Za kraj: hvala ekipi na strpljenju i upornosti u traganju – nešto smo pronašli, a nešto će ostati za neki budući izlet...

Tekst napisao: Filip Herceg

Autori fotografija: razni autori (sudionici izleta)