Izlet je najavio svima nam omiljeni Zdenko na Bikči srijedom. I dok smo tako raspravljali što nam je potrebno od opreme (mini dereze) i zašto ih naš dragi oružar nema u svojoj osebujnoj ponudi, već je kucnuo čas polaska te se nalazimo u 4:45h kod Decathlona kod King Crossa. Slijedi nam 2,5 sata vožnje do našeg polazišta, sela Mitnek u naselju Podpeca koje se nalazi na visini od 880 m. Kao što je Zdenko najavio, parkirno mjesto nije baš veliko, ali nismo znali da je toliko problematično dok nisu stigla dva Slovenca, od kojih se vozač otresao na nas da kako smo to parkirali, da smo zauzeli previše mjesta. Ivana je odmah krenula u manevar preparkiravanja, ali situacija se nije bitno promijenila. Tako nabrušeni, krenuli smo u pohod osvajanja Pece ilitiga Kordeževe glave, kako vam drago. Na tom putu vidjeli smo konje, koji su odmah pobjegli čim su nas vidjeli, prolazili kroz šumu veći dio puta, s Nikolinom smo raspravljali o „Braku na prvu“ i malo po malo stigosmo do doma na Peci (1665 m). Radimo kratku pauzu i nakon toga oblačimo se u pravu zimsku opremu: gamaše i mini dereze.
Kod doma uočavamo skupinu Slovenaca koji se spremaju pokoriti našu Pecu i zaključujemo da ćemo mi krenuti prije njih jer ne želimo gužvu na vrhu. Taj dio puta je bio izazovan jer nas nije više pratila šuma, nego snijeg. Unatoč našoj vrhunskoj opremi (gamaše i mini dereze), snijeg je na mjestima bio toliko dubok da smo propadali do iznad koljena. Kad tako propadnete, pravi je izazov izvući nogu! Naš Hrvoje nedavno se vratio s Aconcague pa nas je sve zanimalo kako mu je bilo, što ga je spriječilo da dođe na vrh i uspon kratimo zanimljivim pričama. U jednom trenutku oko nas više nema pogleda te se svi nadamo da je to samo prolazno stanje. Nailazimo na table koje nas usmjeravaju prema Peci, ali ni na jednoj ne piše koliko još imamo do vrha. I tako nailazimo na ona dva Slovenca s početka priče, koji se već vraćaju s vrha. Jedan od njih je Zdenkov prijatelj, Zdenko priča s njim, a on kaže Ivani „Izvini!“ i otada njih dvoje postaju najbolji prijatelji. I tako malo po malo, dolazimo do oznake koja kaže koji je dio Pece slovenski, a koji austrijski s obzirom na to da je Peca vrh koji se nalazi na samoj granici tih dviju država.
Zdenko nas u jednom trenutku upozorava da je Peca (2125 m) jedan od onih vrhova na kojima konstantno puše neki vjetar i da obučemo jakne, da nam ne bude hladno. Mic po mic i na vrhu smo!! Vjetar nije uopće bio toliko jak, real feel je bio -5° što je super jer je Zdenku jednom puhao toliko jak vjetar da mu je real feel bio -30°. Na vrhu hranimo planinske kavke koje nam jedu iz ruke, Leonardo vadi zastavu pa se slikamo sa zastavom da se ipak zna odakle dolazimo, s austrijske strane vidimo skijaše koji skijaju, dok sa slovenske dolazi ona grupica koju smo još kod doma uočili. Na vrhu se zadržavamo 20-ak minuta i dvanaestero nas slika se za memoare.
Odlazimo taman kad je na vrhu postalo gužvovito i slijedi nam zanimljiv silazak do naše sljedeće lokacije, a to je dom. Pritom mislim na ona propadanja u snijeg... Uživamo u prekrasnim prizorima i začas smo u domu, gdje naručujemo gobovu juhu, ričet, pasulj (grah), štrukle, štrudle i piće. Odmaramo se i uživamo u zajedničkom druženju.
Nakon okrepe u domu spretno ili manje spretno spuštamo se po snijegu i veselimo šumi jer ona najavljuje da nemamo još puno hoda. Dolazimo do naših auta, gdje se opraštamo do nekog sljedećeg izleta.
Izvještaj napisala: Iva Puškar
Autori fotografija: Mihael V., Nikolina D., Zdenko D., Ivana P., Hrvoje B.
