Napokon sam se upisala u planinarsko društvo. Godinama sam to planirala, ali nikako se odlučiti odabrati koje, pa previranja oko toga hoće li mi biti neugodno s nepoznatim ljudima, volim boraviti sama u prirodi i osluškivati tišinu među drvećem, ali isto tako ponekad poželim da to iskustvo mogu podijeliti s drugima. Na nagovor prijatelja koji je u Velebitu, upisala sam se i odabrala izlet na Klek, 13.4. Krenuli smo oko 7h ujutro s parkinga King Crossa i već tad sam primijetila da je ekipica skroz cool, otvoreni i dragi neki ljudi, mislim da nas je bilo 16, a ponajviše mi je laknulo kad sam shvatila da očito svi izlazimo, zezamo se, trgnemo koju čašicu previše s vremena na vrijeme, ali eto, sve nas spaja ljubav prema prirodi.
Oko 8h smo došli u Ogulin i popili kavu u Rock Caffeu, zgodan kafić. Nakon toga odvezli smo se do Vučić Sela i tamo smo parkirali. Vrijeme je bilo predivno, vruće i sunce je malo pržilo, ali meni nikad previše sunca, tako da… Sve super. Krenuli smo stazom 102 Vučić Selo- Kneja- Klek, zatim dijelom staze 101: Ogulin- Puškarići- Klek i na kraju se spojili na stazu 103 Bjelsko- Klek. Put je divan, šumovite staze, pa prekrasne livade, mir, tišina, zelenilo prirode, plavetnilo neba, a usponi taman da osjetiš da si odradio trening, ali ne toliko zahtjevni da te uhvati muka.
Kad smo se priključili na stazu 103, počela je gužva jer je taj dan bila 150. obljetnica organiziranog planinarstva u Hrvatskoj. Naravno da se koncept mira i tišine naruši tolikom količinom ljudi na stazi, ali s druge strane, baš je lijepo da su svi ti ljudi, uključujući i nas, na neki način odali počast čovjekovoj potrebi da pronađe smisao među onome čega je i sam dio, prirode. Kada smo došli do doma, malo smo odmorili, popili cugu, pojeli sendviče, malo se i zasviralo, opalilo nekoliko fotografija i zaključili smo da zbog količine ljudi koja je prisutna na događaju, možda bolje da izbjegnemo penjanje na vrh, jer bi to moglo potrajati. Nema veze, drugi put. Krenuli smo prema podnožju, natrag… Imam osjećaj da što smo duže hodali, manje smo pričali i više smo se prepuštali ljepoti kojom smo okruženi.
U jednom trenu, već su mi noge bile malo umorne, a i glad je započela, osjetila sam navalu neke euforije, iznutra, nekog osjećaja ljepote života i zahvalnosti što sam sposobna suosjećati s prirodom i pomislila sam kako mora biti prazan život kad taj aspekt nedostaje. U takvim trenucima osjećam zahvalnost, istinsku zahvalnost. Živimo brze živote, brinemo o materijalnim stvarima, ganjamo neke uspjehe, potvrde, strahujemo od poraza, toliko često se bavimo potpuno nebitnim i površnim stvarima… I nekoliko sati boravka u prirodi sve to, bar na trenutak, uspije izrelativizirati i zbilja shvatiš da treba živjeti punim plućima, treba uživati u životu i činiti ono što ti čini dobro, ono što ti daje pogonsko gorivo za dalje. Sve drugo je besmisleno.
Kad smo se spustili do parkinga, sjeli smo u aute i odvezli se na ručak u Ogulin, u restoran Frankopan. Jako smo bili gladni. Svi. Pojeli smo sve što se našlo na stolu, neki su još naručili i palačinke koje su izgledale fenomenalno i da se nisam pretrpala gulašom od divljači s njokima, maznula bih i palačinku. Što se cijena restorana tiče, nije baš jeftino, nije ni preskupo, ali došlo smo do zaključka da se ipak najviše isplati uzeti plata za dvoje, jer realno, može ona biti i za troje.
Siti, umorni i veseli krenuli smo kući i otvorila sam vrata svoga stana točno u 20 h. Legla sam u krevet i pomislila kako sam ponosna što sam se odlučila na ovaj korak. Nikad nije ugodno biti novi, čovjeku treba malo vremena da se opusti s ljudima i ne mogu reći da sam svoje kočnice do kraja otpustila, ali za prvi put - sretna sam što sam upoznala nove ljude, što sam napokon si rekla „samo kreni, ne misli previše, samo kreni.“ Spavala sam cijelu noć kao mala beba. Veselim se sljedećem izletu!
Tekst napisala: Nataša Kopeč
Autori fotografija: Razni planinari; sudionici izleta
