Velebitski mindfulness

„Premužićeva staza od sjevera prema jugu postepeno gubi visinu pa je uvriježeni smjer hodanja od Zavižana preko Alana do Oštarija. Prosječnom planinaru treba oko 17 sati, no planinari ga obično prelaze nekoliko dana jer usput obilaze okolne vrhove. Nekada je staza počinjala na Dešinovcu oko dva kilometra sjeverozapadno od planinarskog doma Zavižan. Danas je njezin početak na šumskoj cesti koja od Zavižana vodi na Lumsku dulibu, oko kilometra nakon botaničkog vrta. Ondje se odvaja od ceste i preko proplanaka ulazi u šumu. Laganim usponom nastavlja kroz sve krševitije područje, obilazi Čepuraš i zalazi među kukove. Do najviše točke, 1620 metara, dolazi na prijevoju pod Gromovačom. S vrha Gromovače (1676 metara) otvara se pogled na more i otoke Kvarnerskog zaljeva te na vrhove sjevernog i srednjeg Velebita. Odatle se spušta i uskoro stiže do Rossijeve kolibe pod stijenom Pasarićeva kuka. To planinarsko sklonište, s krasnim vidikom na more i otok Rab, nazvano je po strastvenom planinaru i istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju. Od Zavižana do ovog mjesta dolazi se za dva, dva i pol sata.“

Ovaj tekst napisala je Lara Černicki u jednom starom broju Meridijana koji mi je slučajno došao u ruke. Meridijan sam nosila na posao i čitala pod pauzom. Dosta mi je telefona, mailova, zujanja računala, radim u uredu cateringa i od kuhinje sam odvojena staklenim zidom. Tamo lupaju s loncima, čuju se udarci nožem o dasku za rezanje, pištanje raznih konvektomata i pećnica, zuje hladnjače. Meridijan mi je dao mogućnost za bijeg, a Larin tekst me podsjetio na Premužićevu stazu i kako bi mogla ponovno, nakon dugo godina do Rossijeve kolibe i nazad.

Odabrala sam subotu jer je prognoza bila bolja od nedjelje, manja je gužva na autocesti za povratak u Zagreb. Da, idem na jedan dan, idem sama i vodim svog psa, hrvatskog ovčara imenom Rio Negro.

Prvo sam stala u Krasnom u novom centru Velebit. Centar je predivan, za preporuku, a ja sam došla kupiti majice. Majice su važne u planinarenju jer oznake i natpisi govore kojem plemenu pripadamo, od kuda smo došli i gdje smo bili. Kupila sam majice NP Sjeverni Velebit s medvjedom, vukom i majicu s Premužićevom stazom. Da, tri komada jer nisam mogla odoljeti. Ulaznica je 10 eura, ako imate valjanu planinarsku iskaznicu onda je 5 eura. Vadila sam iskaznicu da pokažem rendžeru na blagajni a on je rekao da ne treba. Izgledam iskusno i planinarski. Tako izgledam, da li sam iskusna nisam bila sigurna, mjesta za nova iskustva uvijek imam, ali ako mi izgled donosi popust od 50% neka onda ostane tako.

Autom do Zavižana, ispod doma je parking koji je bio pun kad sam došla, baš fino, ima planinara. I onda laganim korakom šumskom cestom, kraj botaničkog vrta, pa do odvojka za Premužićevu stazu. Odlično je označeno. Kroz glavu mi prolazi da sam Premužićeva staza, Premužić, Premužićevom… izgovorila u životu valjda više nego svoje ime. Pitam se da li je Ante kada ju je gradio mislio koliko će biti značajna u budućnosti. Izgradnjom staze želio je približiti ovu planinu ljudima (tako kaže Lara u svom članku) ali da li je mislio da će nas toliko koračati po njegovoj stazi oduševljeni ljepotom, da ćemo je čuvati za nas i za buduće generacije. U mislima pitam Antu sviđa li mu se što je njegovo djelo i 90 godina poslije značajni dio naše planinarske kulture. Nema glasnog odgovora, ali znam da mu je drago.

Hodam stazom. Treba imati cipele tvrdog džona jer kamenje je oštro. Vidici su prelijepi, ne mogu se nagledati ljepote. Dolazim do mjesta gdje se vide Rožanski kukovi. Stojim i gledam. Sjetim se kako me boli lijevi kuk i desno koljeno. Eh, stara sam.

Hodam stazom i pomislim na medvjede. Ima ih na Velebitu. Na ovoj stazi ih nema. Osim toga rekao mi je Slaven, stručnjak za medvjede, da planinarske staze imaju ljudski miris i da ih zvijeri izbjegavaju, prođu kraj ili preko njih, ali ne idu po stazama. Na što miriše Premužićeva staza? Pitam Antu na što je mirisala u njegovo vrijeme? Na kožne opanke, vunu, lan, na znoj radnika, na ovčji sir, domaći kruh i vino. Na jabuke. A danas? Danas miriše na vibram, gore tex, dry fit majice, dezodorans, energetske pločice i napitke. Na banane.

Dolazim do Rossijeve kolibe. Tamo je grupa mladih žena i kad me vide i moju velebitašku majicu i njih dvije iz grupe uzviknu: VEELEBIIT, i mi smo iz Velebita. Ne poznam ove velebitašice, nema veze jer PDS Velebit je velik. Sjedam za jedini stol s tom grupom žena, one imaju bogatu planinarsku gozbu. Vegan sam i vadim seitan na stol. Osjetim kako se Ante Premužić okreće u grobu. Sve do sada prihvaća moderna vremena, ali ovo mu je previše. Napusti moje misli i na tren ode u svoju beskonačnost.

Žvačem seitan i rajčice dok uživam u pogledu. Na redu je banana. Jel bilo banana u Antino vrijeme? Možda samo kao neko egzotično voće za posebne prilike. Danas je sve tako jednostavno i drugačije od vremena kad je Ante planirao i gradio stazu. Pomislim kako je to nevjerojatno i hrabro djelo. Imam pravu sreću što živim u vremenu kada mogu ovako bezbrižno i lako uživati u ovoj divljoj, predivnoj ljepoti.

Krećem nazad. Cijelim putem do Rossijeve, a sada i nazad susrećem planinare. Neki idu dalje do Alana, neki obilaze vrhove, neki samo do Rossijeve kao ja. Srela sam i grupu muškaraca koji su rekli da idu do Paklenice. Zapravo to je plan, a do kuda će doći vidjeti će. Izgledaju iskusno. Nije im prvi puta. Poželim im dobro vrijeme jer to je ono što ti na Velebitu najviše treba.

U mislima ponovno započnem razgovor s Antom. Znaš li ti Ante što je to „mindfulness“? To je još jedna novotarija koja u tvoje vrijeme nije postojala. Kao što nije postojao ni mobitel s GPSom, fotoaparatom, telefonom, googlom, fejsom, ne mogu ti Ante ni objasniti koje je to čudo. Vjerujem da ti je čudno što danas svatko ima auto, i što žene voze taj auto kamo žele. I mindfulness je ipak možda postojao u tvoje doba, nije se tako zvao, ali to je ona neka želja za mirom kroz kontakt s prirodom, slično tvojoj želji da izgradiš ovu stazu.

Polako dolazim do šumske ceste. Osjećam da je Ante ostao na svojoj stazi. Hodam prema Zavižanu. Cesta je uska, sjetim se one iz zakonika Poljičke republike: Cesta jema bit široka da dva vola u jarmu mogu proć. Hm. Valjda je to ta širina. Ne znam koliko su široka ta dva vola. Široki kao ova cesta? Na jednom mjestu je medvjeđa kakica. Rio je tu poludio i počeo trčati u krug. Nije pravi susret s medvjedom, al bar nešto.

Na domu pijem pivo. Na šanku su mi rekli da od piva imaju: svjetlo, tamno, rezano i nefiltrirano. Uzela sam nefiltrirano. Ispalo je da je to Velebitsko mutno svjetlo pivo. Preporučam, izvrsnog je okusa.

Dok pijem gledam fotografije koje sam snimila. Hm, nekako mi nisu onako jake kao one slike u mojoj glavi. Dobre su, ali doživljaj u meni je jači. Idem prema autu i opraštam se od Velebita za ovaj puta. Doći ću opet. A znam da ću ga noćas sanjati. Sanjati ću ga još puno noći. I budna ću ga sanjati u uredu. Jer po to sam došla.

Irma Vrbnjak