2. izlet VINF ciklusa - Hvadnik i Mojstrana
Vrijeme je sunčano, snijeg se topi pa je vrijeme da se i mast krene topit; idemo na ferate. Pospremimo stoga naše bakandže, izvucimo blatnjave pristupne šlape koje nismo oprali od prošle jeseni i probajmo stanemo li u pojas u koji smo stali prošle godine.
Prva selekcija je time obavljena. Izlet je dio VINF ciklusa, ponovljenog formata koji je prošle godine imao veliki uspjeh. Ove godine je oduševljenje bilo isto; oduševljeni su bili oni koji su i prošle godine bili na tom ciklusu, novih je bilo tu i tamo.
Sjeli smo tako 'tu' u auto i otišli 'tamo' na feratu.
Tamo je Hvadnik, atraktivna ferata s par mostića. Mostić je mjesto za ljubljenje, ali posto ovaj most čine sajle onda jedino što se ljubi na ovom mostu su ruke s tim istim sajlama. Oni jačeg srca se odvaže tu i tamo podignuti ruke kako bi slika ispala bolja.
Mostići prelaze preko vodurine koja je odlučila biti neposlušna i ne ostati u svome koritu nego smočiti pošteni dio ferate. Taj čin koji je osudila većina izletnika je uvelike otežalo i usporilo kretanje, niska ocjena ferate je odjednom tražila puno više.
Uz pokoje povuci potegni i par uputa iskusnijih manje iskusnima svi smo se čitavi dogegali do kraja. Oni s manje sreće, koji su noge okupali u vodurini, i oni suhi su uživali na klupicama i ležaljkama kod doma koji je nagrada za one koji završe feratu. Tamo smo upijali sunce bezobrazno puno vremena, ali taman kada sam pomislio da ipak previše uživam su nas vođe izlete uputili na drugu feratu.
Uz malo gunđanja pristajem na taj plan, u mislima i dalje ležim na tom proplanku i kacigom na glavi čuvam lice od sunca.
Idemo na Mojstranu, tamo nas čeka ferata gdje ćemo kacigom čuvat lice od kamenja. Ferata ima dvije verzije; jedna lakša, a druga teža. Neki sigurno staju u grupu za jednu stranu, a one nesigurne oni sigurniji upućuju gdje im je mjesto.
Biram težu feratu da lakše zaboravim na ono otmjeno sunčanje. Ulaz u feratu je poprilično okomit pa dugo stojim. Iza nas dolazi par koji ne nosi kacige. Željni akcije, pa makar i one verbalne krenu im svi objašnjavat da im treba kaciga, to objašnjavanje je bilo praćeno konstantnim padanjem kamenčića s viših dijelova ferate. Oni negiraju potrebu i nastavljaju. Iza njih se pojavljuje nova grupa ljudi koji nose kacige i ponovno koriste priliku da i oni im kažu nešto po tom pitanju, ali ni njih ne doživljavaju. No naša sporost im je dala dovoljno vremena da razmisle pa su se okrenuli i otišli (vjerojatno doma po kacigu).
Vesela družina je tada bezbrižno mogla nastaviti feratati, dočekala nas je poslastica; stepenice i malo prečkanja. Nakon uzbudljivih detalja smo se našli na vrhu brda. Tamo nas je dočekala grupa s lakše ferate. Na vrhu ponosno stoji mali Aljažev stolp pa se mnogi s njim slikaju kao s prijateljem koga nisu vidjeli dugo vremena. Još smo malo gledali oko sebe i doživljavali gdje se to nalazimo pa odstupili.
Padaju brzinski skovani planovi gdje će tko objedovati, pa tako neki odlučuju to obaviti doma, a neki se još podružiti u obližnjim restoranima. Puni hrane i doživljaja odlazimo doma, sretniji i veseliji.
"Meni je bilo lijepo."
Autor teksta: Marin Jovanović
Autori fotografija: Filip Herceg, Zoran Marković, Zdenko Ded i ostali sudionici izleta