Goldberggruppe

Goldbergova skupina jedna je od šest gornjih skupina Visokih Tura, jednog od 132 pododjeljka Alpa. Ona je podskupina Centralnih Alpa u Istočnim Alpama. Zajedno s Ankogel grupom, Glockner grupom, Schober grupom, Kreuzeck grupom i ostalim. Sastoji se od 16 vrhova viših od tri tisuće metara: Hocharn 3254mnv, Schareck 3123mnv te drugi. Ideja za posjetiti ovu grupu planina javila se zadnji dan prošlogodišnjeg pohoda na Schober grupu. U daljini su se nazirali nešto pitomiji vrhovi, što se naposljetku i nije pokazalo sasvim točnim. Obzirom na zahtjevnost ovog izleta, zadržana je postojeća dosadašnja ekipa, ali se na put od planiranih šestero, uputilo nas četvero odveć očeličenih tvrdim austrijskim kamenjem. Modifikacijom plana puta zbog zahtjevnosti pojedinog dijela, uskočio nam je i Ankogel kao moguća destinacija. Bili smo nešto mudriji ove godine i pametnije se opremili. Dio zajedničke opreme smo međusobno raspodijelili, ali bez obzira na sve, ruksaci su i dalje ostavljali tragove naramenica na našim ramenima. Stoga, ruksake na leđa i krenimo na put.

Krećemo iz Zagreba vlakom koji ide na vrijeme te se kroz Sloveniju vuče po rasporedu vožnje. Dolazimo do Villacha uz malo kašnjenje te se ubacujemo u krcati vlak za Minken. Dio nas pronalazi sjedala, a dio se povlači po hodnicima kao u studentskim danima. Igor nas na vrijeme izbacuje na odredišnoj postaji gdje hvatamo bus za Aussergfrangt za nekih 6 eura po osobi. Vožnja autobusom je prekrasna, pred nama se otvaraju obronci Goldenbergrupe, zelene padine i zadivljujući vidici. Vozač autobusa nam je također uspio srediti prijevoz iz Obervalcha gdje nas je dočekala starija gospođa koja u svom repertoaru ima nekoliko prijevoznih sredstava te nas za 25 eura putničkim kombijem baca do Innerfraganta. Brzina kojom nas je dovezla i hvatanje zavoja su za svaku pohvalu, "rođak" Šumaher bi bio ponosan. Za nekoliko minuta vožnje uštedjeli smo kilometre asfalta. Početak staze nas vodi kroz borovu šumu pokraj ogromnog vodopada. Laganim hodom i preteškim ruksacima za nekoliko sati dolazimo do Franganter Hausa koji se svojim izgledom i ponudom može mjeriti sa mini hotelom. Na našu sreću, tamo radi i konobarica bosanskih korijena pa nismo morali lomiti jezik zbog njemačkih riječi. Večera je odlična, piletina s currijem, a u ponudi je i veganski meni. Sami se služite i jedete koliko god možete pojesti. Doručak je također bogat, ali bez jaja (što je valjda normalno za austrijske domove). Taj prvi dan otkrivamo da se Alpenverein spavanje naplaćuje posebno te nije dio polupansiona.

Pred nama je poduža ruta s tri uspona, cilj nam je domoći se Duisburg Hütte. Oblačno jutro nas prati prvim dijelom uspona kroz zeleni krajolik išaran potocima. Radimo što kraće pauze zbog hladnog vjetra i moguće popodnevne kiše. Kraj prvog uspona završava na sedlu na kojem radimo kraću pauzu te susrećemo dvije planinarke koje nas upozoravaju na spust koji slijedi. Stavljamo kacige te shvaćamo na što su nas upozoravale. Jako strma staza, na nekim dijelovima kamen, a negdje zemlja pomiješana s pijeskom. Iznad, tj pokraj nas je ogromni kameni zid s kojeg bi svakog trenutka mogao pasti kakav odronjeni kamen. Pažljivo i spretno se spuštamo u dolinu gdje hvatamo sunčeve zrake koje su napokon provirile na ogromnim kamenim stolovima. Putem dalje nailazimo na još ljudi koji idu u suprotnom smjeru, dižemo se na drugi uspon, na drugo sedlo, ali sve kraćega koraka i sve umorniji. Tada se pred nama otvara očaravajući pogled. Naviknuti na zelenilo, pred nama su sivkasti kamen, ledenjačka jezera, vrhovi pokriveni snijegom te dom u daljini do kojega se moramo dovući. Spuštamo se po kamenju, dolazimo do velikog jezera te promatramo ribe koje nas proučavaju. Dok se ostatak ekipe odmarao kraj jezera, odlučio sam prošetati dalje te pokušati pronaći stazu koja će nas za dva dana povesti preko sedla koje se tek nadzire u daljini. Dio staze je vidljiv, a dio nije uočiv te izgleda kao da ide po strmom i opasnom siparu, ali kao što je to bio slučaj u većini naših procjena, izdaleka staza izgleda nepremostivo i opasno, ali kada se približimo do početka same staze, ništa nije različita on bilo koje druge planinarske staze te se bez ikakvih opasnosti i problema može propješačiti. Od jezera do doma kreće prava avantura, pred nama se s obližnje planine spuštaju debeli oblaci koji nam na prvu izgledaju kao kišonoše. Spuštamo se do asfaltne ceste od koje staza vodi prema domu i polako se osjećaju prve kapljice kiše dok nas šiba vjetar tjerajući oblake dalje od nas. S asfalta skrećemo na posljednji i valjda najteži uspon čitavog puta, umorni i preplašeni kišom, izvlačimo zadnje atome snage na polusatnom usponu do doma dok se pokraj nas kreću bezbrojne kabine žičare iz kojih izviru znatiželjni pogledi prema nekolicini jednih planinara s prepunim ruksacima. Na terasi kuće nas čekaju kuhar koji je ili u kuhinji ili vani s cigaretom u ruci, te starija nasmijana konobarica. Sretni što nas vide, ali i iznenađeni kada su čuli od kuda smo toga dana krenuli, uvode nas u simpatični prostor doma. Ostavljamo svoje stvari, prije večere čekamo na red za tuširanje, a za okrijepu večeramo ukusan bečki odrezak.

Obzirom na to kako danas imamo kružnu rutu, pripremamo olakšane ruksake i još jednom se informiram s kuharom, na mojem krnjem njemačkom, koji na ulaznim vratima po običaju puši cigaretu. Ukratko, inicijalna ruta ima dvadesetak metara penjanja i možeš poginuti, druga ruta je po glečeru gdje je neka žena proklizala i poginula, ako sam dobro shvatio. Ostavio je nama na prosudbu kojom rutom krenuti te nam je posudio svoje mini dereze. U međuvremenu odlučujemo krenuti po suhoj stazi koliko god nam uvjeti dopuste pa se lako možemo okrenuti i vratiti nazad, a mini dereze ostavljamo na domu. Krećemo polumarkiranom stazom koja se nastavlja po skijaškoj stazi i dalje vodi do zadnje stanice žičare. Na jednom dijelu skrećemo sa staze te se spuštamo prema suprotnom brdu, prolazimo pokraj stada ovaca koje nas zbunjeno promatraju, prelazimo potok stvoren otapanjem ogromnog glečera koji fascinira svojom veličinom. Tijekom spusta pokušavamo pronaći stazu koja će nas odvesti do Fraganter Scharte prijevoja (2754 mnv), a s njega bi se uputili ka Herzog Ernst Spitze (2933 mnv). Kao i do sada, sa sigurne udaljenosti svaka opcija staze koja bi nas odvela u tome smjeru izgleda opasno i izloženo, sve dok se ne dovučemo do nje i shvatimo da je to sve bio neopravdan strah jer je staza sasvim prohodna i bezopasna. Laganim korakom dolazimo do prijevoja te u daljini promatramo Hoher Sonnblick te maštamo kako ćemo se vratiti jednog dana na Zittelhaus, ali ovako pred nama izložen predstavlja veliki izazov i zalogaj. Dobro je što smo izmijenili inicijalan plan jer je on uključivao pohod na taj vrh, ali smo ga na sreću zamijenili s Ankogelom. Nakon male pauze krećemo prema Herzog Ernst Spitze i tamo susrećemo nekoliko planinara koji idu sa Schareka, našeg današnjeg cilja, ili pak idu s Niedersachsenhausa po stazi koja se ovija oko zelenih vrhova klanca. U tom trenutku kreće vijećanje i promatranje drugih planinara kako se spuštaju preko tog dvadesetmetarskog dijela s klinovima i sajlama. Dvojica, na prvi pogled iskusnih planinara, vraćaju se nakon svojega vijećanja podno stijene te zaključuju kako bi im dobro došao ferata set. Nas trojica odlučujemo približiti se tome škakljivom dijelu kako bi iz blizine odlučili što dalje. Valentina nas nervozno gleda sa sigurne udaljenosti. Put do tog dijela s klinovima je na nekim dionicama vrlo uzak, a neki dijelovi na sjevernoj strani su malčice i vlažni. Dolazimo podno stijene, povratak nazad po istoj dionici bi u tom trenutku bio također izazovan. Najzanimljiviji detalj te dionice je što smo naišli na dva starija muškarca u kariranim košuljama koji su kopali i tragali za kristalima iza dvije stijene na ogromnoj strmini. Mihael kreće prvi preko klinova, Igor ga slijedi pa idem i ja. Par detalja treba izvući na ruke, ali nakon što smo savladali tu stijenu kreće relativno lagan i siguran put do Schareka. Na par dijelova staza se spuštala, ali opet po sjevernoj strani pa je bila mješavina kamenih stepenica i sitnog šljunka pomiješanog sa zemljom. U suprotnom smjeru nam nailaze domaći planinari sa psom te nam govore kako je s lakoćom moguće spustiti se sa Schareka prema stanici žičare pa se odlučujemo napraviti ovu kružnu rutu jer valjda ne može biti gore nego vraćati se ovom stazom nazad. Valentinu savjetujemo da se vrati prema domu te ona uz pratnju dva “iskusna” planinara nastavlja spust te ponavlja jučerašnji uspon do doma, koji je ovog puta bio milosrdniji. Dolazimo do prvog tritisućnjaka ovoga izleta, na Scharek (3123mnv), okidamo par fotki, brzo se osvježavamo i po grebenu koji je relativno siguran i na neke dijelove osiguran sajlom, dolazimo do stanice žičare te se još malo dalje uz pomoć crvenog konopa penjemo do Baumbachspitze (3105mnv). S obzirom da nam s istoka naviru debeli oblaci, sjedamo u žičaru koja nas spušta na pola visine između vrhova i našeg planinarskog doma. Moguće je izbjeći penjanje do navedenih vrhova te relativno jednostavno pomoću žičare preskočiti ove škakljive dijelove. Dok smo se spuštali žičarom, stvarno smo uživali u pogledu, a pokraj nas su se po “glečeru” neki planinari spuštali, ali više sanjkali, dok su neki relativno amaterski obučeni penjali uz njega do vrha. Odlučujemo proslaviti ovaj uspjeh te se častimo pivom u restoranu stanice žičare i laganim se korakom spuštamo do doma gdje nas Valentina željno očekuje. Za večeru smo imali odličan krumpir s kiselim kupusom i finim komadom mesa. Dio veša kojeg smo oprali dan ranije se osušio na improviziranom štriku ispletenog zamkama. Sutra krećemo na stazu koju nismo uočili iz daljine, ali su nam planinari nadošli iz suprotnog smjera, rekli kako je staza prohodna i relativno sigurna.

Nakon doručka u 7, brzo se pakiramo te smo već oko 8 na pragu i krećemo ka Hagener Hütte jer nam je prognoza najavila padaline i grmljavinu u popodnevnim satima, a pred nama je podugačka ruta. Staza nas vodi preko ogromnog kamenja i prostranih livada uz pogled na jezera u dolini. Na pola puta našao se prijevoj na kojem se nalazi i planinarsko sklonište, a nakon tog prijevoja krajolik mijenja boju. Sivo ledenjačko ruho baca na sebe zelenu prostirku travnatih pašnjaka. Nakon duge šetnje odlučili smo napraviti ručak na ogromnom kamenom stolu ispod kojeg se sakrio plašljivi svizac. Pauza uz malo suhog mesa vratila nam je energiju kao i stidljive zrake sunca, a onda nastavljamo dalje kako bi izbjegli potencijalnu kišu. Čitav put je prošaran dubokim brazdama koje su načinili ledenjački potoci pa je prelazak mjestimice bio pravi podvig zbog svoje dubine i strmine terena, dok su poneke brazde bile pokrivene dubokim snijegom ispod kojeg se krilo ogromno kamenje. Zadnjih nekoliko minuta ubrzavamo korak na posljednjoj uzbrdici zbog tamnih oblaka koji su se nadvijali nad vrhovima koje smo prolazili. Umorni stižemo na terasu, odmaramo još koju minutu te nas hladan vjetar tjera u dom. Navečer oblaci kulminiraju jakom kišom i grmljavinom koja je trajala duboko u noć. Obzirom na dugačke rute koje vode do doma, svi ubrzo nakon večere napuštamo zajedničku prostoriju za druženje i odlazimo na spavanje. Visina, loše vrijeme i hladan vjetar uz poluotvoreni prozor načinili su od sobe hladnjaču, što lagani liner i jedna deka nisu adekvatno nadoknadili.

Alarm nas budi prije 6, pakiramo ruksake i odlazimo na rani doručak dok kroz prozor škicamo stanje naše staze te s optimizmom promatramo vedro nebo i oblake u prolazu. Ponovno nabacujemo teret na leđa i brzim korakom koračamo prema idućem cilju, Hanover Hütte, jer je opet najavljeno loše vrijeme koje smo svjedočili večer prije i željni smo to izbjeći u potpunosti. Staza je poprilično dugačka, ali se samo zadnji dio uzdiže prema domu pa nam nije problem ubrzati korak na većini dijelova. Cijelom dužinom se gotovo ritmično izmjenjuje od fine zemljane podloge do ogromnih komada odvaljenih stijena koje je potrebno dobro procijeniti prije no što se zagazi na njih. Motivirani mogućim mokrim posljedicama, dolazimo nešto ispod marke do sredine puta gdje se nalazi Mindener Hütte - sklonište koje bi se komotno moglo svrstati u mali planinarski dom bez domara. Ima sve potrebne stvari za ugodno prenoćiti. Putem nailazimo na još nekoliko planinara te se divimo krajolicima koji se stalno izmjenjuju zbog našeg brzog koraka. Pred kraj korak postaje kraći nakon 6 sati hoda i sitne pauze, ali duhom smo još jaki pa se penjemo zadnji uspon prema domu i maštamo o hrani koja nam se manifestirala u obliku bečkog odreska i hrpetine pomfrita. Kroz staklene stijene restorana promatramo oblake kako se kotrljaju niz strme padine pa smo samo čekali tren kada će donijeti sa sobom i kišu koja nas je nagradila dvostrukom dugom. Nastavljamo s kartanjem bele te u već naviknute rane sate gibamo na spavanje jer nas sutra napokon čeka lijepo vrijeme i pokušaj uspona na Ankogel, barem onaj mali.

Ovoga jutra nemamo vremenske neprilike koje bi nas natjerale na rani polazak pa se nakon doručka pakiramo u lagane ruksake te naviknutim brzim tempom odlazimo Ankogelu pod oblake. Većinu puta nas šiba vjetar, a kako se uspinjemo uz stazu tako se teren pretvara iz kamena i snijega u ogromne kamene ploče koje zahtijevaju pažnju pri prelaženju. Na nekim dijelovima je i snijeg koji je relativno mekan te ga se s lakoćom prelazi, štapovi su dobra pomoć. Zbog jakog vjetra, stajemo na malom Ankogelu (3096 mnv) te se divimo oblacima koje tjeraju vjetrovi preko velikog Ankogela kojeg ostavljamo za neku drugu i ljepšu priliku jer je uspon zahtjevan i zahtjeva odmornost i svježinu koju nismo imali nakon 5 dana hodanja. Pri samom vrhu Igora hvata bol u nozi zbog koje je skoro odustao od izleta, ali svi se sigurno spuštamo laganim korakom nazad prema domu i u prolazu srećemo još hrpetinu planinara koji u oskudnoj planinarskoj opremi kreću u nove avanture. Ponovno ručamo Bečki s pomfritom i salatom, i uz belu i Catan dočekujemo večer kad Mihael uzima gitaru u ruke i podiže stidljivu atmosferu u domu.

Čarobno jutro je pred nama, veliki Ankogel je bez ijednog tračka oblaka kao da nas poziva da izdvojimo još jedan napor kako bi ga dosegli, ali ipak nešto moramo ostaviti i za drugi put. Ispijamo zadnje gutljaje kave, uživamo u pogledima s terase na okolne vrhove obasjane jutarnjim suncem, stavljamo nešto lakše ruksake i laganim korakom skakućemo do podnožja na kraj mjesta Mallnitz. Valentina pametno odlučuje iskoristiti žičaru te za dvadesetak eura uživa u zastrašujućem pogledu na nas jer sa visine naš spust je izgledao izrazito strm i opasan, dok je nama, nekoliko metara niže od kabine žičare, spust bio poprilično strm, ali ne i opasan. Putem nailazimo na nekoliko sretnika koji kreću ka našem polazištu te ih savjetujemo kako mogu iskoristi i žičaru, jer smo mi ipak svjedočili onome što ih tek čeka. Spuštamo se do početne postaje žičare (na polovici se nalazi među stanica, početni dio iz doline je strmiji pa se može kombinirati uspon) uz Igorovu bol u nozi, te pijemo još jednu kavu proučavajući vozni red do Lienza. Nakon kraće pauze hvatamo besplatni autobus koji vozi na liniji željeznički kolodvor - žičara, te se iskrcavamo u središtu Mallnitza gdje pronalazimo super hotel/restoran Eggerhof, starinski uređen unutar ogromne drvene zgrade sa prekrasnim drvenim balkonima gdje radimo pauzu za ručak. Hvatamo popodnevni vlak i vozimo se prema Lienzu. Tamo nas čeka rezervirani hotel s bazenom i saunom, kojeg smo rezervirali prošle godine, ali greškom na ovogodišnji datum, stoga smo se odlučili vratiti. Svatko je napokon uživao u svojoj sobi, a na vrhu se nalazi bazen sa pogledom na sva okolna brda, na Schober grupu koju smo pohodili godinu ranije, te Kreuzek grupu koji smo pak pohodili dvije godine ranije. Taj vikend se održao i Lienz festival na nekoliko pozornica sa različitim izvođačima i različitom ponudom hrane.

Plivanje sa pogledom na prve zrake sunca koje se probijaju preko vrhova Kreuzek grupe je očaravajuće, dovoljno da si ovakav gušt stavimo na kraj nekih od budućih austrijskih pothvata. Doručak i kava na terasi s pogledom na glavni trg kojim se kreće glazbena skupina obučena u tradicionalnu odjeću kao da slavi i hvali naš pothvat. Prije polaska vlaka, Mihael nas časti s nekoliko divnih skladbi na pijanu hotela. Presjedamo u Villachu gdje ručamo najgore jelo čitavog puta jer je nedjelja pa većina restorana ne radi, te tako mučnog želuca sjedamo u vagone otvorenih prozora i nadamo se da vlak što prije krene kako bi nas ohladio od nepodnošljive vrućine koja isijava iz betona koji nas prati svakim urbanim korakom. U Zagreb stižemo u kasnim nedjeljnim večernjim satima.

Staze su odlično markirane, neke izgledaju vrlo svježe označeno. Izazov nam je definitivno bio jezična barijera, razumijevanje jezika ponekad bi se krivo razumjelo, obostrano. Rani polazak i rano lijeganje u krevet su se pokazali izvrsnom praksom. Cilj nam je bio posjetiti barem jedan trotisućnjak, uspjeli smo ih doseći čak tri. Dio zajedničke opreme smo međusobno podijelili kako bi si olakšali ruksake, tipa ceradu, sprej protiv krpelja, punjače, power bank...

Fizičke karte:
Alpenvereinskarte 42, Sonnblick 1:25.000
Alpenvereinskarte 44, Hochalmspitze, Ankogel 1:25.000

Neke lijepe fotke za kraj