14.-16.06.2024.
Čuveni 15. VG tečaj se približava kraju, snijeg se topi i naš Dragi Vođa Juraj nas je odlučio počastiti jednim stijenskim izletom. Kako bismo bili što spremniji za vanjski gorski svijet, a prije završnih visokogorskih izleta, Juraj je zamislio da osim hodanja, nešto i ispenjemo ili kako bi se reklo – da "osjetimo stijenu". Za to je odabrana Paklenica i to vikend 14.-16.06.
Dio družine se uputio već u petak prema Starigradu kako bi okusili riblju večeru u restoranu Dinko. Regular penjačima koji imaju godišnju ulaznicu za NP Paklenicu, to je poznata postaja, a nama (bar meni) novajlijama se svidjelo. Riba je fina, a i čiča – vlasnik restorana ti i ribu očisti, naravno bez pol muke. Preporuka. Ostatak družine se (kakti zbog poslovnih obaveza) pridružio u subotu ujutro. Da izvještaj bude kompletan, odsjeli smo u privatnom smještaju nedaleko od Dinka.
Za penjačku avanturu odabran je smjer "Oliver Dragojević". Malo tehničkih informacija: ocjena br. 3, dužine 150 m, 6 cugova, 3 spita (prema stranici: thecrag.com). Ukratko, početnički smjer da ne može biti početničkiji. Ja sam čak i uzela penjačice, ali su iskusni vikali: To se penje u tenisicama i gojzama!
U subotu ujutro smo se našli na parkingu ispred ulaza u NP Paklenica gdje je uslijedilo razvrstavanje i upoznavanje opreme. Sa sigurnošću ne mogu reći koliko nas je bilo jerbo se ovaj izvještaj piše kasnog datuma (bio bi kasniji da nisam dobila opomenu), ali otprilike 9 tečajaca i 7 ne-tečajaca, što visokogoraca, što penjača. Na parkingu je Franjo u stilu poglavice opisao smjer i objasnio princip penjanja u navezu koliko je to bilo moguće. Podijeljeni smo bili u tri skupine: penjači i oni koji imaju iskustva u penjanju, oni koji su upoznati s penjanjem (tipa znaju zihrati) i treći. Po troje nas je bilo u navezu (jedan iz svake kategorije. Ne znam koliko je bilo naveza, ali po mojoj matematici, trebalo je biti 4. Poglavica Franjo je pred ulazom u smjer dao zadnje upute i prvi navez je svečano krenuo oko 10:50. Vrijeme za biti u stijeni je bilo "savršeno": sunčano bez trunke oblaka. Kako je bilo penjati? Dugo stajanja, svaki sljedeći navez nije mogao krenuti dok se prethodni nije pospremio u cijelosti. I to je trajalo po satu kolegice tečajke, 3:37 sati. Ali dobro, nije mama rodila papke. Tehnički nezahtjevan, nije bilo situacija u kada sam požalila što nemam drugi hobi. Svi smo ga čitavi ispenjali, ali smo se sa većim guštom pješke spustili.
Juraj se pobrinuo, tj. kupio meso za roštilj za večeru, a Vlado se pobrinuo da se to meso ispeče. Roštilj je bio comme il faut (taman kako treba). Je li to bilo do mesa ili Vlade, ja ću dati bodove Vladi (i Darku naravno). Valja pohvaliti i dame koje su rezale kruh i povrće Gastronomski aspekt izleta je riješen.
Nedjelja je bila za fakultativne izlete: neki su se izležavali na plaži, neki su trčali, neki su išli penjati sportiće na Paklenicu, a netko je spavao u hammocku na Paklenici (za što je uredno platio ulaznicu). Prije polaska u Zagreb smo se našli još jednom gdje nam je Jura najavio još jedne vježbe prije prvog pravog visokogorskog izleta. Znajući da ćemo se družiti sljedeća dva vikenda za redom, odlazimo doma sretniji nego li smo stigli.
Bilo je lijepo.
Autor: Ivana Vinski
Slike: Dorotea Kutleša, Ivana Mudrovčić, Ana Nikšić, Darko Begić, Ivana Vinski
