Dufourspitze (4.634mnv) – A kaj sad? Zovemo helikopter?

Kako bih zainteresirao na detaljno čitanje ovog izvještaja prenijet ću vam DOJMOVE SUDIONIKA IZLETA:

Alan:

Igor.: „Perica, ja ti dajem svoje slike. Napisi da je Žac na vrhu pital "A kaj sad? Zovemo helikopter?"

Trba:

Jela: „napiši da je bilo jebeno😂“

Luka: „Sad bi ti da ti mi napišemo članak, a ti da ga potpišeš. E NEMEŽE. Piši sam. 😛“

Marko:

Vinko P.:

Vlado: „Napiši sve ono kaj smo i komentirali u autu dok smo se vraćali“.

Zdenko: „Probat ću, ne obećajem, jer me kičma opet jako zgrabila, pa ležim doma već 2 tjedna u bolovima i konjskim tabletama, čekam na magnet, pa mi nije baš do ničega.“

Žac:

A sad malo o mojim dojmovima i kako je meni, a vjerujem i ostalima bilo…

Ovo je druga godina zaredom da idemo u švicarske Alpe, a nakon fantastičnog prošlogodišnjeg izleta na Dom, nisam očekivao ništa manje ni od ovog izleta. Iako, na izlet nisam došao u nekoj posebnoj kondiciji, motivacija mi je bila solidna, ali ekipa je bila vrhunska i krajolik oko nas je bio takav kao da su ga najbolji slikari u najmaštovitijim danima kreacije slikali kistovima punim ljubavi prema prirodi. Prirodi koja ostavlja bez daha, ali traži poštovanje i dočekuje one spremne patnje koje će zauzvrat nagraditi za trud, znoj i timski rad.

Usponu na ovaj vrh je prethodila jako dobra aklimatizacija na Bishorn, gdje smo pomogli visokogorskom tečaju da odradi svoj završni izlet, a uz to smo se jako dobro zabavili i uživali s onima s kojima ćemo već iduće ljeto ići u ovakve i slične visokogorske uspone.

Aklimatizirani, odmorni (da, imali smo dan odmora), krenusmo prema Monte Rossa Hutteu. Za uvod smo dobili prekrasnu vožnju planinskim vlakićem koji je 11 visokogorskih mužjaka iskrcao na postaji Rotenboden i odmah smo bili nagrađeni vrhunskim pogledom na Matterhorn. Njegova ljepota, surova, hladna, topla, primamljiva, neobuzdana i na druge načine interpretirana je ovaj put ostala na tome da smo tražili najbolje kadrove kako ga fotografirati, a kod većine i želju da jednog dana zakoračimo na njegovu stijenu.

Od Rottenbodena vodi prvo prekrasna planinarska staza koja bi mogla trajati danima ako bismo svaki metar okidali fotografije, jer toliko prelijepih kadrova nudi da je teško nastaviti hodati.

Idilična planinarska staza je iza ugla otkrila pogled na ogromni ledenjak Gornergletscher, površinom drugi najveći ledenjak u Alpama. Spuštamo se na ledenjak ljestvama kojih je svake godine sve više i više zbog topljenja ledenjaka u donjoj bazi, a Jela nam je rekao kako je pri njegovom prethodnom pokušaju uspona na Dufourspitze tih ljestvi bilo puno manje nego sada. Spustili smo se u samo dno ledenjaka i tek tada shvaćaš koliko si infinitezimalno malen, nebitan,…

Oprezno nastavljamo po ledenjaku, u kratkim rukavima i korak po korak stižemo do Monte Rossa Huttea – predivnog planinarskog doma, na jedinstvenoj lokaciji i do kojega jedino vodi staza preko ledenjaka. Oduševljen sam izgledom doma, njegovom unutrašnjosti, a od svega još više okruženjem respektabilnih 4-tisućnjaka: lanac vrhova Breithorn, Pollux, Castor, Lyskamm, Dufourspitze i u daljini na drugu stranu opet Matterhorn. Piješ kavu ili pivo s terase tog doma i ne znaš u kojem smjeru gledati, čemu se više diviti, zaboraviš uopće s kime si došao i koji ti je cilj te samo uživaš u toj ljepoti.

Večerasmo i krenusmo na rani počinak kako bismo se rano probudili i krenuli s usponom na Dufourspitze.

Buđenje u 01:30h, doručak je bio u 02:00h i već u 03:00h svi smo bili spremni na terasi doma za pokret i početak uspona. Fotografiranje prije pokreta i krećemo.

Prvih sat vremena se krećemo po suhom, kamenitom terenu kojeg obasjavaju lampice s naših glava, glava koje se još bude. Ako se za to vrijeme nismo probudili, onda sada definitivno jesmo, jer kreće dio kada zaobilazimo bezbroj ledenjačkih pukotina. Navezujemo se i Jela predvodi prvi navez koji traži idealan put i pri tome mu ide odlično – nismo se nimalo gubili, išli smo optimalnom rutom i svi smo prešli ovaj iznimno opasan dio puta.

Nakon toga kreće kompaktni ledenjak, široka ledenjačka pista, ali vrlo strma te zbog toga je jako bitno imati umjereni tempo kako se ne bismo prebrzo umarali. Razdanilo se, gasimo lampice i palimo sunce koje dopire do nas i grije nas. Ide nam jako dobro, nitko nema problema s visinskom iako smo već iznad 4.000mnv.

Polagano dolazimo do grebenskog dijela za kojeg znamo da će biti najzahtjevniji. Ovdje treba biti vrlo oprezan, smiren, strpljiv, jer je greben izrazito izložen i svaki krivi korak može biti opasan. Jela i ovdje ide prvi, i ja sam s njim u navezu, osiguravamo se kako napredujemo na mjestima gdje treba, postavljamo na mjestima frendove, negdje i čok. Ovaj grebenski dio je mješavina suhe stijene i stijene koja je prekrivena snijegom, a ima i zaleđenih dijelova, tako da treba imati iskustva raznih tehnika i stilova. Polako, ali sigurno stižemo na vrh.

Sreća, veselje, čestitamo jedni drugima na usponu, ali znamo da nas jako puno posla čeka kako bismo se sigurno spustili natrag u dom. U tom trenutku Žac poviče: „A kaj sad? Zovemo helikopter?“

Iako je pogled s vrha bio bajkovit i mamio nas da čim dulje ostanemo uživati, morali smo lagano raditi plan za spuštanje. Opcija da se vratimo istim putem nam se činila kao najgora, radije bismo zvali skupi švicarski helikopter, jer taj dio puta prema gore je bio zahtjevan, a prema dolje bi bio još zahtjevniji. Odlučujemo kako će spustiti onako i kako smo planirali – abseilom. Abseil s vrha prema grebenu na Nordendspitze. Jela me zadužuje da idem slagati abseil, jer sam friško završio ljetnu alpinističku školu i vjeruje da imam najsvježije i uvježbanije znanje abseila u više dužina. Uzimam užeta sa sobom i dužinu po dužinu postavljam abseil i spuštam se do grebena, a za mnom jedan po jedan i ostali članovi naše skupine. Trebalo je dosta vremena dok se su svi spustili abseilom (bile su 3 dužine abseila), ali bitno da nije bilo problema pri tome, a još su naš abseil iskoristili i Austrijanci koji su odmah za nama krenuli s vrha.

Dok smo se svi spustili na greben, spustio se i oblak na vrh pa je vidljivost već bila dosta loša. Dalje se opet navezujemo i idemo prema domu. Svi već jako umorni, ali ciljamo doći u dom na večeru u 18:30h. Veselimo se pivi u domu. Korak po korak, eto nas opet do dijela gdje su ledenjačke pukotine, prelazimo taj dio opet bez problema i dolazimo u dom nešto iza 19h.

Večera nas čeka, ne trebam posebno naglašavati koliko smo bili gladni nakon 16h hodanja, na ruti gdje smo se popeli preko 1.800m visinske (i spustili). Svi smo uzeli i repetu te nazdravili uz zasluženo pivo.

Idući dan je slijedio povratak do Rotenbodena i opet vlakićem u Zermatt.

Od Zermatta natrag u Randu, brzinski ručak napravljen od ostataka narezotina i povrća te povratak u kasne sate u Zagreb.

Opet smo pomaknuli svoje osobne i timske granice, izložili smo se velikom naporu, patnji, a nagrađeni smo prekrasnim trenutcima, pogledima i iskustvu. Ovakvi izleti stvaraju motivaciju da se ovime bavim i dalje, obogaćuju moj životni put i stvaraju neraskidivu vezu između planine i mene.

Na kraju malo o tome kako je sve POČELO:

22.12.2023.:

Već tradicionalno u kolovozu svake godine odemo na neki 4-tisućnjak u Alpe, a Jela je taj koji ima nepresušan izvor inspiracija i ideja za odredišta tih izleta. Planiranje izleta je krenulo jako rano, zapravo je kreirao WhatsApp grupu 22.12.2023., dodao nas 10ak i pitao tko je za. Onako, kao iz topa nas 9 je odmah reklo može. Bili su neki pokušaji nekih članova da se napravi anketa na koji vrh bismo išli, ali Jela je rezolutno odgovorio: „niš glasanje kaj vam je, di ste to vidli...samo me zanimaju mišljenja“.

Ok, idemo na Dufourspitze, može.

Vrlo brzo je stigao i detaljniji plan po danima i napravile su se rezervacije u kampovima i domovima.

A što se tiče plana, prvo ćemo otići sa visokogorskim tečajem i pomoći na tom izletu, a što će nam poslužiti za dobru aklimatizaciju, napraviti dan odmora u dolini i onda krenuti prema Dufouru.

24.07.2024.:

Jela u grupu dodaje Alan i Marka, oni nam se pridružuju i konačna brojka je nas 11. Sve muški, nijedne cure nažalost.

PLAN PO DANIMA (samo dio uspona na Dufourspitze:

- dan prvi (15.08.2024.): iz Rande shuttle busom do Zermatta (8 franaka) pa iz Zermatta planinaskim vlakićem do postaje Roteboden (cijena vlaka je u 1x smjeru 57 franaka). Rotenboden je postaja na 2.815mnv. Od postaje Rotenboden do Monte Rossa Hutte je 4h hodanja

- dan drugi (16.08.2024.): od Monte Rossa Hutte (2.883mnv) do Dufourspitze (4.634mnv) i natrag do Monte Rossa Hutte nam je trebalo 16h. Ruta je prikazana na sljedećoj fotografiji (a za gpx trag nam se javite pa pošaljemo).

- dan treći (17.08.2024.): Od Monte Rossa Hutte do Rotenbodena (isto 4h hodanja) pa vlakićem u Zermatt i opet shuttle busom do Rande. Iz Randa povratak autima u Zagreb.

Sudionici izleta: Alan Buhin, Igor Janežić, Ivan Trbušić, Luka Čanak, Mario Jelić (Jela), Marko Naglić, Vinko Puškar, Vlado Bukvić, Zdenko Ded, Željko Presečki i Perica Zrnić.

Autori fotografija: sudionici izleta.

Izvještaj napisao: Perica Zrnić.