I NAJDULJI PUT POČINJE PRVIM KORAKOM – MOJ CAMINO

Ideja za Camino rodila se u mojim dvadesetim, kada sam pročitala knjigu „Hodočašće“ Paulo Coelho. Dvadeste godina poslije pogledala sam i film „The Way“, koji je potvrdio moju želju i eto tek ove godine, nakon dugih trideset godina, odvažila sam se za Camino Frances. Pripreme nisu bile prevelike, jer nisam imala vremena za duge šetnje, redoviti usponi na Sljeme, Moslavačka Gora i poneki planinarski izleti. To nije bilo ni sjena onoga što me je čekalo, a toga nisam bila ni svjesna, što je ponekad i dobro u životu.

Za moj prvi Camino, odabrala sam najposjećeniji i najpopularniji Camino Frances.

Put je dug oko 800km i prolazi kroz 4 pokrajine Španjolske: Navarra, La Rioja, Castilla y Leon i Galicija. Godišnje ga prođe oko 300 000 hodočasnika, ali samo 1/5 ga prođe u jednom komadu. Za njega je potrebno prema preporukama 34 dana, ali mora se imati i koji dan viška radi mogućih ozljeda i odmora. Po mom mišljenju prelazak Puta odjednom je najbolji način jer na taj način imaš potpuni doživljaj samog Camina.

Moj put je trajao 31 dan, jer prvotni plan da hodam cca 25km na dan promijenio se jer sam slijedila preporuke na Planu putu,  koje sam dobila u hodočasničkom uredu. Ponekad se hoda 34 km, a ponekad samo 22 km. Moj savjet je pratiti upute prema  jer je netko pomno smislio dnevne rute, da bi se imalo dovoljno vremena uživati u malim mjestima i posjetiti znamenitosti Putem, posebno velike kraljevske gradove kao Burgos, Leon i Astorgu.

Trčanje na Caminu nema smisla, jer to nije natjecanje, to je Put u vlastitu intimu i još puno dalje i izvan samog Puta, što znači i stari pozdrav „Ultreia“, kojim su se pozdravljali hodočasnici. Ovaj put se spominje po prvi puta u 11. stoljeću i sada nakon 900 godina još uvijek je fascinantan, nalazi se pod UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom, a Vijeće Europe mu je dodijelilo titulu 1987. kao „Glavne ulice Europe“.

Na put sam odlučila krenuti sama, što čini preko 80% hodočasnika. Na njemu se nikad ne osjećaš sam, jer hodočasnici koji susrećeš Putem su jako otvoreni i žele ti pomoći na svakom koraku.

Osobe koje ti dolaze na Put, oblikuju tvoj Put, daju ti snagu, inspiraciju, a ponekad i iskušenja. Oni su dio Puta, ali ipak sam Put, moraš prijeći sama.. Put se dijeli na tri dijela. Prvi, fizički je jako zahtijevan, potrebno se priviknuti na teški ruksak i dnevno hodanje i skromni smještaj u albergima - hostelima. Drugi, je mentalno zahtjevan jer se prolazi 200 km preko visoravni Meseta bez drveća i hlada. Samo svakih 2-3 sata je malena oaza u pustinji. Neki od hodočasnika na tom dijelu Puta koriste javni prijevoz, ali preporuka je da se to ne radi. Pročitala sam u jednoj knjizi divnu usporedbu. Ako je Camino simbol života, onda teške periode u svom životu ne možemo preći autom ili autobusom sa ružičastim naočalama, moramo se s njima suočiti. Taj dio na kraju Camina, bude i najljepši, jer osim tebe, Puta i neba nema ništa. Treći dio je emotivno i duhovno najjači jer se približavaš cilju svoga Puta, a ne želiš da Put završi. Uviđaš koliko ti malo treba u životu, samo ruksak, malo hrane i dobri prijatelji oko tebe. Taj dio je kao katarza cijelog puta, polako slažeš kockice svoga života prije samog dolaska u  Santiago de Compostelo, što u prijevodu znači polje zvijezda.

Camino Frances kreće iz malog romantičnog mjesto Saint Jean Pied de Port ispod Pirineja. Ja sam krenula avionom Zagreb – Pariz - Bordeaux i nakon toga vlakom preko Beyonne do Saint Jean Pied de Porta. Tu se nalazi hodočasnički ured, u kojem dobiješ knjižicu za žigove Credencial i plan dionica rute. Nakon završetka Puta dobiva se Compostela, kao dokaz da si ishodao Camino. Pravo na Compostelu imaju i hodočasnici, koji prehodaju najmanje 100 km ili odvoze biciklom 200 km.

Prvi dan je fizički jako težak jer se prelazi 1400 m visinske razlike preko Pirineja, gdje je granice Francuske sa Španjolskom. Nakon 7 km uspona je albergo Orrison, gdje dosta hodočasnika odluče ostati jer ne mogu savladati uspon tog prvog dana. Velika nagrada prvog dana je dolazak u samostan pretvoren u albergo u selu Roncevaux. Ima dovoljno mjesta, 160, ali u sezoni je potrebno unaprijed rezervirati. Najbolja sezona za hodanje je proljeće i jesen. Moj odabir u kolovozu nije bilo najsretniji odabir  jer temperature dosežu i do 40°C.  Nakon svakog dana postoji večernja misa i blagoslov hodočasnika, pa na nju ide većina hodočasnika, bili vjernici ili ne. Pljesak i podrška vjernika iz župe i tople riječi svećenika je divan poticaj i vjetar u leđa. Španjolci jako drže do hodočasnika, jer poštuju njihovog najvećeg sveca Svetog Jakova.

Smještaj može biti u općinskim  ili muncipial albergima, albergima uz crkvu ili parochial, koji su većinom na bazi donacija, pa se zovu i donativo. Postoje i klasični hosteli i hoteli, sa puno većim cijenama. Ja sam, kad sam mogla birala donativo alberge, jer na tim mjestima se osjećao pravi hodočasnički duh. Pripremali smo zajedno večeru, prali suđe nakon toga imali osvrt na svoj Camino, što te je potaknulo, što je smisao tvog Puta, tkz. reflekcija na sam Camino. Često smo pjevali i molili zajedno što nas je ojačalo u prijateljstvu.

Imala sam divno iskustvo na drugom danu Camina, jer sam slučajno naišla u jednom selu na maleni dućan kojeg je držao Olivero, koji me je podučio o tri stvari vezano za Camino.

Prvo, da se fokusiraš na sadašnji trenutak. Nemaš snage misliti na ništa osim na osnovne potrebe, hrana, piće, smještaj i zdravlje. Drugo, razvijaš empatiju sa svojim prijateljima hodočasnicima pelegrinosima. Slušaš ih i pritom nisi opterećen sa stvarima koji ti odvlače pažnju. Sam si sa njima i Putem, kojim hodaš. I treća stvar je da tijekom Camina uočavaš koliko imaš nepotrebnih stvari u ruksaku, koji te opterećuju. Kao i u vlastitom životu, trebao bi očistiti svoj ruksak od nepotrebnih stvari i ljudi i situacija i živjeti svoj život, svoj Put olakšan.

Nakon tih divnih riječi sve ostale dane, često sam ih se sjetila i pokušala ih primijeniti.

Put ide pokrajinom Navarra i jedan od prvih većih gradova je Pomplona. Tu sam odabrala donativo albergo Betaniju, gdje sa volonterima zajedno večeramo i odlazimo do crkve i blagoslova svećenika. Divna glazba i  u crkva osvjetljena samo svijećama. Taj dan smo također imali službeni razgled grada za hodočasnike u 18h.

Dnevni ritam nije lagan, kretanje oko 5-6h, doručak nakon 2-3h u prvom selu, to je obično tortilla, empanada ili tostada uz kavu i juice. Nakon odmora hoda se slijedećih 3-4 sata do ručka i još koji sat do odredišta. Tu se obično nudi večera sa desertom i vinom za cca 15 eur ili imaš mogućnost da sam napraviš večeru, ako postoji kuhinja. Obavezno je pranje odjeće, jer imaš svega dvoje čarape, majice i to mora biti spremno za sutra. Svjetla se gase u 22h i često nemaš vremena i snage za ništa osim da se spremiš za rani polazak ujutro. Spavaonice su skupne, od malih za nas 10 do onih velikih od 50 do 100 hodočasnika, pa su čepići za uši obavezni jer uvijek netko šuška, priča, hrče ili se okreće na krevetima.

Moj termin Camina se poklopio sa Fiestom za blagdan Velike Gospe, pa smo na putu vidjeli puno lijepih sela okićenih za parade i fešte. Svi su obučeni tradicionalno u bijelo sa crvenim detaljima, maramama ili remenima. U Los Arcosu je bila i uzbudljiva trka bikova po ulicama i po areni za mladim Španjolcima. Fešta je trajala do dugo u noć, ali naša svijetla i vrata su se ipak zatvarala u 22h. Ujutro kada sam krenula prije svitanja, još sam susretala vesele Španjolce, srećom bikova više nije bilo.

Lijepi gradić bio je i Logrono, gdje je smještaj bio također uz crkvu, pa sam imala mogućnost posjetiti podrume katedrale jer smo tim putem ušli u crvu na večernji blagoslov. Također smo tijekom večeri naučili pjevati pjesmu „Ultreia Suseia…“ Idi do kraja, ti to možeš. Slijedeći dan smo se odlučili za muncipial albergo u Najeri, gdje smo otišli na koncert klasične glazbe u crkvu i na večeru uz posebna vina pokrajine La Rioja. Prije polaska na Put od mnogo hodočasnika čula sam da ne smijem zaobići mjesto Granon i donativo albergo San Jean Bautista. Stigla sam nakon uspona po najvećem suncu u divan samostan. Spavali smo na podu na strunjačama, a zajedno smo spremali večeru i nakon mise večerali u atriju samostana. Vrijedni volonteri su nam davali savjete i poželjela sam i ja nekad doći na ovo mjesto i pomagati hodočasnicima. Preduvjet za to je da si završio bar jedan od Camina i tada dva tjedna na godinu možeš biti volonter. Uslijedila je refleksija u divnoj crkve i to je bilo jako emotivno, jer nam je mladi Giovanni iz Siene rekao da mu majka umire od raka i da je na Put krenuo za njeno zdravlje. Svi smo molili za nju. Takvih emotivnih priča na Caminu čuješ jako često. Hodočasnici imaju svoje razloge za hod, većinom je to povezano sa željom za nekom promjenom u životu, nakon teških perioda i bura u životu. Rijetki su oni kojima je Put samo sportski uspjeh. Na mom Putu upoznala sam puno hodočasnika, od Engleske, Njemačke, USA, Koreje, Taiwana, Nizozemske, Francuske, domaćina Španjolaca i naravno veselih Talijana. Najljepša iskustva bila su sa Talijanima, jer su bili tako vedri i veseli. Jedan od prvih kojeg sam upoznala je Craig iz Engleske, koji je četvrti put na Caminu Frances. Radi kao svećenik u zatvoru, pa mu je potreban odmak od takvog napornog posla. Ekipa se je lagano počela skupljati, svi koji smo krenuli tog 11.08.2024. pa smo se povezali i pratili po Putu. Preko dana bi hodali pojedinačno, ali bi se navečer dogovarali gdje odsjesti ako smo bili blizu jedni drugima. Večerali bi zajedno, ponekad i kuhali zajedno u muncipial albergima. Giovanni iz Italije i Ilija iz Njemačke su bili pravi kuhari, a mi ostali bi uživali u delicijama. Gradovi su bili sve ljepši od ljepšeg, poput kraljevskih gradova: Burgos, Leon, te Astorga i ali i mali romantični, te bezbrojna sela sa divnim crkvama iglesia i mostovima. Jedan od najljepših je gotički most Puenta de Reina iz 11. stoljeća, kao i Puente de Orbigo u mjestu Hospital del Orbigo.

Nakon Burgosa lagano se otvara visoravan Meseta. Svi smo strepili od nje i vrućine bez ijednog drveta. Dizala sam se oko 04 i hodala ujutro dok je temperatura bila podnošljiva. Iza 12h bilo je jako teško jer se živa u termometru približavala 40°C i nije padala do večernjih sati. Mene se  na tom dijelu upalila tetiva potkoljenice, pa sam se jedva vukla po toj vrućini i dolazila bi po 2-3 sata iza ostalih. Sama u toj pustinji, molila sam i plakala da ne odustanem. Puno je bilo podrške od moje Camino familije, kupila sam specijalnu kremu, pila tri puta na dan ibrufene i ledila nogu i tek nakon 10 dana je prestalo. Tetiva je izdržala, na moju veliku radost. Napokon negdje iza Leona pustinju su zamjenila zelena polja i drveće.

Jedno od divnih mjesta u sred Mesete je San Nicolas, bivša crkva iz XIII stoljeća pretvorena u albergo sa 12 kreveta bez struje.  Albergo drže volonteri iz Italije izmjenjuju se svako dva tjedna i mi smo bili sa bračnim parom iz Genove. Zajednička večera, na kojoj smo probali tradicionalnu talijansku kuhinju, pasta na više načina i divni sirevi i pršut za desert. Jedan od tradicija je pranje noga hodočasnicima u sjećanje na posljednju večeru kada je Isus prao noge svojim učenicima. Na taj način se zahvaljuju svim hodočasnicima namjernicima, koji odsjedaju u San Nicolasu. To večer nam je Danielle hodočasnik iz Verone svirao na gitari barokne napjeve uz plamen cvijeća.

Vrlo blizu San Nicolasa su također ostaci crkve San Antuna iz XIV stoljeća, gdje se također može prespavati u malom albergu u totalnom isposničkom okruženju bez struje. Takva mala mjesta i albergi daju ti pravi uvid kako je nekad izgledao Camino i što je pravi smisao tvog putovanja. U gradu Sarria  100 km prije Santiaga nahrupe hodačasnici koji imaju kovčege i koji ih  transportiraju od mjesta do mjesta. Tada  uviđate komercijalizaciju Camina i žao ti je jer se gubi pravi smisao. Mi stari hodočasnici svojoj tišini zaobilazimo glasne skupine Tour-pelegrina, kako ih je nazvao jedan svećenik na Putu. Oni Camino doživljavaju kao još jedan „must to do“ na listi želja, ne dajući priliku da Camino postane njihov način života. Mora se priznati da divno mirišu i kada hodaš iza njih ugodno jer mi smo kao skitnice, raščupani i sumljive čistoće, makar se svaki dan tuširamo, razgaženih cipela, sa žuljevima i bolovima.

Još jedno divno mjesto je Bercianos del Camino, kojeg također drže Talijani. Opet zaejdno pripremamo večeru, a jedan Španjolac predlaže da pripremi tortillu, po receptu njegove majke. On pozna i Craiga iz UK, vidjeli su se prije 5g. Divan zalazak sunca i reflekcija na Camino.  Kojih 100 km dalje u malenom selu Rabanal del Camino, Englezi drže albergo donativo. Imaju običaj zajedničkog druženja uz čaj u 17h sa svježe napravljenim kolačićima. Svi zajedno sjedimo i pričamo uz čaj. Takvi trenutci su oni, od kojih Camino  postaje pravi Put.

Posebno emotivno mjesto je La Cruz de Ferro, koje je ujedno najviši dio Camina. Tu hodačasnici simbolički ostavljaju kamenčiće, koje nose u ruksaku, kao simbol otpuštanja poteškoća u životu.

Stižemo do pokrajinu Galicije preko prevoja O' Cebrerio (1300 n/m) gdje  se pruža divan vidik na sve strane. Sunčan je dan pa mjesto sa tradicionalnim slamnatim kućicama palooza  izgleda još ljepše, tu vrijedi ostati koji dan duže. U crkvi Sv. Benedikta je grob svećenika Don Elias Valina Sampedro, kojemu dugujemo entuzijazam i trud da se Put ocrta žutim strelicama. Dan prije stala sam u jedan divan albergo u mjestu Ambasmestas. Vlasnik Knut, ostavio je sve i kupio staru trošnu kućicu u selu i sada  dočekuje hodočasnike u romantičnom albergu uz potočić, sa lijepo uređenim detaljima i sobom za meditaciju. Umjesto pola sata za kavicu ostala sam tri sata u razgovoru sa njim i suprugom.

Bilo je i rođendanskih proslava Dee iz New Yorka i Ilija iz Njemačke imali su rođendane tijekom Camina, pa smo i feštali. Tijekom Puta neki su nas napuštali jer su radili samo dio Camina, neki su željeli ubrzati da stignu na avion u Santiagu, a neki su jednostavno željeli mir. Početna euforija se stišavala i mi smo lagani i opušteni svakim korakom bili bliže Santiagu. Grad Melide poznat je po najboljim jelima od hobotnice u Španjolskoj i vrijedi probati. Taj grad je križanje puteva Camino Frances i Camino Primitivo  koji zajedno vode do Santiaga. Zadnja četiri dana upoznala sam divne mlade Talijane rođake Carlu i Stefana iz Torina i bračni par Regif i Annie iz Pariza i nas pet smo zajedno odlučili odhodati zadnju rutu. Ti zadnji dani su mi bili najljepši, zbog divnog društva i vedrine ove dječice iz Italije i zaraznog smjeha Stefana, koji inače živi u Španjolskoj u Valenciji i otvara kamenice u jednom restoranu. S druge strane tu je bila smirenost Regifa, pilota Air Franca i njegove divne Annie. Zadnji dan prije Santiaga susrećem i Colina iz Južne Karoline, kojeg nismo vidjeli zadnjih deset dana jer je odlučio hodati sam. On je bivši vozač migova u US vojsci, a sada je trener za mlade pilote. Na Camino je krenuo zbog dva prijatelja pilota, koja su poginula u vojnim akcijama u Afganistanu.

Kilometri se smanjuju i ispod smo 50km, tuga se nadvija nad nama, znamo da je kraj i da se moramo vratiti u svoje živote. Nema više svitanja, alberga, neobičnih priča i tog mira, kojeg ti pruža Camino. Nikad nisam osjećala veću sigurnost u životu, nego sama na Caminu. To je zbog hodočasnika, koji su tu uvijek za pomoć. Još jedna osoba zaslužuje da se spomene, to je Toni iz Bordeauxa, invalid, koji je sam u kolicima krenuo put Santiaga.. Na 80 km od Santiaga, slomio se od umora i pomažemo mu naći taxi, a prethodno mu vidamo rane na nogama. Zahvaljuje nam i svi se grlimo sa suzama u očima. Kada ga za koji dan susretnem ispred katedrale viče mi „madre camino“. Da bila sam Camino mum, la mamma de camino jer sam bila u ovoj našoj grupi „najiskusnija“, a ta moja dječica su mi dala snagu da izdržim.

Sunčani je dan i mi ulazimo prema trgu i zapadnom pročelju katedrale Sv. Jakova, djelo slavnog maestra Matea. Emocije su na vrhuncu, nakon 800km smo tu na tom polju zvijezda ispred veličanstvene katedrale. Na trgu je mnoštvo hodočasnika, svi su u istoj emociji, ponos na sve prehodane kilometre, na  izazove i divne trenutke na Putu.

Također je vrlo emotivno otići na misu za hodočasnike i imati sreću vidjeti veliko kadilo sa tamjanom kako se njiše sa stropa katedrale Botafumeiro.

Većina ekipe stiže sutradan jer su dobili trbušnu virozu. Ja ih dočekujem ispred katedrale. Idemo na oproštajnu večeru jer se skoro svi iz ekipe već sutradan vraćaju svojim kućama, na sve strane svijeta. Skrivena suza i obećanje da ćemo se nekad opet vidjeti.

Ja odlučujem napraviti epilog ovom mome putu i idem još 100 km prema Fisteri ili Finisteri, tkz. „kraju svijeta“. Naziv je mjesto dobilo jer se vjerovalo da iza plavog obzora Atlantskog oceana nema više ništa.

Hodam većinom sama, uz divne prirodu  i promišljam o svome Putu, svaki član Camino familije sa sada sa mnom. Dobivam poruku da je Ilija negdje iza mene kojih 10 km, tako da zajedno stižemo do Fistere i nultog kilometra. Zajedno ulazimo u more i više nema dalje došli smo do kraja svijeta….još samo zalazak sunca na stijenama ispod svjetionika.

Po povratku zaustavljam se u mjestu Muxia gdje je veličanstvena katedrala Nosa Senora de Barca na samoj obali oceana i svjetionik. Obala se zove Costa da Morte, obala smrti zbog veličanstvenih valova i stijena, koje su bile sudbonosne za mnoge mornare. Baš taj dan je velika fiesta te sudjelujem u procesiji. Za kraj u Muxia iz Santiga dolazi prijateljica Yi Hsuan iz Taiwana  koju sam upoznala na Putu.  Družimo se, idemo na večeru i opraštamo se.

Nažalost nisam uspjela spomenuti sve one drage hodočasnike na ovom Putu, jer bi za to trebalo puno više prostora. Svima hvala na svakoj toploj riječi i zajedničkim trenutcima.

Ovakav Put nas mijenja iznutra i nakon njega ništa ne može biti isto. Nikad nije kasno krenuti, godine nisu problem, bitna je vjera i pouzdanje u samoga sebe. Ne treba čekati nikoga da se krene, a kada se krene na to osobno putovanje, na Put će doći točno oni ljudi koji trebaju da vaš Put obilježe i učine ga samo vašim.

   Tonća Ćaleta Prolić