Izvještaj s posljednjeg izleta 48. VOPSa

Ovaj izlet počeo je kao i svaki drugi; okupili smo se još pospani, ali veseli jer nas je čekao još jedan dvodnevni izlet. Nakon što smo na istočnom parkiralištu Zagrebačkog velesajma pobacali (uredno složili) svoje ruksake u gepek autobusa, oko 7 sati krenuli smo put Sjevernog Velebita, našeg ovotjednog odredišta. Planinarenje smo otpočeli na ulazu nacionalnog parka kod Babić Siće i zaputili se prema planinarskom domu „Zavižan“. Ovaj prva dionica puta prolazi kroz mješovitu gorsku šumu crnogorice koja jedvice nadvladava bukve, hrastove i pokoji grab. Put do doma nije bio pre lagan, pošto smo bili nakrcani namirnicama i potrepštinama za večeru i posljedično veselje.

Kad smo višak stvari ostavili u domu, odnosno većinu stvari iz ruksaka (a neki i ruksake) i zauzeli ne dovoljno brojna spavaća mjesta, napokon je došlo vrijeme za kratak odmor. Svježi i okrijepljeni podijelili smo se u tri grupe, gdje je svaka grupa krenula sa 15 minuta razmaka. Daljnji plan bio je šetnja Premužićevom stazom do Rossijevog skloništa, uz usputni uspon na vrh Gromovaču, s kojeg puca pogled na skoro cijeli Kvarner. Sama Premužićeva staza vrlo je lagana, što tehnički, što kondicijski, pošto je većinom ravna, bez naglih promjena nadmorske visine i težih uspona, no jedna je od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj. Uspon na Gromovaču doduše malo je tehnički zahtjevan, zbog jednog dijela gdje se na sve četiri morate verati po kamenju, ali pogled, kao što sam već spomenuo, nije razočarao! Kratko se odmorivši na Gromovači, spustili smo se natrag do staze i nastavili put do Rossijeve kolibe. Premda i sa Rossijeve kolibe puca prekrasan pogled, nismo pre dugo ostali uživati u njemu zbog hladnoće koju je sumrak donosio sa sobom. Uspjeli smo uhvatiti zlatni sat barem! Gonjeni nadolazećim mrakom, žurno smo se uputili natrag ka domu i davno nam obećanoj večeri, koju smo svi željno iščekivali.

Dva sata hoda po mraku, gdje su mnogi od nas po prvi put upalili svoje naglavne lampe za nešto više od odlaska na toalet u prekrcanom domu (stvarno ludo iskustvo). Pri toj šetnji natrag, premda mračnoj, svakom od nas je u glavi gorjela slika nadolazeće okrijepe. I kada smo napokon vidjeli svjetla doma u daljini, svi kao da su ubrzali korak, svi kao da su istog trena htjeli vrući gulaš u svojim tanjurima. Uslijedila je gozba, uz gulaš i domaći kruh, a kasnije i palačinke, slavlje je napokon počelo i potrajalo do kasno u noć.

Drugi smo se dan probudili i spremili za polazak, usporeni od neprospavane noći. Današnji cilj bio nam je doći do Krasnog gdje nas je čekao autobus. Krenuli smo od doma Zavižan prema Buljevcu, od čega smo nastavili stazom 11.17 HPS do Generalskog dolca i dalje do križanja za Mali Rajinac, na koji se na kraju nismo popeli već nastavili stazom 11.15 crkvi svetog Ante. Do tamo staza ide kroz mješovitu šumu bukve i bora. Kod crkve sv. Ante je križanje na kojem smo mi nastavili stazom 11.14 prema Jezerima i našem konačnom odredištu. Cijela nedjeljna ruta duga je oko 13 kilometara. Nakon 3 sata hoda sa pauzom na prekrasnoj livadi prije zadnjeg serpentinskog silaska u selo stigli smo u Krasno. Potom smo se nakrcali poznatim nam sirom škripavcem i krenuli put Zagreba.

Ovaj izlet bio je nekako poseban, vjerojatno zato što je bio zadnji izlet školice. Mi planinari uvijek se lako zbližimo, pa tako niti ova školica nije bila iznimka. Pozdrav od 48. generacije opće-planinskih školaraca!

 Vinko Radan