SKRIVA LI PODZEMLJE VRATA PAKLA?

Tekst: Stjepan Dubac
SO & SD Velebit

 

Jednom i ne tako davno našao sam se u situaciji da s jednom starijom gospođom raspravljam o postojanju raja i pakla. Gospođa, fina zagrebačka dama, tvrdila je da je raj na nebu, a pakao u nutrini Zemlje. Kako je znala da se bavim speleologijom rekao sam joj da smo po tom njenom mišljenju mi speleolozi potencijalno društveno opasni jer ćemo prodirući dublje u Zemljinu unutrašnjost kad tad doći do paklenih dveri. Na to je gospođa spremno odgovorila: Pa ne idete vi tako duboko!

Išli mi dovoljno duboko ili ne, odnosno vjerovali ili ne vjerovali u postojanje raja i pakla, znamo da čak i danas ima ljudi koji pojam raja vežu za oblake, milozvučne harfe i anđele, dok je pakao rezerviran za unutrašnjost Zemlje za pojmove mrak, vlaga, vrućina i sumpor.

 

U pričama iz starog Zagreba možete pročitati:

“ Dok se nebo nalazi gore, pakao se nalazi dolje, dakle negdje u središtu zemlje. Tom lokalizacijom raja i pakla teologija je stvorila dva krajnja stanja u kojima se nalaze duše preminulih. Jedno stanje je vječno blaženstvo, a drugo paklene muke koje izazivaju vječni plač i škrgut zubi. U paklu je vječni oganj, i to ne alegorični, već materijalni. Sveti Augustin tvrdi da je pakao sumporna bara, puna crvi i guja otrovnica. Na sve strane suklja vatra koja pali i žeže, ali u toj vatri ništa se ne uništava i ne sagorijeva. Prema svetoj Tereziji, pakao je smradna, ognjevita baruština sa zdencima punim suza i rijekama krvi, a napučena gadnim nemanima. U paklu se nalaze kotlovi s kipućom smrdljivom tekućinom. Neki teolozi tu tekućinu smatraju asfaltom. U tim kotlovima grčevito se savijaju osuđenici. Đavoli s krilima šišmiša, rogovima, konjskim kopitima, oklopom od ljuske i repom, koji iznosi točno trećinu tijela, drže roglje, ražarena kliješta i drugo oruđe s kojim naganjaju duše, bacaju ih u kotlove, dok đavolski poslužitelji neprestano raspiruju vatru mjehovima. “

“ Pločnik pakla napravljen je od gorućeg asfalta, a u njemu su izbušene rupe u koje se osuđeni grešnici zatiču naglavce, tako da im iz rupe strše samo plamenom opasane noge. Kad nadođe novi osuđenik, prijašnji se sruši još dublje, a novi ostaje zaboden. Prema Apokalipsi u paklu gori sumpor i plamen koji sačinjavaju golemo jezero u koje se bacaju grešnici. “

Izvor: Priče iz starog Zagreba, Krešimir Kovačić (str. 139-140)

 

 

Nije mi namjera ovim tekstom raspravljati o mogućnosti postojanja pakla u središtu Zemlje već, kao što sam naveo, istaknuti da je takvo mišljenje, makar i podsvjesno, još uvijek prisutno u glavama pojedinih ljudi bez obzira na njihov socijalno-ekonomski status.

 

Brojne legende i priče o postojanju čudovišnih zvijeri u podzemlju često su služile kao temelj sadržaja popularnih romana i igranih filmova i time nadograđivali tezu o postojanju pakla u podzemlju. Dodajmo tome još i snažan religijski utjecaj kad je svećenstvo nastojalo neukom puku predočiti pojam raja i pakla smještajući ih gore i dolje.

 

Možda je sve to utjecalo na formiranje mentalnog sklopa u nekih ljudi koji misle da će otpad kojeg su bacili u jamu nekim putem otploviti dublje u podzemlje i upasti u veliki kotao pun vrele sumporne tekućine.

 

Pakao nije u podzemlju, ali smeće jest!

Bilo kako bilo ostaje činjenica da je veliki broj podzemnih objekata onečišćen i zagađen raznovrsnim otpadom koji se polako razrađuje i truje podzemne spremnike i zalihe vode. A o tome mnogi ne vode računa. Čak ni one državne institucije kojima je zadatak briga o očuvanju i zaštiti podzemnih objekata. Zato će i u doglednoj budućnosti postupak sanacije nekog speleološkog objekta ovisiti ponajprije o volji i spremnosti nas speleologa da se time pozabavimo.

Kao što znamo pojedine objekte, rekao bih većinu, nije moguće sanirati bez angažiranja većeg broja speleologa i nužne opreme. Speleološka društva ne posjeduju specijaliziranu mehaničku opremu poput dizalice te se sanacija speleoloških objekata može provesti tek suradnjom i koordinacijom sa specijaliziranim službama: vatrogascima i HGSS-om.

 

Mnogo toga se mora poklopiti da bi sanacija objekta bila uspješno organizirana s tim da se pojedini objekti nikad neće do kraja sanirati. U okviru inicijative Čisto podzemlje potpuno su sanirani speleološki objekti: jama Korčinka i jama Baba, te špilja pod Runjavom glavicom. Iz speleoloških objekata: jama Vrtare velike i jama Pavlovica odstranjen je veći dio otpada, dok objekti poput špiljskog sustava Đulin ponor-Medvedica zbog svojeg položaja zahtijevaju permanentno čišćenje.

Upravo se na primjeru špiljskog sustava Đulin ponor-Medvedica najbolje uočava koliko je postupak sanacije otpada širok pojam. Naime, rijeka Dobra koja ponire u tom sustavu za vrijeme velikog vodostaja konstantno doplavljuje razne količine i vrste otpada. Rezultat toga vidljiv je u desnom i lijevom kanalu Đulinog ponora kao i u dubljim dijelovima špilje. Na tom mjestu mogu se naći velike količine naplavljenih balvana i grana, krupnog otpada poput kamionskih guma, velike količine kućanskog (domaćeg) otpada, a tijekom akcija čišćenja uočen je i medicinski otpad. Dodajmo još i to da se cijeli špiljski sustav nalazi ispod grada Ogulina čime je direktno izložen svim utjecajima urbanog života. Sve to nam ukazuje da problem odvoza otpada u nekim područjima nije adekvatno riješen i lokalno stanovništvo rješenje vidi u ubacivanju otpada u speleološke objekte (pretežno u jame) i/ili u rijeke koje potom taj otpad otplavljuju u sustave poput Đulinog ponora. Mislim da se među stanovništvom još nije ustoličila svijest o potrebi očuvanja okoliša, recikliranja otpada i kad već spominjemo onečišćenje istovremeno govorimo o manjku kulture (kultura života i suživota, odnos prema lokalnoj zajednici i prema domovini).

 

Doista, može nas biti stid i sram kad vidimo što sve završava u hrvatskom podzemlju. Automobili, u dijelovima ili u cijelosti, razni kućanski aparati (štednjaci, frižideri), raznovrsni kućanski otpad (plastične vreće i ambalaža, staklo, lim, željezo), životinjske strvine, građevinski, medicinski, kemijsko-biološki otpad, minsko-eksplozivna sredstva… gotovo sve kategorije otpada.

 

 

Kako tome stati na kraj? Kako objasniti i uvjeriti lokalno stanovništvo da rješavanje otpada na taj način izravno šteti njima samima?

Jedno od rješenja je osvještavanje javnosti. To podrazumijeva široku medijsku kampanju s permanentnim informiranjem o štetnosti onečišćenja podzemlja. Jednako su važni edukativni programi namijenjeni lokalnom stanovništvu, a i šire. Značajna je i suradnja više udruga i institucija poput ekoloških udruga, planinarskih društava, dobrovoljnih vatrogasnih društava te naravno speleoloških organizacija i javnih ustanova za zaštitu prirode kojima bi briga o podzemlju trebala biti visoko na listi prioriteta. S pravom očekujemo podršku i pomoć od lokalnih, županijskih te državnih institucija.

Sanacija pojedinih objekata je složen i dugotrajan proces. Pojedini objekti neće se nikada u cijelosti sanirati jer postupak njihove sanacije zahtijeva značajna financijska sredstva, veću količinu ljudstva i opreme, a u nekim slučajevima čišćenje predstavlja preveliku opasnost za život sudionika. Poželjno bi bilo osigurati sudionike takvih akcija uplatom police osiguranja za slučaj nezgode, međutim visina financijske uplate koju određuju osiguravajuće kuće u tom slučaju je visoka. Osiguravajuće kuće klasificiraju speleologiju kao izrazito opasnu i rizičnu aktivnost te sukladno tome određuju visinu cjelokupne police životnog osiguranja. Nadajmo se da se tijekom takvih akcija sudionicima neće desiti ozbiljnija povreda.

 

Kao zaključak mogli bismo reći da je jedini pakao onaj u glavama ljudi, a jedini put do pakla su ona „mitska“ kakva su primjerice pronašli arheolozi tijekom istraživanja na nalazištima antičkog frigijskog grada Hierapolisa.

 

Za one koji žele znati više:

„U blizini kompleksa mineralnih izvora Pamukkale pronađene su dvije jedinstvene mramorne statue (čuvari Vrata pakla) koje su arheolozima ukazale na postojanje prolaza u špilji Plutonova vrata koji ,prema grčkoj i rimskoj mitologiji, vodi prema podzemlju. Na istom mjestu ranije je pronađen Plutonion religijsko mjesto posvećeno bogu Plutonu, te zapisi posvećeni božanstvima podzemlja Plutonu i Kori (Perzefoni). U njima se spominje da je špilja ispunjena smrtonosnim otrovnim isparavanjima, najvjerojatnije ugljičnim dioksidom. U rimsko doba mjesto je bilo važno odredište hodočasnika koji su dolazili gledati svete obrede, a svećenici su bogu Plutonu prinosili žrtve, najčešće bikove.“

 

Inicijativa Čisto podzemlje

Čisto podzemlje je volonterska inicijativa hrvatskih speleologa čiji je cilj potaknuti dijalog o problemu deponija otpada u krškom podzemlju i zaustaviti daljnje bacanje otpada u podzemlje.

Inicijativa je nastala na prijedlog Ruđera Novaka (SO Željezničar, Zagrebački speleološki savez) i od 2014. godine prikupljaju se podaci te se utemeljuje baza onečišćenih speleoloških objekata. Dosad je registrirano 529 onečišćenih speleoloških objekata. Osim izrade baze podataka ova inicijativa ima za cilj pokretanje akcija čišćenja speleoloških objekata, izradu plana i prijedloga zaštite te izradu i provedbu edukativnih sadržaja i programa s namjerom osvještavanja i informiranja javnosti o važnosti očuvanja podzemlja kao jednog od značajnih prirodnih staništa Republike Hrvatske.