Grintovec. Konačno da i to vidim. Uspon o kojem sam čuo toliko priča, čak više nego o njegovu susjedu Triglavu.
Dakle, uzbuđenje je trajalo još od početka tjedna i proglasa Velikog vođe a.k.a Najdužeg brka Velebita da nam je najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpa cilj za predstojeći vikend.
Čitava priča započela je već u petak navečer. Čim je otkucalo 17h, iz ureda sam direktno uletio u Idin auto i avantura je mogla početi. S nama su još i Fićo i Vlado te su odmah krenuli razgovori oko opreme, što još možemo ostaviti u domu prije uspona te razmjena očekivanja za vikend. U planinarski dom u Kamniskoj Bistrici (600 n/m) stigli smo medu prvima, malo iza 20h. Tu noćimo. Ubrzo nam se pridružio i ostatak ekipe. Otvara se pivo, Martin vadi svoj nadaleko poznati arsenal suhomesnatih proizvoda, sir i kruh te gozba može početi.
Priča iz auta o sutrašnjem pohodu na Grintovec nastavila se za stolom uz letimične poglede prema televiziji i rukometnoj utakmici. Hrvatska igra polufinale SP-a, ali koga to sad briga kad nas sutra čekaju svakakve ljepote. Na spavanje se otišlo relativno rano, ljudi su odgovorni i znaju da se po Alpama ne penješ neispavan.
Buđenje u 6h i brzi doručak. Glas Velikog vode koji je netom stigao iz Zagreba označava pokret. Prvi cilj - Cojzova koča (1793 n/m) na Kokrskom sedlu. Ritam je dobar, penjemo se dosta brzo. Snijega ima, ali nas ništa ne može omesti. Konačno izlazimo iz šume na sipar omotan bijelim pokrivačem. Odmah sam se sjetio uspona na Malu Mojstrovku od prije par mjeseci. Negdje na pola sipara sjedim s Velikim vođom, stiže nas Ivana i guštamo u pejzažu uz topli čaj.
Malo-pomalo skupljamo se ispred Cojzove koče i ekipa nestrpljivo čeka uspon prema samom Grintovcu. Višak stvari ostavili smo u zimskoj sobi i krećemo gore u dvije grupe. Dio puta pratim tempo Velikog vođe, ali s vremenom sve više gubim korak. Snage je sve manje, ali volja se ne da. Pa uspješno sam savladao i veće uzbrdice. Iako nema puno snijega, pogled i priroda su zadivljujući. Cijelo vrijeme razmišljam kako će s vrha sve to još bolje izgledati. Odustajanje definitivno nije opcija.
Negdje ispod vrha srećemo prvu grupu koja se taman spušta s Grintovca. „Prekrasno“ i „odlično“ su pridjevi koji se najčešće koriste. Oni skidaju, a mi stavljamo dereze. Zadnji komad puta ka vrhu treba proći po zamrznutom terenu. Penjem se pomalo i u jednom trenutku ipak zastajem. Veliki vođa je tik uz mene i tu se odigrao već bezbroj puta opjevan dijalog s Rondo C bombonima te čajem s limunom i medom. Par psiholoških crtica i motivacijskih riječi pa krećemo dalje. Na šećerni pogon pridružujemo se ostatku ekipe na vrhu (2558 n/m). Napor se više nego isplatio. Tomo montira selfie štap i padaju fotografije za uspomenu i sveukupno pučanstvo na društvenim mrežama i inim kanalima. Ne znam kako je vama, ali meni u ovakvim trenucima uvijek prođe ista misao kroz glavu: „Ovo je 100 puta bolje nego sjediti na nekom šanku u Zagrebu“. Tamo sam ionako proveo i previše vremena.
Spuštamo se brzo da nas ne uhvati noć. U zimskoj sobi ekipa iz prve grupe već revno topi snijeg te uskoro pijemo čaj i ostale delicije iz vrećica, začinjene s ponekom travkom ili komadom zemlje. Te noći definitivno nikome nije bilo hladno. Većina je spavala na širokom krevetu na dva kata u formaciji srdele u konzervi, dok su Veliki vođa i Vinko (da, stvarno je došao na izlet ovaj put) za sebe osigurali posebni separe na klupama oko stola. Čista romantika u par kvadrata prostora.
Idući dan još veće ludilo i zabava. Vježba se zaustavljanje cepinom, izvlačenje unesrećenog Bernardom i abseil. Sunce piči, a mi uz šalu i smijeh učimo nove tehnike. Ne može bolje od ovoga. Primjećujem da se čak i Velikom vođi smiješi brk, ali najbolje tek slijedi. Poslijepodne se spuštamo niz sipar u navezu, a u prvom điru smo Martin, Vinko, Tonko, Veliki vođa i ja. Spektakl je počeo gotovo odmah. Veliki vođa nekoliko puta je odglumio sanjke, a mi smo ga više-manje uvijek na vrijeme uspjeli zaustaviti. Iza nas u nepravilnim razmacima čujemo uzvik „padam“ i iz ostalih naveza te možemo vidjeti ekipu iznad nas kako jednako uspješno simulira zaustavljanje na snijegu i ledu. Dobro je sve.
Kombinacijom klizanja, zaustavljanja cepinom i hodanja stižemo do početne točke u planinarskom domu Kamniška Bistrica. Završavamo izlet kako smo ga i počeli, uz pivo i hranu, dobru zafrkanciju i planiranje idućih uspona.
Gordan Turković, polaznik VT 2017.
