Šest mjeseci od početka visokogorskog tečaja je proletilo. Od početka siječnja nas petnaestak visokogorskih pilića sa svakim izletom dosezalo je sve višlje i zaleđenije vrhunce, sve iskusnije baratalo cepinom, sve brže oblačilo dereze, načilo raditi čvorove u rukavicama i konačno dočekalo lipanjsku poslasticu od izleta u Tirol.

     

Prepuna dojmova s ovog izleta, ne samo od planinarskog uspjeha nego od prekrasnog druženja s prekrasnim ljudima, neću pisati samo o tehnikalijama planinarskog puta, nego o svim sudionicima. Ako nekog zakinem za nespominjanje, svaka sličnost  sa stvarnim osobama je slučajna.

Srijeda, 21.lipnja 2017.

Vrućina i sparina u Zagrebu. Mobitel pokazuje 35 u hladu, a mi pakiramo zimske rukavice i kape, visokogorske gojzerice i pernate jakne. Naš cilj je treći po visini vrh Austrije, Weisskogel / Palla Bianca 3739m, koji se nalazi u Ötztalerskim Alpama, 600 km od Zagreba.

Uzbuđenje pred put u svima nama, od jutra stižu vesele poruke na whatsapp grupu kada tko kreće, tko je već stigao na prvo odredište Mihov dom na Vršiču, tko što nosi i kako se spakirao. Nažalost , u zadnji tren, već spakiranog ruksaka, Milan nam javlja da mora ostati na poslu i ne može ići s nama, i tako bez njega i Tomislava koji se zaputio „poslovno“ u Rusiju, ostaje nas 13 tečajaca i 8 instruktora koji kreću u iskorištavanje spajanja prazničnih dana.

Na Mihovom domu ne manjka pozitivne atmosfere, pošalica i anegdota s prošlih izleta. No osjećala se u svima nama strepnja što nas to čeka sutra kada parkiramo aute i nakrcamo ruksake na leđa.

Četvrtak, 22. lipnja 2017.

Krećemo iz Slovenije prema Italiji i Austriji, vozeći se za Brunom čija navigacija vodi kroz pitoreskna sela kako bi izbjegli plaćanje Karavanki i kraćeg dijela autoceste kroz Austriju. Stajemo u Lienzu na kofeinski i shopping doping, protežemo noge i nastavljamo dalje uživajući u cesticama koje vode dolinama Alpa. Gledamo stjenovite vrhunce, travnate skijaške staze, u autima se pretresaju teme od iskustava sa minulih putovanja, iscrpljenosti poslom, bivših / sadašnjih  dečkiju i cura, super tuluma kada smo bili mladi, plastičnih operacija hrvatskih celebritya i sličnih trivijalnih tema,  a sa ulaskom u Italiju i zvukovima  pjesme Tota Cotugna „... Insieme, unite unite Europe“ atmosfera i dobro raspoloženje se još više zahuktava. Vrućina i sparina nas prate cijelim putem i konačno oko 15 sati stižemo u Mals na parking u kojem kreće opremanje. Neki obuvaju gojzerice, neki ih stavljaju na ruksake, vruće je, a mi se trebamo popeti na 2670m do planinarskog doma OberettesHutte.  Markacija s parkinga kaže 2h i 50 minuta. Mažemo se kremama s UV faktorom, stavljamo kape i sunčane naočale, namještamo štapove za hodanje, slikamo se čili i odmorni prije polaska i krećemo u prvu dionicu uspona.

  

Mirišljava borova šuma, nabujali potok, prekrasne zelene padine pune rozih ružica i slapova ostavljaju bez daha. Staza je odlično markirana i vidljiva, a uskoro se na brdu nazire i naš planinarski dom. Skupine gazela među nama tečajcima, predvođene s muške strane Vladom Bukvićem i sa ženske strane Vesnom Žarak, odjurišale su svojim brzim i poletnim koracima, dok neki od nas hodaju sporijim tempom, neke stišću gojze i odmah stavljaju flastere, neki uživaju u fotografiranju idiličnog tirolskog krajolika.  Oko 19 sati svi se okupljamo u prekrasnom planinarskom domu, lociramo svoje krevete u dvije spavaonice na skupnom ležišću u potkrovlju i spuštamo se na večeru. Ljubazan i mlađahan domar, iako smo u Italiji, dočekuje nas na tirolskom njemačkom, i sa svojom suprugom poslužuju nam finu večeru u 3 slijeda, koja pridodana umoru od putovanja i uspona, pruža učinak odlaska u krevet već u 21.00 sat. Poprilično umorni namještamo alarme na 4.00 sata, brzo utišavamo glasove, smirujemo disanje i padamo u san. Tokom noći budi nas grmljavima i pljusak (i poneki hrkač), ali nadamo se da će do jutra proći.

 

  

Petak, 23.lipnja 2017.

Alarmi su zazvonili, svijetla se upalila, brzo smo se spustili na doručak i kavu, naprtili ruksake na pleća i u 5.45 krenuli iz doma na osvajanje vrha. Jela, Bruno, Ivana, Alen i ostali vodiči gledali su prognozu koja je najavljivala pljuskove i tokom dana, no u svima nama je živjela nada da neće pasti baš na našem dijelu. Strmo se uspinjemo od doma stjenovitom stazom, granitne ploče blješte zlatnim i srebrnim sjajem, proučavamo rupe u kojima žive svisci no niti jedan da se ukaže. Nakon prvog sata hoda, Gordan, naš PR-ovac , kojem je vođenje političkih kampanja i druženje s vitezovima bijelog stolnjaka posljednja tri mjeseca oduzelo kondiciju i dodalo koju kilu, odustaje i vraća se prema domu. Prelazimo jezerce, manja snježišća, i sa strepnjom gledamo kako nam se približavaju tamni oblaci i kako se vrh skriva u maglici. I da, počinje u jednom trenu i vjetar i kiša i dok vadimo jakne i navlake za ruksake već smo mokri do kože. Ali nastavljamo dalje. Idemo probati, hodamo po snijegu, početku ledenjaka, nalazimo se na oko 3100m, no nakon 10ak minuta uspona opet započinje kiša i pada odluka da se vratimo na dom i prebacimo uspon na subotu.

 

Netko obznanjuje da je tek 9.30, kiša prestaje, ali vrijeme ne obećava, lagano se spuštamo nazad, sjedamo na stijene, travu, uživamo u pogledima. Od spusta na dom pa do večere vrijeme smo kratili spavanjem, slušanjem lijepih povijesnih priča koje nam je pričao Domagoj, izležavanjem na terasi, proučavanjem prognoze za subotu... Tokom poslijepodneva skupina gazela Vlado, Irdin i Dino odlučuju se na uspon na obližnji greben, a mi ih samo promatramo. Povremeno nas kiša tjera u dom, pa nas sunce ponovno izvlači van. I tako u ubijanju vremena pronalazimo pravo bogatstvo društvenih igara pa se neki odlučuju na šah, neki na Belu, djeca u nama se bude i uzimamo igre Čovječe ne ljuti se i Lotti Karotti, ali najvišu buku stvara stol koji igra Uno. I nakon večere ponovljeni scenarij, spavanje u 21.00, alarmi namješteni na 4.00. Pogled na prognozu prije nego kažemo laku noć pokazuje sunčano cijeli dan.

 

Subota 24. lipnja 2017.

Ispaljujemo iz kreveta i krećemo u 5.40. Danas oporavljeni Gordan ide s nama, no nažalost žuljevi do krvi sprečavaju Filipa u tome i on ostaje u domu. Nebo se plavi, vrh se bijeli, nadamo se da će danas biti da tečajac svoj tritisućnjak slavi. Sada nam je ruta već svima poznata, dolazimo do ledenjaka, navlačimo dereze i uzimamo cepin u ruke, sklapamo štapove i ostavljamo ih pod stijenom. Formiramo naveze i krećemo u osvajanje. Prelazimo pored nekoliko ledenjačkih pukotina, pratimo tragove grupe Austrijanaca koji su prošli prije nas. Na nekim dijelovima snijeg je mekan i propada se do koljena. Dobro, Martin Starčević i dublje. Ulazimo u sjenu stijene, tu je snijeg čvršći i krećemo se „langsam aber sicher“. U navezu sam s Brunom i Žanom, povremeno stajemo uhvatiti zraka i popiti vode, pojesti neku čokoladicu i krećemo dalje. Ime naveza je Uno, pod dojmom jučerašnjeg kartanja, dok navez gdje su Vesna Žarak, Tonko i Marina daju ime navezu Lotti Karotti. Dugi vodi Irdina i Vladu, već prije spomenutom brzinom i dugim korakom gazela napreduju brže od ostalih, a pogled niz padinu uočava da navez u kojem Alen vodi Martina jedini ima nategnuto uže.

Posljednji koraci pri vrhu su teški, Bruno mi kaže da odbrojim 20ak koraka pa udahnem na mjestu i tako nastavim dalje. I stižemo. Pred nama je završna dionica, uspon na stjenoviti vrh. Ostavljamo ruksake na snijegu podno stijene, dolazimo do daha i odmaramo listove, a Bruno kreće u izvidnicu kako popeti ovaj završni dio. Nekada je na stijeni bilo sajle no izgleda da su je uništili gromovi. Bruno i Jela dočekuju sve naveze i napominju da je uspon po stijeni samo za one koji su 100% sigurni u sebe. I tako na stjenoviti 3739m visok Weisskogel / Palla Bianca se od tečajaca uspinju Vesna Žarak, Žana Papić, Vlado Bukvić, Irdin Jakupović, Dino Mišek, Tonko Tomelić, a na od milja prozvanoj Maloj kugli / Picola Palla Bianca / Klein Weisskogel na oko 3720 m, stražu  ostaju čuvati Eva Erdeljić, Marija Šimić, Tihana Ratkajec , te dečki Martin Starčević, Vinko Puškarić i Gordan Turković.

Ostajemo na vrhu skoro sat vremena, ne puše, ne kiši, ne sniježi, sija nam sunce i vrijeme je idealno za sve vrste selfija, neselfija, poziranja i gledanja u daljinu.

Spust po snijegu je zabavniji nego uspon, a poneki instruktori namjerno padaju i vježbaju reakcije svog naveza u zaustavljanju cepinom.

Sretni, ispunjeni, ponosni na sebe stižemo u naš Oberettes Hutte, i nakon presvlačenja, posebnog iskustva tuširanja, odmora i prepričavanja svog viđenja uspona uzimamo karte u ruke i krećemo u ozbiljne i nikad glasnije partije Una. Zabava bi možda i potrajala do duže u noć jer adrenalin u nama nije nimalo sugerirao na odlazak u potkrovlje, ali domarka je svojim ljubazno oštrim pogledom na sat u 22.00 sata napravila fajrunt, pa smo u ležišću još ispričali pokoju anegdotu o šišanju mlađe braće i prijevodima na latinski. Gledajući kroz krovne prozore vidjeli smo da su munje počele bljeskati i znali smo da će se ostvariti prognoza za povratak, kiša, kiša i jako puno kiše.

Nedjelja, 25. lipnja 2017.

Kiša, kiša i kiša i sivo nebo. Pakiramo ruksake, neki improviziraju sa velikim vrećama za smeće, neki vade navlačne hlače, neki jednokratne kabanice i krećemo žurnim korakom niz planinu. A planina, planina se cijedila na sve strane, slapovi i potok su nabujali, staza je bila poplavljena na nekoliko mjesta, mi smo žurnim korakom koračali prema autima, nadajući da nećemo promočiti. Svi smo stigli mokri do kože.

Aute preparkiravamo do krova tirolske štale. Presvlačimo se i odlazimo na Apfelstrudel und Kaffee mit Milch u hotel pored parkinga. Suha odjeća, mirisni i topli ambijent i opet dobra atmosfera među svima nama. Oko 11.00 krećemo iz Malsa, uz zastoje na talijanskoj autocesti i vožnju lokalnim cesticama dolazimo u Lienz poslijepodne na posljednji zajednički ručak  i oko 21.00 smo skoro svi u Zagrebu.

Bilo da smo se popeli do 3720m ili na sam vrh na 3739m jako sam ponosna na sve kolege s tečaja jer smo svi nakon šest mjeseci predavanja i tehničkih vježbi pokazali da smo spremni, pribrani, ne samo fizički nego i u glavi i da racionalno možemo sagledati trenutnu situaciju i donijeti odluke u trenutku kao što je bio ovaj posljednji uspon. I da pazimo jedni na druge i pomažemo si u svim dobrim i lošim situacijama koje dolaze pred nas.

 

Hvala svim našim instruktorima na ovom prekrasno organiziranom izletu i još jedan veliki bravo za sve nas!

Tekst napisala: Tihana Ratkajec, polaznica Visokogorskog tečaja 2017.