The izlet Visokogorskog tečaja, Rifugio i Strada Regionale

Nakon mnogo prehodanih kilometara, popetih metara i vrhova, nakon mnogo uživancije, smijeha, ali i patnje, i još drugih bitnih i neizostavnih stvari, koje se naravno ne mogu iskazati u mjernim jedinicama, bili smo spremni uhvatiti se u koštac sa planinskim masivom Monte Rosa, i kao svaki put, sa nama samima.

Naše petodnevno putovanje počelo je u petak 11.08. u rano jutro, a završilo 15.-tog oko 22h povratkom u Zagreb. Proveli smo jednu noć u planinarskoj kući Rifugio Gabiet na nadmorskoj visini 2375m, a tri noći na 3647m u Capanni Gniffeti. Svaki dan smo uživali u prelijepom vremenu i prekrasnom planinskom i ledenjačkom krajoliku. Tečajci su uz instruktore popeli četiri četiritisućnjaka, i to Piramidu Vincent (4215m), Balmenhorn (4167m), Ludwigshöhe (4342m) i Punta Giordani (4046m). U području Monte Rose bilo je nas 25 Velebitaša, što tečajaca i instruktora, što starijih visokogoraca. Tako da su Velebitaši bili još i na vrhovima Schwarzhorn (4322m) i Signalkuppe (4554m).

Prvi dan vozili smo se desetak sati od Zagreba do Staffala (autoputem, autostradom i stradom regionale) gdje smo parkirali automobile. Čekalo nas je nekih sat i pol hoda do doma gdje smo proveli prvu noć. Ugodno smo se smjestili u sobe po dvoje ili četvero. Večerali smo u tri slijeda (jeli smo prvo tjesteninu, pa juhu), zatim smo pogledom tražili naš sutrašnji cilj u daljini i nedugo poslije otišli smo na spavanje da bi ujutro odmorni mogli nastaviti uspon.

Drugi dan hodali smo do Capanne (Rifugio) Gniffeti. Put nas je vodio na početku širokom makadamskom cestom gdje zimi vijugaju skijaši, pokraj žičare koja gotovo nečujno klizi, preko malog drvenog mostića, pa uzbrdo, malo po zemlji, malo po travi i dobrim dijelom po snijegu. Stigli smo do drvene građevine sa velikom terasom i neki su naivno pomislili da je to naš Rigufio, ali ne, nije bio.

Do Capanne Gniffeti bilo je još nekih pola sata hoda. Tamo smo se smjestili u tri sobe. Dvije po osam, jedna po dvanaest i u jednoj po šest kreveta. Nas je bilo 25 pa smo dvije od te četiri sobe dijelili sa raznim ljudima iz različitih zemalja, ali sve se to da izdržati. U sobama je bilo i jako vruće i hladno, ovisno o tome na kojem katu.

U našem Rifugio-u imali smo večeru u čak četiri slijeda. To zvuči dobro i zasitno, ali problem je bio što se svaka zdjela juhe, svaki ovalni tanjur sa tjesteninom, svaka plata sa mesom i povrćem dijelila na osam osoba. Zapravo to i ne bi bio problem da je bilo te hrane malo više. Ipak, iako je trebalo naprezati oči i na tanjurima tražiti hranu, na kraju ne bi ostajali gladni.

U nedjelju trećeg dana krenuli smo od ranog jutra, nakon doručka, sa cepinom i derezama, u navezu, preko ledenjaka. Taj dan popeli smo se na Piramidu Vincent, Balmenhorn i Ludwigshöhe. Svaki od tih vrhova lijep je na svoj način. Vrijeme je bilo vedro i sunčano i pogled se pružao u daljinu tako da smo mogli vidjeti i Mont Blanc. U povratku prema domu je tako sunce upeklo da smo svi prokuhali, ali to nije omelo naše zadovoljstvo prehodanim i viđenim.

Četvrti dan smo išli na Puntu Giordani. Zbog mogućeg snijega odustali smo od opcije da idemo na Parrot Spitze, Signalkuppe i Zumstein. Očekivali smo možda lakši uspon zbog činjenice da je Punta Giordani 500-tinjak metara niža od navedenih vrhova, no morali smo se spustiti nekih 200 metara od doma i onda savladati dosta strm uspon prema vrhu uz umor nakupljen od prošlih dana. Ali sva se muka isplatila i opet smo imali prekrasno vrijeme i poglede.

Po povratku u naš Rifugio postali smo svjesni da je naša avantura gotova jer da nas sutra čeka spust i povratak u Zagreb. Malo smo se više opustili uz večeru i poslije nastavili druženje u sobi 23 gdje je uspjelo stati nas svih dvadeset i pet.

U utorak 11.-tog spustili smo se u dolinu, osvježili se u potoku, sjeli u aute i krenuli nazad za Zagreb. Na cestama nije bilo gužve i nekako smo brže stigli, nego što smo očekivali.

Zadnji izlet tečaja. Neponovljivo i nezaboravno. A opet, tek smo počeli naš zajednički visokogorski put...

Slike: Alen, Ido, Marina, Vlado

Tekst napisao: Tonko Tomelić, polaznik VT 2017.