Tekst napisao: Stjepan Dubac
- ili 'Moje prvo međuodsječko druženje (23. i 24. rujan 2017.)'
Riječ 'krȅševo' ima nekoliko značenja. Po svojoj službenoj definiciji ta riječ označava sudar u borbi, boj, okršaj no po svojoj etimologiji manifestira se još kao i 'krèsati' što pak znači:
- pod 1. rezati gornji ili krajnji dio čega (npr. brkove, granje); podrezivati, podsijecati
- pod 2.a) udarati kamenom o kamen (da izbije iskra); b) žarg. spolno općiti (se / s kim)
- pod 3. pren. smanjivati (primanja, zarade, budžet itd.) i
- pod 4. govoriti u lice vrlo otvoreno i oštro (krsati (kome) u brk)
Međuodsječko druženje najboljeg planinarskog društva na svijetu PDS Velebita održano je 23. i 24. rujna 2017. na Okrešlju. Za one koji ne znaju to je u susjednoj Sloveniji, a točna lokacija je Frischaufov dom na Okrešlju. Dom nosi ime po dr. Johannesu Frischaufu (1837-1924) profesoru na Univerzitetu u Grazu, zaljubljeniku u ljepote Savinjskih Alpa, humanistu i prijatelju naših susjeda Slovencov. Inače prvi dom na Okrešlju izgrađen je 1876. od strane Njemačko-austrijskog planinarskog društva, ali ga je 1907. uništila lavina. Godinu dana kasnije, 1908. sagrađen je novi dom, nazvan po dr. J. Frischaufu koji je na istom mjestu opstao do danas. Dom je nekoliko puta obnavljan i trenutno raspolaže s 80 ležajeva. Pored doma je i teretna žičnica tako da je dom uvijek dobro opskrbljen.
I tako, u subotu rano ujutro krenusmo iz Zagreba put Logarske doline. No, prvo je trebalo preći granicu pa smo stali na graničnom prijelazu Bregana. I čekamo i čekamo pa malo mic po mic pa opet čekamo i tako protječe sat pa dva. Iz našeg busa izlaze dva dečka, dosadilo im valjda sjedenje i čekanje, a vidjeli to 'budni' slovenski graničari i kad je došao red na nas opalili nam dvjesto eura kazne. Na graničnom pojasu nema šetkanja! Ne znam jesu li po istom principu kaznili i druge autobuse jer sam vidio da je iz autobusa iza našeg također par ljudi izašlo van vidjeti kaj se događa, zakaj se toliko čaka!?
Bilo kako bilo kazna je podmirena, a onda smo nastavili dalje. Kazna je doista besmislena, ali kao što znamo mnogo je takvih besmislenih stvari u životu.
Premda nam je prisjeo ovaj 'hladni tuš' nismo si dozvolili da nam ovakav događaj dan pokvari (- Ništa nam neće ovaj dan pokvarit…). Naravno zbog izgubljenog vremena na granici na krajnje odredište u Logarsku dolinu stižemo tek oko podneva. Brzinski se spremamo i jurišamo do Frischaufovog doma. Po dolasku ogledavamo okolne vrhove, ispitujemo osoblje doma o mogućim rutama i uglavnom dobivamo odgovor da je posvuda puno snijega, da je mekan i da se duboko propada. Razmišljamo kuda ići, ispitujemo jedni druge, a vrijeme nepovratno curi.
Konačno uspijevam nagovoriti Filipa da negdje krenemo samo da ne stojimo na mjestu. I tako krenusmo prema Turskoj gori kroz Turski žleb. Uspinjemo se po siparu, gazimo po snijegu slijedimo ranije tragove (stopinke). Dolazimo do početka ferate te se pitamo da li nastaviti dalje po siparu ili ići na feratu. Kada sam prije dvije godine bio na istom mjestu cijeli žlijeb bio je pod snijegom tako da nisam niti išao na feratu. Doduše nisam ni znao da ona postoji. Tek kasnije su mi pokazali gdje se ona nalazi. Zato sam i odlučio da ćemo nastaviti feratom jer me zanimalo kako izgleda. I nismo požalili. Ferata nije teška niti zahtjevna, ali je interesantna. Ferata vodi neposredno ispod vrha Turskog žleba i mora se još malo uspinjati po siparu. Dosežemo vrh žleba i nakon kratke pauze nastavljamo dalje po snijegu. Još uvijek se ne možemo načuditi koliko ga ima.
Ferata kroz Turski žleb (foto: Alen Kosmat)
Dvije godine ranije došli smo na vrh Turske gore po totalnoj magli. Ništa se nije vidjelo, nikakav pogled, ali sada je drugačije. Premda su oblaci ovili vrhove Grintovec i Skutu prizor izgleda fenomenalno. Sunce, oblaci, čist pogled na Rinke, Savinjsko sedlo, Mrzlu goru i na dolinu. Jednom riječju: neopisivo!
Filip na vrhu Turske gore (foto: Stjepan Dubac)
Uživamo u prizorima, fotkamo, a onda kao i uvijek dođe vrijeme za povratak. Odlučujemo se na direktan spust kroz sipar. Klizimo po sitnozrnatom kamenju pa po snijegu i tako sve do doma. Nakon presvlačenja prvo slijedi okrepa, a onda fešta. A joj…. da samo znate kakav je to tulum bio. Ajme meni, imati će se o čemu pričati po kuloarima.
Idući dan buđenje nešto kasnije od planiranog, ali opet dovoljno rano da se još negdje ode. Kao i dan ranije vrijeme curka dok se mi premišljamo kuda ići. Na kraju balade u istom tandemu Filip i ja krećemo na Branu (2253 m). Krenusmo odlučno i obojici nam je odgovaralo hodanje pogotovo nakon sinoćnje terevenke. Prolazimo problematično Kamniško sedlo i relativno dobro napredujemo prema vrhu. Gotovo cijela padina po kojoj se uspinjemo prekrivena je snijegom. Malo propadamo, ali ništa strašno. Uspinjemo se sve više i bili smo gotovo pred samim vrhom, vjerujem da bi nam trebalo kojih petnaestak minuta, ali… Uvijek ima neki 'ali'. Pogledao sam prema dolini i vidim da su nas opaki crni oblaci okružili i brzo se uspinju prema nama. I što sad? Znao sam da je najavljeno pogoršanje vremena oko podneva (čitaj: kiša). I znaj ga sad hoće li to biti mala kišica ili jak pljusak. A i ova magla mi se ne sviđa. Dok čekam Filipa razmišljam da li nastaviti ili se vratiti. Uostalom, ako i dođemo do vrha sigurno nećemo ništa vidjeti jer se magla brzo diže. Alarm u meni zvoni na uzbunu, a ja se još nećkam pogotovo jer sam blizu vrha. No, odlučujem se poslušati zov u sebi i naređujem povratak. Sjurili smo se niz padinu i usput sreli dvojicu austrijanaca koji su zašpurali prema domu na Kamniškom sedlu. Magla je prekrila vrh i sve oko nas, ali još smo mogli dobro pratiti put ispred sebe. Sve u svemu odahnuo sam kad smo prošli Kamniško sedlo i došli do ferate. Dalje je bilo rutinski i lagano. Čak se je u jednom trenutku magla raščistila i opet me mučilo pitanje da li sam dobro postupio što smo se okrenuli nazad. U dom stižemo kojih pola sata prije početka pljuska. Nebo se u svega par minuta zatvorilo, zatamnilo i počeo je potop. Da smo dosegnuli vrh vjerojatno bi nas kiša uhvatila na povratku. No dobro, biti će još prilike. Ubilježio sam si u glavi da sljedeći put Brana mora 'pasti'.
Većina ekipe ranije se spustila u dolinu osim nas nekoliko. Malo smo pričekali da se kiša smiri, a onda smo i mi krenuli. Spustili smo se u dolinu i sastali s ekipom. Okrepljeni, napojeni i što je najvažnije zadovoljni u duši krećemo put kući. Ovaj put nemamo problema s granicom iliti s graničarima tak da smo sretno stigli u Zagreb.
A sad malo osobnog dojma i neka moja razmišljanja….
Vraćam se na početak teksta. Tijekom ovog izleta bilo je raznih oblika 'kreševa'. Odmah na početku izgubili smo nešto novaca (kazna), poželjeli udarati kamenom o kamen da se sve iskri. Gacali smo po snijegu što je značilo mokre noge – čitaj: jako mokre noge. Na tulumu je bilo svakojakih situacija, možda je netko nekome nešto otvoreno skresao nešta o brk, ali mislim da su te riječi i misli bile turbo pozitivne (pozitiva na najjače). Ne znam da li je bilo i spolnog 'kreševa', ali ako i je vjerujem da su obje strane zadovoljene. U svakom slučaju konačna bilanca izleta i svih događanja bila je i više nego pozitivna.
E, a sad malo o društvu. Velebit je doista fantastično društvo, ali ponekad djeluje kao tri glave na jednom tijelu. Među odsječka druženja, naravno, nisu obavezna, ali bilo bi lijepo da ih imamo češće (možda dva-tri puta godišnje) i da svaki odsjek organizira jedno takvo druženje. Iz razgovora sa starim velebitašima često sam slušao kako su nekoć gotovo svi članovi Velebita zajednički išli na izlete. Nije se radila striktna podjela na alpiniste, planinare i speleologe jer su gotovo svi bili sve to. Penjali su se, planinarili, špiljarili, a iznad svega družili se i naravno feštali. I danas se ta stara garda velebitaša (popularni fosili) okuplja jednom godišnje na Fosilijadi.
Možda je tada Velebit po broju članova bio manje društvo, ali ono što želim istaknuti je da nije bilo striktne podjele u smislu pripadnosti samo jednom Odsjeku. U stvari, možda je i bilo, ali siguran sam da je za sve važio isti pojam – Velebitaš. Svakih nekoliko godina unutar nekog od Odsjeka dođe do neke krize. Starije generacije su na odlasku, one mlađe (ne po životnim godinama već po stažu-članstvu) još se nisu etablirale, ali na kraju krajeva svi smo jedno društvo, svi smo PDS Velebit. I naravno da svi moramo raditi na tome da se velebitaški duh održi. U tu svrhu služe nam među odsječka druženja, ali i Ratkovo sklonište te Velebiten. To su one niti ili spone koje nas povezuju. One nam daju uvid u aktivnosti drugih Velebitovih odsjeka i omogućavaju nam da se upoznajemo i družimo s ostalim članovima istog društva. Zato se i nadam da će se ovakva druženja dalje nastaviti, održavati i s vremenom povećavati.
Foto: Alen Kosmat, Stjepan Dubac, Filip Škarić
