Napisao Hrvoje Krsnik, polaznik VOPS 2017.
"Željno iščekivani dan je stigao. Da bi došli do te točke morali smo proći dvije eliminacijske runde. Prva je bila uvodno predavanje gdje su se, izgleda, okupili isti oni ljudi koji čekajući na ulazak u krcat tramvaj viču da ima još mjesta ako se samo malo svi pomaknu. Na drugoj, još težoj, poanta je bila dokazati da naš moderni mozak ima dovoljan raspon pažnje da se sjetimo ravno u 12 sati kliknuti na link i ispuniti cijeli formular bez da prethodno zabrazdimo na omiljenom portalu.
Od preživjelih s prijašnjih školica dalo se čuti da je ovo jedan od intenzivnijih izleta, da je to zapravo treći eliminacijski krug za ulaz u pravu školicu. Dvosatna prezentacija Antinog arsenala opreme dva dana ranije približila nam je činjenicu da planinarenje možda i nije tako jeftin i jednostavan sport kakvim se na prvu čini, no svejedno smo uspjeli skrpati opremu za koju smo se nadali da će nam te subote omogućiti prelazak najbliže nam planine. Neki od nas su stoga to jutro dočekali s mješavinom uzbuđenja i strepnje. Već mi se po glavi motala slika Ante i Borne kako nas uz deranje tjeraju uzbrdo vičući na nas zbog loše opreme i sporog tempa, koliko god se to činilo dijametralno suprotno od njihovih persona na predavanjima. Moguće da me samo mučila savjest s obzirom da sam se jedini hrabro odlučio pojaviti u kratkim hlačama.
Okupljanje je bilo u 7 sati na Glavnom Kolodvoru s ciljem da sjednemo na vlak za Kotoribu koji je kretao u 7.30 po HŽ-ovom satu. Dočekalo nas je prekrasno i pomalo friško jutro koje je bilo najava za planinarenje gotovo idealnog dana. Neki od uzbuđenja očito nisu spavali tako da se već oko 10 do 7 skupila pristojna grupica polaznika. Nakon dijeljenja karata uskočili smo u vlak koji nas je brzinom kočije vozio okolo našeg plijena kako bi mu prišli s leđa. Tu smo već počeli žaliti za laganim cupkanjem na hladnoći s obzirom da je HŽ očito zamijenio friško jutro s ledenom mećavom, pa su brojne srne po putu u čudu gledale kočiju pretvorenu u finsku saunu iz koje ljudi guraju ruke u očajničkom pokušaju da se malo rashlade. Predavanje nas nije pripremilo na to.
Nakon nešto više od sat vremena stigli smo u Stubičke Toplice, gdje je bio red da se okrijepimo kavom. Nažalost, ugostiteljski objekti nisu bili spremni za ovakvu najezdu avanturista pa nisu povukli dovoljan broj umjetnika koji će dovoljno brzo na sve te kave nacrtati srčeka, te su neki od nas zbog toga ostali bez iste. U 10 sati napokon kreće prava avantura, te naša grupica od 60ak ljudi s instruktorima i padobrancima iz društva kreće u prvi uspon. Sunce nas već lagano grije, uspon nije strašan, ali je zato raspoloženje na vrhuncu. Već u ovim predjelima se dalo vidjeti podosta gljiva što su neki iskusniji članovi odlučili iskoristiti (a možda se i baš zbog toga pridružili). Prolazimo djelomice kroz šumu te izbijamo na cestu kod mjesta Pile. Nakon toga već kreće teren ispresijecan dubokim kolotrazima, što nas tjera da hodamo u vrsti. Ubrzo slijedi i prvi ozbiljniji uspon, ujedno i jedan od najintenzivnijih tog dana. Žamor je zamijenio muk, a uz teško disanje jedini zvuk je bio Antin smijeh pri pogledu na nas. Tad se ujedno i najviše približio onoj mojoj slici okrutnog vojnog instruktora. Nakon kratkog zbijanja redova nastavljamo do podnožja Horvatovih stuba gdje radimo prvu pravu polusatnu pauzu. Horvatove stube su možda i najekstremniji dio ovoga puta s obzirom na uzak put, količinu ljudi i provalijice pored, kao i Tisin ponor.
Nakon Horvatovih stuba teren se olakšao pa je glavni izazov bio izbjegavanje konjskih i kravljih mina, te kako se čini, povremeno ometanje privatnog posjeda uz sumnjičav pogled kravica. Ubrzo izbijamo iz šume na čistinu ispred planinarskog doma Hunjka. O kompaktnosti grupe dovoljno svjedoči zapanjeni usklik djevojčice koja je uzviknula „Mama, gledaj koliko ih je!“. I stvarno, najveći dio uspona je bio za nama, a savladali smo ga ujednačenim tempom bez previše čekanja. Da smo znali što nas čeka pri silasku možda bi i malo usporili korak. Ovdje smo odradili najdužu pauzu od nekih sat i pol kako bi svi mogli ručati i presvući se u miru. Sunce se ovdje malo sakrilo pa je bilo vrijeme za izvlačenje toplije odjeće. Završni uspon do Sljemenskog vrha smo pokorili u trenu pa odradili još jednu polusatnu pauzu tijekom koje smo odradili i grupno slikanje.
Nakon toga sve kreće nizbrdo. Krećemo prateći sljemensku cestu, pa prolazimo pored Tomislavovog doma, radeći kraću pauzu kod Planinarskog Doma Grafičar. Cilj nam je Planinarski Dom Risnjak no na putu se ispriječio mali detalj – jezerce po cijeloj širini staze sa prilično strmim terenom s obje strane. Hrabriji su odlučili pokušati priječi preko tankog blatnog grebena uz jedan rub staze. Borna je spremno izvadio fotić u nadi da će uhvatiti nekoga kako se koprca u blatu, no želja mu se nije ispunila. Većina je odlučila prijeći strmim terenom iznad, što je potrajalo. No, i uz ovo usporavanje dolazimo do Planinarskog Doma Risnjak prerano da nas uhvati mrak, što je također bio jedan od ciljeva izleta. Kako bi dali mraku šansu radimo još jednu podužu pauzu, nakon koje kreće završni spust prema Mikulićima.
Kako je padao mrak, očekivalo se tko će prvi popustiti i posegnuti za svjetiljkom. Svjetiljke su se brzo jedna za drugom počele paliti kako je sumrak velikom brzinom prešao u mrkli mrak. Dok se na predavanju govorilo o svjetiljkama od 100-200 lumena, moj kinez s deklariranih 2000 lumena je raščišćavao šumu dok je životinjski svijet uznemireno promatrao nagli povratak dana pa opet ekspresnu smjenu u mrak. Na asfaltirani teren smo izbili oko 19.30, ravno 12 sati nakon početka pustolovine i ako je vjerovati mobitelu, 25km hodanja. Grupa, kompaktna kao i uvijek, odradila je zadnje prebrojavanje. Stariji članovi su odmah nanjušili najbližu birtiju gdje su im se pridružili i poneki novajlije, dok je ostatak u želji da što prije dođe do najbližeg dostupnog kauča s kojeg će ostatak večeri moći jaukati napunio ZET-ov bus ugodno prožet aromom razbijene teglice krastavaca. A misli su se odmah okrenule idućem vikendu. "
