Napisao Marko Matejčić, polaznik VOPS 2017.
Veselo društvo nesklono pauzama počelo je s okupljanjem u 7h na Glavnom kolodvoru. Grupica od 15-ak nije ni slutila da će uskoro na svojoj koži osjetiti čari HŽ-a. Čekajući pritom vlak na kolodvoru, čudili smo se kako to da je 07:25, a vlaka još uvijek nema. Na svu sreću, iz vlaka koji se nalazio na sumnjivom peronu dobili smo odgovor da se ukrcamo na vlak za Kotoribu, pa ćemo u Zaboku presjesti na vlak za Krapinu. Prvi detalj uspješno svladan, ali s HŽ-om nije dugo trebalo za drugi.
Ulazimo u vagon gdje nas dočekuju oznake Rezervirano - vidi se da je voditelj Franjo odradio posao, no kako to s HŽ-om i inače biva - Sizifov posao… Iako je u vagonu jasno predočio mail u kojem ga se upućuje na to da kartu kupu u vagonu kako bi ostvario grupni popust, a sjedalice su rezervirane - kondukter je samo odmahnuo i rekao da se to rješava na kolodovoru, a ne kod njega, tako da u konačnici nije bilo ništa od grupnog popusta.
Ugodnih sat vremena vožnje do Zaboka, uz nekoliko srna koje su odlučile trčati uz vlak, ugodan razgovor o visokogorskim iskustvima i izlazak iz vagona u 1982., godinu - pardon, na željeničku stanicu u Zaboku. Presjedamo i nakon kraće vožnje dolazimo u Doletiće. Pijemo kavu nakon izlaska na kojoj je Maja pokrenula inicijativu da posjetimo muzej krapinskih neandertalaca, s čime smo se svi složili, ali i ustanovili da ćemo morati držati dobar tempo ako želimo stići na vrijeme. Otuda i naslov izvješća - kad Neandertalci diktiraju tempo.
Evo na prvoj kontrolnoj točki i zatvorenom lovačkom domu, ujedno i našem trećem detalju, krenuli smo hodati, a markacija nigdje - možda zato i što markacijama nije mjesto usred streljane koja se nalazi iza doma, ali nebitno - brzo smo došli u šumu i krenuli po markacijama.
Kako to uvijek krene, na putokazu kaže 6h a uvijek je na startu neka fina uzbrdica da si pomisliš “pa neću valjda 6h ovako”, ali nakon dvadesetak minuta uspona - evo nas na brijegu i sasvim lijepim tempom šećemo prema drugoj kontrolnoj točci pogonjeni ritomom DJ-a Andreja i njegovog portabl zvučnika.
Kratka stanka na KT2 ispred raspela mini kapelice i nastavak do KT3. Cijelo vrijeme se malo spuštamo nizbrdo, pa opet hodamo nizbrdo, ima dosta blata i dosta je sklisko. Kako su neki od nas već pogledali visinski profil, znali smo da je uspon do KT3 bio sam početak, te da najgore tek slijedi. Da će biti veselo najavljivalo je i Jožino preuzimanje pozicije na čelu, čak bi to nazvao detaljčićem.
Krećemo s usponom prema KT4, količina razgovora se smanjuje - svi su fokusirani na uspon. Dolazimo do prijevoja, uzbrdica se zaoštrava, svi su utihnuli i hvataju dah dok šumom iz Andrejovog zvučnika odjekuje “Shame on a nigga” Wu tang clana… No nije dugo trebalo i evo nas vrhu - famozni KT4, taman za zajednički selfie i put do stijene za paraglajdere gdje puca pogled na Krapinu sve do Medvednice. Prolazno vrijeme izvrsno - ispod 4 sata uključujući stanke.
Spuštamo se do doma koji je iako glanc nov renoviran ipak otvoren samo nedjeljom, tako da se nismo dulje zadržavali, a ekipa koja je tamo roštiljala prošla bi puno gore da se maloprije nismo najeli. Markacija za silazak kaže 2h, tako da smo ok s vremenom, tim više jer smo u nekim dijelovima spusta lagano i trčkarali, pa nam je prolazno vrijeme bilo sat vremena. Zanimljivo je kak se nogometna utakmica lijepo čula usporkos tristotinjak metara visinske razlike - trener evidetno ima glasnice mjerljive s onima našeg Jože.
Silazimo na cestu, a Joža putem usmjerava pažnju na tiskare, a neke od njih smo čak i mogli namirisati jer je upravo aktivna sezona tiskanja. Nakon kraće šetnje dolazimo do muzeja krapinskih neandertalaca. Nisam očekivao previše od muzeja, no isti ima jako lijepo kronološki posloženu priču koju polako otkrivaš dok prolaziš kroz muzej.
Kako nam je do vlaka za Zagreb ostalo još nekoliko sati, počastili smo se kolektivno s pizzom. Odgovor na pitanje hoće li se sve moći pojesti evidentno nema smisla u grupi koja je cijeli dan provela planinareći sasvim solidnim tempom. Kombinacija hrane, umora, toplih vagona i evo nas u Zagrebu u čas trenutka.
