Napisala: Jelena Mandić, polaznica VOPS 2017.
Nikad nismo ranije startali: pokret je najavljen već u petak, 10.11. u 18:30 iza Lisinskog. Nakon nekoliko uklizavanja u bus u zadnjim minutama, krećemo. Spavamo i igramo alias (Kako se kaže žena od lava? Kad si pored nekog tko ti se sviđa onda si...?). Juraj najavljuje da mu supruga u nedjelju ide na CTG, al je ipak eto dobio ispričnicu i smije na izlet. Neće valjda roditi baš dok je u Paklenici.
Nakon otprilike tri i pol sata vožnje stižemo na parkiralište ispred NP Paklenica. Pozdravlja nas mrak i bučno šuštanje potoka Velike Paklenice. Krcamo ruksake i opremu, stavljamo čeonke, sreća. Put idealan za Crvenkapicu vodi nas lagano uzbrdo, kreće masovno skidanje. Razgovaramo o alpinizmu, smjerovima i frizurama (Mene moj isfrizira za 40 kuna i drži mi 5 dana, majkemi.) Samo još malo, ponoć je blizu. Stižemo u PD Paklenica (480 mnv) oko 00:10, u mrkli mrak. Nesmotreno se penjemo na kat kad se začuje: Ne penji se u sobe! Domar nas prigodnim govorom pozdravlja i slaže raspored spavanja.
Pročitamo nekoliko početnica, kujemo planove, a iz mraka se začuje: Probudili ste me! Sutra vas čeka naporan dan! Nemamo izbora, kupimo se u krpe.
Ne znam kad u studenom izlazi sunce na Velebitu, ali nama je svanulo u 6:20, točno kako je najavljeno. U 7:40 naša kolona počinje vijugati po uzbrdici iznad doma. Iz Ramića dvora čujemo pozdrave i mahanje, doleti nam i jedno: Dođite na rakiju! Stariji i iskusniji kažu da je domar nadaleko poznat po svojim pričama i šarmu te da ga zaobilazimo. Uzimamo na znanje. Odjednom Juraj nestaje u grmlju. Čekamo. Ja idem doma! Žena rađa! Preplavila nas je opća razdraganost, bacaju se moguće rute i rakije, stišćemo fige. Anita, drži se! Nastavljamo stazom koju je neki veseljak nazvao Lipa, sunce mu žarko. Perspektive se ipak razlikuju jer čujemo kako netko na čelu kolone veselo zviždi. Zastajemo nekoliko puta promotriti krajolik. Sjedamo na bok planine, magla se raziđe i Velebit nas časti pogledom na more. Kodak moment.
Po siparu i kamenju nastavljamo uzbrdo i vruće nam je, hladno, vruće, hladno. Tri okuke kasnije: Vaganski vrh! Najviša točka Velebita (1757 mnv) zavijena je maglom, sunce nam se ne smiješi pa poliježemo u zavjetrinu (guglaj: prančiok). Dijele se rukavice, pive i čokoladice (a na to razdragan Idin uzvik: Pa ti si kao ljubav!). Opće smrzavanje i zajedništvo i prve fotke novorođene Judite. Anita i Juraj, čestitamo!
A sad nas brzo slikaj Nejo, otpast će nam dijelovi tijela! Dižemo tempo na nizbrdici, prizori magle i polja nestvarni su. Putem naš dragi osobni geolog Tonći govori o crvima čija je probava ocrtala šare na okolnom kamenju. Ručak serviramo kod bunara Marasovca, slušamo o Jelar breči od koje su sačinjene Tulove grede i kojoj dugujemo raznolikost Velebita i čitav hrvatski alpinizam. Okreće kiša, vadimo kabanice. Oprema je majka. Silazimo sa staze kako bismo preko detaljčića došli do špilje pod Bujmom, kontrolne točke PSV Vila Velebita. Impresivno. Istražujemo nesuđenu lokaciju natjecanja Miss bivka. Tonći nam govori da Velebit zapravo još raste. Povratak, tabananje. Znamo da nas u domu čeka topla dobrodošlica, ali spust se odužio. Otprilike 2 sata prije dolaska u dom, izbijamo na vidikovac, Velebit se nasmiješi i otvori nam Anića kuk s lijeve i more s desne. Bez daha. Bez riječi. (pauza jer je autorica umalo umrla od sreće).
Put nizbrdo se nastavlja, naša zmija se rasteže, pada mrak, vadimo lampe (Žac, fala, spašavaš!). Prikupljamo drva za vatru i nakon najdužih desetak minuta u svemiru, konačno stižemo. Sreća. Kasnije doznajemo da je te večeri u mrklom mraku uočen i velebitski majmun, nepoznata endemska vrsta.
Podapiranje na špini, Nejina ubijena koljena, Mijini otečeni gležnjevi, psovanje gojzi, grah, smijeh, dijele se špekovi, lukovi i štivo. Iznenada domar objavljuje: toalet više nije u funkciji, e sad ste fasovali. Na spavanje ćemo u 22 sata. Potištenost tjeramo toplom vatricom i revijom pjesama s Eurovizije. Zeko i potočić ori se šumom, a kad Djed Mraz Suzana otvori svoju vreću punu slatkiša, euforija i mljackanje. Te večeri Jurina Gospoja prošla je mnoge ruke, ali se prije kraja večeri ipak njemu vratila.
Dižemo se na lijeno nedjeljno jutro. Kave nema pa se manja skupina odlučuje na uspon u Ramića dvore na kavu. Detaljno proučismo novi tuš radnog naziva: samo za dvoje. Na povratku nas promatraju dva ljuta oka. Nismo se javili! Pokunjeno utrčavamo u dom i skupljamo stvari. Andrej, tenks za pakiranje vreće. Domar nas proziva i postrojava, sve malo podsjeća na satove tjelesnog. Kad čujemo da neki nisu ponijeli planinarsku iskaznicu te da moraju platiti više, Sanja predlaže: svatko 5 kn za prijatelje školarce. Objeručke prihvaćeno!
U prvim metrima silaska postaje jasno da je u neko doba tog jutra Martina odlučila: e pa neće njoj propasti odjevna kombinacija za Miss bivka! „Eat my dust!“ vele njezine party tajice i osvajaju sve naše glasove. Brzo smo kod parkinga, nekolicina veselo bućka nožicama u potoku, presvlačimo se i pravac Cerovačke špilje, koje su najveći spiljski kompleks u Hrvatskoj. Mašta nam prikazuje Darth Vadera, kamene svate, Franjo ništa ne diraj, stalaktite i zavjese, znamo teta što je Jelar breča, naučili nas! Tonći je ponosan.
Na kraju se gostimo u Gračacu u restoranu Zvonimir, jedemo pečena mesa, gulaša, pizza, juha, graha i povrća na žaru. Stižemo u Zagreb oko 20:20. Jedan Zavižan pod snijegom za sljedeći tjedan molim!
