Prepared by: Draženka Herceg, polaznica VOPS 2017.
Još jedna subota spremni smo za planinarenje i nove doživljaje. Ovo je ipak bila za nas nove Velebitaše
posebna subota jer se ide na najvišu meteorološku postaju u mreži meteoroloških postaja DHMZ-a snježni
ZAVIŽAN.
Krenuli smo kasnije nego inače oko 7.30 na put u smjru Senja. Na putu brejkamo na jednoj od benzinskih
postaja jer kada krenemo s penjanjem nema stajanja ide se sve do vrha. Autobus se oko 10.30 zaustavlja na
magistrali prema otoku Rabu i pri izlasku čujemo Jožu kako viče: ” Sami si rasporedite namirnice jer ako ja
rasporedim neće biti dobro.” Brzo svi trčimo i uzimamo po nešto, netko brašno, netko mlijeko, netko jaja,
netko konzervu, netko nutelu itd. Dodatno natovareni ali svi za jednog a jedan za sve a i sve za klopu
krećemo s laganom šetnjom i uspinjanjem do cilja broj 1 naš Dom Zavižan. Cijelim putem pogled na
arhipelag otoka Raba jednostavno osvaja iako putem nema baš vremena za okretanje i divljenje, zrak i
priroda čine nas sretnim školarcima.
Zaustavljamo se nakon sat i pol vremena kod Babrovače (cca 900 mnv) kod manjih kuća na pauzi za mali
predah doručak/ručak u prirodi. Korak po korak putem pratimo markacije iako su prekrivene snijegom i
ostaje nam svega dva i pol sata do Doma Zavižan ( barem tako piše). Naš put je prekriven snijegom te hrabri
i uvijek prvi Tonko i ekipa điu-đicu ide prva i po novom Velebitskom rječniku prte snijeg da je nama fino i
lakše hodati
Ide to nekako dolazimo do križanja primorske staze i naše staze do CIGANIŠTA (1200 mnv) na kojem su
sve oznake bijele zaleđene. Pojavljuje se nova markacija copy paste 2,5 sata tako da počinjemo ispočetka
kako ?. Ne odustajmo idemo dalje, pustolovina nema što.
Priroda nudi nevjerojatnu korist. Ljudi se ne mogu povući u svoj telefon. Tu ste vi i planina okruženi
prirodom uz osjećaj slobode i okruženje koje oduzima dah. Dok hodate na stazi s nekim, vi ste dio istoga
plemena, na zanimljivom i izazovnom putu zajedno. Lijepo je hodati netko brže netko sporije na kraju
krajeva nije ni važno tu nema natjcanja, tu smo bez obveza, bez briga , tu jednostavno uživamo , guramo
fizički svoje tijelo i zaista se možemo opustiti. Čak i hrana u planini ima bolji okus posebno je to, treba to
doživjeti.
Putem radimo još nekoliko kratkih pauza i nakon 5 sati hodanja oko 16.00 sati dolazimo na beskrajnu bjelinu
snježnog pokrivača uz vjetar što naslućuje da smo blizu Doma, topline i cilja. Iako sad već zaleđeni planinari
osmijeh nam se pojavljuje samim pogledom na Dom Zavižan (1570 mnv) u snijegu i stepenice koje vode do
njega. Ulaskom se osjeti toplina i udobnost pravog planinarskog Doma. Počinje otapanje i zagrijavanje uz
doček. Dočekuje nas susretljivi domaćin Doma gospodin Ante koji nas čeka sa kuhanim toplim planinarskim
čajem. Iako je Zavižan i njegov Dom zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, ponekad i po nekoliko mjeseci
"odsječen od svijeta" naš domaćin Ante nam objašnjava da nikad nema mjesta dosadi. Osim službenog posla,
uvijek se nađe neka razonoda i s osmijehom nas upoznaje i sa svojim malim unukom.
Kuhinju preuzimaju Master shefovi Željko i Perica. Na meniu je veliki lonac graha koji kuha li se kuha na
peći na drva. Svi sušimo robu, gojze, sebe i počinje druženje u living roomu. Vježbamo čvorove stol po stol
kada do nas stiže vijest da u 19.00 h obavezno budemo spremni jer sprema se iznenađenje. Pokušavamo
nestrpljivo izvući od starijih Velebitaša o čemu se radi ali nitko ne otkriva. Iza 19.00 h naša Iva preuzima
kormilo zajedno s Anitom i počinje iznenađenje. Već smo u glavi razradili moguće scenarije ma sigurno je
neka torta, ma sigurno neki dance, vjerojatno pive i cuga za sve, možda čak i neke nagrade pa čak smo došli i
do toga da smo možda svi prošli školu i dobit ćemo diplome.
Otkrivamo iznenađenje je ponavljanje za ispit Whatttt ???….podijelili smo se u nekoliko grupa izabrali
imena grupe i odgovarali na pitanja, tko je najbolji taj je i najpamentniji. U igri sudjeluju kao potpora i stariji
Velebitaši ili po nazivu grupe Joža i ležeći medvjedići. Puno razmišljanja, pregovaranja, smijeha pa čak i
pokušaja pjevanja za extra bod zahuktava se cijeli program. Puni znanja od toga koliko dana prije
planinarenja treba rezati nokte na nogama, ako ne znate minimalno 2 dana, do obvezne opreme za
planinarenje u ruksaku pa sve do pitanja kada se jede i pije na planinarenju prema Velebitu svatko piše svoj
odgovor. Ako niste znali a moja grupa Hoćemo Grah nije znala ne jede se i ne pije kada Joža kaže kako smo
mi napisali već pije se kada nisi žedan i jede se kada nisi gladan. Grupa Divokoze odnosi pobjedu. Uz smijeh
i natjecateljski duh čekamo serviranje graha. Oko 21 sat nakon nekoliko sati kuhanja jedemo svi kao nikad
topli grah s kobasicama kao najveću deliciju skupog restorana. Čudo. Nakon toga Martina i Jelena otvaraju
palačinkarnicu i krećenje produkcija jedna nutella, jedna linolada, jedna s pekmezom, jedna bez ičega...
Samo peciiii…. Obavezno je pogledati video kako je to izgledalo što je Franjo stavio na face. Bilo je tu
glazbe a i Ivana je uspjela nagovoriti Mira da je ipak gitara najbolje rješenje tako da smo dobili unplugged
verziju Gunsa. Nakon veselog družnja tražimo svatko svoj krevet, klupu, pod, mjesto za spavanje i divan dan
završava.
Nedjelja je već tu buđnje je u 7.00 sati. Mislim da nikome nije bilo krivo rano buđenje u zoru jer pogled
svitanja je bio neprocjenjiv. Kuha se kava & čaj i doručkuju se stvari iz ruksaka s pogledom na padaline
snijega, svitanje i more u kombinaciji. Prekrasno.
Oko 9.00 sati pripremamo se za pokret. Krećemo na V.Kosa (1622 mnv) koji se vidi direktno ispred Doma,
uspinjanje ne traje dugo. Dolazimo na Vrh oko 10 sati.
S jedne strane se pruža pogled na Dom u snijegu a s druge na planine, Kvarner i more. Divimo se i
namještamo za fotkanje. Prvi izlet bez naše profy Neje a svi smo se već opustili jer znamo da ćemo imati
divne fotke a ovako… sami slikamo, svatko po malo. Namještanje za jednu grupnu i opet pokret, brzo
spuštanje i nastavak šetnje koja kreće oko 10.30. i traje cijeli dan. Vedar dan, zrake sunca i bjelina kroz šumu
vode nas na stazu Buljevac uz veliki Pivčevac preko Šarganovca do Crkvine gdje ostavljamo ruksake i
pripremamo se za zadnji uspon. Hvale vrijedne starije Velebitašice Petra i Iva ostaju nam čuvati stvari da je
nama lakše proći uspon. Hvala im na tome jer su se pomalo zaledile. Ovo nije klasično planinarenje kao do
sada ovo je snježni doživljaj. Ne može se normalno hodati već stalno gazimo stepenice od snijega. Uz
nekoliko većih uspona u daljini mi zadnji vidimo Tonka i ekipu u vodstvu i čekamo….. markacije se ne vide,
znači naučili smo čari istraživanja markacija kada moraš rukavicom mahnuti po drvetu da vidiš gdje ideš i
malo se gubimo jer je teško pratiti sve je isto, neizgaženo puno snijega uzbrdo/nizbrdo. Radimo okret ekipa
se snalazi Srki kreće na desno i evo nas kroz 10 tak minuta mic po mic do Vrha Mali Rajinac ( 1699 mnv).
Navala oduševljenja na Vrhu smo i to snježnom, pogled puca na planine bijele i čisti zrak.
Nova grupna fotka i odmah spuštanje Joža već viče jer kolege nas čekaju a treba se spustiti do Krasnog kroz šumu prije
mraka. Spuštanje je bilo brže, radimo slalome i skijamo sa štapovima. Dolazimo do čistine gdje su stvari te
imamo zadnji odmor. Dio ekipe se baca po snijegu. Svi su veseli, snijeg utječe na raspoloženje. Baš je kao da
smo na kraju svijeta. Nastavljamo hodati kroz šumu a kolege i dalje prte snijeg koji je sve dublji i dublji. Već
lagano pada mrak oko 17 sati, lampe ne stavljamo jer se vidi sve od snijega. Dolazimo do šljunka, do ceste,
do kuća, do pilane i konačno do birtije u Krasnom (ne sjećam se imena). Mokri, zaleđeni, umorni jer smo
doslovno hodali kroz snijeg brzo se u busu svi presvlačimo u tenisice i čistu odjeću i ulazimo u birtiju na
tople i hladne napitke. Onako lokalna domaća muzika birtije čini svoje. U 19 sati ponovno u naš bus i put za
Zagreb. Neki već spavaju, neki zamalo a neki igraju standardnu igru pogađanja tko sam. Na putu do Zagreba
još jedna brzinska pauza i evo nas već kod Lisinskog oko 22 sata.
Izvlačimo se iz busa, kupimo stvari neki na cugu neki kući ali svi sretni, ponosni i puni dojmova krećmo u
novi tjedan vođeni izrekom:
Hike more worry less.
