Napisala Petra Bagarić, polaznica VOPS 2017.
Sreća je odabrala da pišem zadnji izvještaj planinarske škole. Dati građevinarki da piše hm... Prihvaćen izazov! Pripreme za zadnji izlet u školi, ali i za ispit su trajale od prošlog izleta. Kad nešto treba organizirati tu se jasno vidi da smo jedno. Ideja je bila organizirati karaoke tulum, raspitali smo se i nabavili opremu. Franjo je bacio ideju iz glave: „Ajmo napravit tematski party karmine- pokapanje školice. Cure crne majice ili haljine dečki košulje.“ Učenje za ispit se protezalo kroz cijeli tjedan a i čim smo ušli u bus. Pokret je bio u 8 sati iza standardnog Lisinskog. Iako je ovo bilo najkasnije kretanje u školi netko je uspio zaspati. Neugodno smo se iznenadili kad smo čuli da nam netko nedostaje, trebalo je brzo reagirati: „Ja ću leći ispred autobusa dok on ne dođe“ čuli su se neki glasovi, već smo se opekli na prošlim izletima, a i nikoga se ne bi smjelo ostavljati ni u planini ni ispred Lisinskog! Naša pribrana Neja nas je utješila: „Doći će na benzinsku kad ćemo raditi pauzu.“ Teška srca ali s više nade potrpali smo se u autobus. Red igara, red pjesme, red ponavljanja, vječito nasmiješena Ivana nas je ispitivala i tješila da sve znamo. Pa tko joj ne bi vjerovao. A i trebalo je bit oprezan pri prolasku do zadnjih redova, jer zamke su se isprepletale po busu poput žutih paučina. Malo smo odahnuli nakon pauze na benzinskoj kad smo potrpali i usnulog Juraja u bus. Stigli smo na odrediše Ljubelj oko podneva. Rekli su lagana planinska staza. Dosad smo naučili da na sve moramo bit spremni pa tako i na neke dotjerane riječi, a i slovenski susjedi imaju drugačije razine težine staza od naših. Veliki vođa Joža je odredio 3 školarke na čelu naše velebitaške kolone. Tko bi mu se mogao suprotstavit. Iako ga je Jure dobro procijenio prije par izleta: „Ma u njemu čuči mali dobri medo.“ Oko nas šiljasti vrhovi natopljeni bijelim tepisima, oštrina zraka pod nosnicama, rumeni obrazi i mišićave planinarske nožice su počele hrabro gaziti nestrpljivo se boreći sa visokim prhkim snijegom. Dok su naše vrijedne školarke Draženka, Ela i Gorana naprijed prtile snijeg i ponegdje zaglavljivale u dubini snježnog pokrivača vodile su konstruktivne rasprave oko bitnih životnih pitanja: „Vještice ili vampirice? Vikinzi ili gusari? Samuraji ili vitezovi? Batman ili Robin? Hawking ili Einstein?“ Nakon niza izleta nikoga više ni ne iznenađuju mrvicu neobičnija pitanja svi ih prihvaćaju s dozom ozbiljnosti i spremno argumentiraju svoje odgovore. Katkad se čuje uvježbavanje glasnica za karaoke, uz najskuplje hitove poput „Oči boje kestena“, „Jutro donosi kraj“ ili „Ginem“. Neki se sami sa sobom u mislima bore sa snijegom a ponekad je lakše s nekim podijeliti pjesmu, pitanje ili osmijehe pa vrijeme brže prolazi. Katkad se izdvojim iz trenutka i promatram kako naprijed naša šarena gusjenica već lagano vijuga prema planinarskom domu na Zelenicama koji se smjestio na 1570 m nv. Kao iz bajke, smjestio se u dolini i mami nas svojom toplinom. Skoro zaleđeni prilaze nam srdačni domaćini s hladnim ili toplim napitcima dobrodošlice. Polako se raspremamo, i pripremamo za ispit. Uvjet za izlazak na ispit je pripremljen izlet. Ispitivači se ozbiljno raspoređuju po blagovaonici doma. Kod koga šta polagati? Za izlete su zaduženi Joža naizgled strog ali tolerantni voditelj škole ili Borna koji se zagonetno smješka i čak dijeli minuse. Prva pomoć je kod simpatične Jelene ili kod Jele- predsjednika našeg planinarskog društva. Opće planinarsko znanje odgovaramo simpatičnim instruktoricama Nini, Ivani i Aniti. Orijentacija je kod Srkija instruktora koji pravi najbolje kolače ikad i kod Tonka- često raspravljamo da li on zapravo lebdi po brdima ili ipak hoda. Čvorove smo pokazivali pod budnim okom instruktora Brune i Martina, odjevenih u kostime šišmiša i pande. Pa ne znaš koji je slađi ? Skupljali su se redovi, čuo se žamor, ispreplitanje glasova, neki su tražili svoje izlete, vani su se vodila zadnja propitivanja. Trajalo je, ali školarci se nisu dali, svako toliko se čulo: „Čestitam!!“ Osmijesi na licima i ponosnih ispitivača i malo iscrpljenih školaraca. Nakon ispitivanja i odgovaranja šuškalo se da je naš vrijedni kolega Miro napravio iznenađenje za nas. Svi smo se skupili, podijelili u timove, iznenađenje je glazbeni kviz, koji je Miro odsvirao a mi smo mozgali o kojem filmu, izvođaču ili pjesmi se radi. Predivno iznenađenje i bez imalo greške odsvirane dionice pjesama. Čak je jednu posvetio svojoj hostesi Petri odnosno meni. Hvala ti Miro ? Da ne pričamo uopće da je osmislio i nagrade knjige koje je dovukao do doma u svom ruksaku. Nakon kviza je počelo lagano spremanje za „karmine“, pripremanje glazbe i disko kugli. Kravate, haljine, košulje, svi su bez ikakvog pogovora prihvatili Franjin pomalo i neobični prijedlog.
Kako smo mi novopečeni planinari dobro oboružani i Velebitaškim duhom zajedništva, pripremili smo uz karaoke i rođendanski tulum. Čuli smo da naši Ida, Neja, Franjo i instruktori Srki i Tonko slave rođendane, pale su ideje za organizaciju torte, svjećica i poklona. A prošli izlet smo uvježbavali i pjesme. Trenuci gašenja svjetla, torte sa svjećicama i predaja poklona, ozarena i dirnuta lica slavljenika, topla atmosfera koja bi otopila i veliku santu leda. Već se sve zna, dva mjeseca našeg suživota vikendima, stiglo je kraju ali samo u planinarskoj školi. Ako netko zašuti stiže milijun pitanja: „Šta ti je? Imaš li stvari?“ Ako netko zapinje ili želi pauzu drugi traži kod Jože par minuta više. Zadnji zalogaji sendviča, slatkiša i zadnji gutljaji sokova dijele se ukrug. Bodrenje, međusobno motiviranje i školaraca ali i instruktora i voditelja nas tjera da prihvaćamo izazove, pomičemo svoje granice, upuštamo se u nove uzbudljive avanture bez imalo straha jer su oni uvijek tu da nam pomognu. Hvala im na svemu! Ostatak večeri je protekao u druženju i plesu. DJ-i su uspješno održavali i školarce i ispitivače na nogama dok su slavljenici sa svojim novim majicama ipak bili zvijezde večeri. Karaoke tulum je nažalost propao zbog tehničkih problema, ali usprkos tome Juraj i Martina uspješno izvode svoj dugo pripremani duet Lane i Luke i čeka ih gromoglasan pljesak. Sutradan nije bilo standardnog Jožinog buđenja. Sami smo se budili. Slijedilo je uživanje u doručku i lijeno ispijanje kave ili čajeva. Neki su odjurili na sanjkanje i grudanje a neki su se grijali i uživali promatrajući ih iz toplog doma. Bilo je vrijeme za povratak u stvarnost. Malo iskusniji i pametniji zabundali smo se još i više nego kad smo dolazili. Imali smo taj dan dosta vremena, neki su čuli da bi mogli svratiti u Ljubljanu na kratko razgledavanje i kavu. U povratku je bilo vrijeme za društvene igre. Na početku naše planinarske škole trebalo je nagovarati ljude da ih igraju ali s vremenom su oni počeli sami jedni druge nagovarati. Nitko nije spavao, iako izmoreni, ali druželjubivi planinari odlučili su da ćemo se i u busu družiti i zabavljat do zadnje sekunde našeg izleta. Nije da smo znali kako ćemo igrati nas skoro 20 tak ljudi Alias, Pogodi tko ili slično, ali je zato kreativni Matko smislio novu igru „Nastavi stihove“. Za par minuta uvijek složni organizirali smo zvučnik, nagrade i 2 ekipe s desne i lijeve strane busa, mogla se čut vesela pjesma, zvonki smijeh i vidjeti sreća u izmorenim ali sjajnim očima planinara koje povezuje ista strast- strast prema prirodi i planinama, ali šta su planine i priroda kad ih nemaš s nikim podijelit?!
Kao što ih mi imamo, s dragim, zanimljivim, novim prijateljima s kojima ćemo se još dugo dugo družit, organizirati izlete, a jednog dana tko zna možda i neke uzbudljive ekspedicije. I na kraju ne samo da smo položili ispit iz čvorova, orijentacije, pripreme izleta, prve pomoći i općeg planinarskog znanja već smo i otkrili što znači imati Velebitaški duh, sličicu s tim pojmom koju smo svi znatiželjno promatrali na prvom predavanju. Svi za jednog jedan za sve! ?
