Na Općoj planinarskoj školi 2017. godine sudjelovalo je 53 polaznika, a školu je uspješno završilo 46 polaznika. Voditelji su škole Josip Lovre i Ante Knez.
Instruktori koji su pomagali voditeljima bili su: Bruno Čipić, Mario Jelić, Ivana Hesheimer, Iva Žulić, Anita Bilandžić, Tonko Tomelić, Vladimir Topić, Srđan Milanja, Stjepan Dubac, Ivana Fundurulić, Perica Zrnić, Juraj Turčin; a demonstratori: Antica Pasarić, Petra Jagodić, Borna Kišpatić, Jelena Špika, Gordan Turković, Dragan Skorosavljević, Domagoj Pavlović, Igor Stuparević, Jelena Bartolović, Ivana Vrkić, Tamara Bačani i Nina Šala.
Održano je devetnaest predavanja i to o sljedećim temama: uvodno predavanje, kretanje u planini, oprema za planinarenje, HGSS i osnove spašavanja, čvorovi, prva pomoć, boravak u planini, opasnosti u planini, meteorologija, bivakiranje, speleologija, povijest planinarstva i planinarska organizacija, zaštita prirode, pripreme za odlazak u planinu, alpinizam, ekspedicionizam, visokogorstvo, poznavanje planina.
Organizirano je osam izleta na sljedeće lokacije: Medvednica, NP Risnjak i Snježnik, Mala Mojstrovka (SLO), izlet iznenađenja na Dinaru, NP Paklenica, Zavižan i Zelenica (SLO).

Evo i osobnoga dojma jedne polaznice o izletima organiziranima u sklopu škole.

Nakon uvodnoga predavanja, na kojemu je iskazan velik interes za planinarsku školu, 30. rujna otišli smo na prvi izlet na Medvednicu. Na taj jedini jednodnevni izlet krenuli smo s Glavnoga kolodvora u 7:30 vlakom za Kotoribu.

Vlakovi su jako fora. Istina, čovjek dobije dojam da bi mogao pješke stići istom brzinom, ali onda ne bismo uživali u pogledu. Stigli smo u Stubičke Toplice (Vidi i tu ima Medvednice!), popili kavu i krenuli. Dan idealan. Hrpa nas je, odokativno 60, što demonstratora, što školaraca. Skupljaju se vrganji, štapovi i dojmovi.

Sunce milostivo sija. Ispadamo iz šume na cestu kod mjesta Pile. Malo upiremo na uzbrdici, ne može se po ravnome stići na vrh. Dolazimo do Horvatovih stuba, na dnu odmaramo. Koji car taj Horvat! Kako je samo te studente navukao da mu pomažu? Mnogi od nas nikad nisu vidjeli ovaj dio najdraže zagrebačke planine, a bome naša ga je Iva prešla, a da ga nije vidjela. Nama s oba zdrava oka nije bilo svejedno na nekim izlizanim stubama, dakle, Iva, ti si naš heroj. Posjećujemo i Tisin ponor i Sljeme, Tomislavov dom i PD Grafičar i mini jezero posred staze. Hop-hop, malo blata na gojzama. Na PD-u Risnjak odrađujemo zadnju pauzu i čekamo mrak. Ajde mrak više, hoću se kupat' i jest' juhu. Spuštamo se uz pomoć čeonki, pijemo zadnju pivu u kafiću Janje u Mikulićima (Mama, tu nisam nikad bila, kako se ide doma odavde?) i već smo u busu. Dakle KAKO izlet na Medvednicu izbroji preko 20 kilometara? Eto, tako.

Kamo na sljedeći izlet? Dajte nam neki nacionalni park kad ih već imamo gro. Može, evo jedan Risnjak. Dali nam i bus. Vozač je bio jako drag čiča, ali bus je malo kašljucao i kihao. Ipak ga nismo gurali do cilja, sam se dovezao pred nacionalni park. Eto nas u grupama, svaka ima svojega voditelja, pravu kartu i pravi kompas. I sad, pitaju demonstratori, kako ćemo do vrha? Koliko nam treba do odmorišta? Gdje je mjerilo, gdje je legenda? Aaa, nećemo mi nikamo ako će školarci odlučivati. Usjeveravamo karte, čitamo staze, ma ajde, može se. Medvjeđa vrata, bardan! Kako se određuje gdje si ako imaš sat? (Nikad više ne ponijeh sat na izlet.) I eto nas kod Schlosserova doma! Kućica je na kat, dobrodošlica je srdačna, stijena ispred mami da se na njoj popije piva i zapali.

A pogled... Ako se tko pitao: Pa što se ja penjem, ima pive i u dolini, eto sad je saznao. Grah, jota, gulaš, gozba. Ostavljamo ruksake i pravac na vrh. Dajte mi leći i uživati. Dodajmo sloj odjeće i dugo uživamo. Spavat ćemo samo tako.

Navečer se družimo, kartamo, vežemo zamke (Aaaaa, tak se zove onaj konop!), oko 5 ujutro spašavamo gojze od iznenadne poplave, spavamo usitno. A ujutro… kakva je to planina? Nismo je takvu ostavili! Dajte nam onu sa suncem, moliću! E nema, eto malo vjetra i klizavoga lišća i tko je rekao da su štapovi samo za curice. Onda Snježnik. Onda neka divota od doma, napuštena, osamljena, a čovjek bi se preselio koliko je lijep. Odradismo i azimut i kontrolne točke, ručak na Platku i smrzavanje i kamo dalje?

Na Samarske i Bijele stijene, to jest na Ratkovo. Kad iskusan Velebitaš izgovara tu riječ, govori je s nekom posebnom toplinom, blisko, srdačno, samo mu sklizne glatko s jezika. Dobivamo dojam, ma palača! Je, je, prvi sused lisica, drugi sused osa il' pčelica. A možda da si malo prvu pomoć pogledamo?

Prisni smo si sam tak, kradu hranu i bodu i spava se u bivku. A na spavanju probaj ostat' na distanci, školarac mi je pod nogama, do ramena i na glavi! I onda SVI na Vihoraški put, čujemo jedina smo školica, čujemo pomičemo granice, a neki si ziher misle: Ostavi ti meni moje granice, neću da se nikamo pomičem. A predavanje gospona Akca uz projekciju na stijeni?

A romantične klobase što cvrče na vatrici i mirišu k'o biftek? A pelin na vrhu nakon što su ti sto puta ponovili kamo da staviš ruku, a kamo nogu i kako da te ruksak ne svali? Mislim da izraz Mijina lica na jednoj od fotki najbolje opisuje kako je bilo, cura moli očima: Pa dajte me zvadite, neću nikam visoko!

Ili kako Ela izrijekom kaže: Evo, ne znam jesam li dobro shvatila lekciju, ali za mene je vrh Bijelih stijena na kojemu sjedimo svi zajedno dijeleći pelin nakon što smo preživjeli Vihoraški put – duh PDS-a Velebit. Čini nam se da ćemo često i rado tamo odlaziti, pa to nam je dnevni boravak! I od sad na dalje jedemo detalje za doručak, bring it on.
A za glavno jelo malo inozemstva? Moliću, ali samo ako su Alpe. Dakle kad je to radila priroda je baš imala neki dobar dan. Ne treba im Photoshop, s koje god ih strane okreneš, slasna brda, slasna visina. Vidimo da Mala Mojstrovka obećava samo najbolje, već pogled s doma očarava.

Međutim, nisu ga svi vidjeli jer tko kasni, doma ne vidi. Ivana i Martina, falile ste! Malo nam je krivo: pa mogle su stići na granicu pa krenut će autom! Ali pokret je u 5:30, mrak na Alpama nikoga ne čeka, osiguranje ne pokriva zalutale članove, mogla bi nastat' frka. Morat ćemo bez njih na Malu i Veliku Mojstrovku, pocrnit', pelin popit', snijeg vidjet', sipar probat'. A daljina mami, paraglajder je majstorski izabrao trenutak za spuštanje s obližnje uzvisine i neki ga zavidno promatraju.

Ajde, nisu ni noge loša opcija. Samo da savladamo strah od nizbrdice i tehniku kočenja petama. Tko skija, sjetio se tad školica skijanja na snijegu, suza i razbijenih koljena iz nekoga drugog vremena. Svi funkcioniraju na drugim radnim temperaturama pa se naša velika grupa razdvaja na najmanje dvije, od kojih jedna u dom ulazi za mrkla mraka. Malo smo si već razmišljali treba li predbroj ako zoveš 112 u Deželi il' te odmah spajaju. Ali voditelji se čine bezbrižni, u kontaktu su tokivokijem, valjda oni znaju. Taman smo se po etapama pofriškali, najeli, načitali. Tulum k'o kad imaš 17, a staraca nema kod kuće. Ma jel se trebalo toga prisjećati? Domaćini se ujutro prave da se ničega ne sjećaju, fina su Slovenčad, samo knjige o košutniku svjedoče. Na povratku posjećujemo muzej planinarenja, koji je smješten na idealnu lokaciju s pogledom na Alpe.

U busu igramo A tko sam ja? s Djedom Božićnjakom koji taman prolazi krizu identiteta, a kod kuće dio puka saznaje da će doći do preustroja vodstva. Velebit trese potres. Zvone telefoni, užarile se glave, odluka pada i čvrsta je. Joža je naš vođa, a sljedeći se vikend odmara. Ajde da se nekad odmara, taman će mi mašina oprati četiri ture veša, a neću ga sušit' fenom.
Ma, kaže Franjo, kakav odmor, trice i kučine? i organizira izlet na Strahinjčicu, tempom koji diktiraju neandertalci, a na koji vozi vlak. Tako smo bili brzi i kulturni da smo otišli i u muzej. DJ Andrej zadužen je za glazbu, a Njo za put. Vođa se prvi put mogao opustiti i sretno pratiti tempo mladoga šegrta. Sreća! Tko je znao da će to šegrtu donijeti bonus na velikome završnom ispitu! Miha je pak bonus odnio grahom u vlastitome aranžmanu, čujemo odlično ga je zakuhao.

Vidimo, može se i samostalno, neloše. Al' dajte nas vi pliz odvedite nekamo lijepo? A pliiiz? Ajde može, ali nećemo vam reći kamo. OK, prodano. I tako sjedamo u bus u cik zore, u 5, na put u nepoznato. Četiri i pol sata i tuce natpisa o mladim janjcima kasnije, suplaaaajz! Eto nas u Gugama kod Knina. Podijelilo nas u tri skupine, dalo karte i kompase i eto sad nas vodite. Ma tko koga vodi? Molim, kaj?! Ne, ne, instruktori neće zucnuti, samo nam guraju kartu. Oh, a di smo uopće? Naše je odredište Dinara, točnije prvi dan vrh Badanj (1281 mnv) pa planinarska kuća i sutra najviši Sinjal (1831 mnv). Gazimo kršem, pozdravljamo tenkove i čahure. Govore nam da je neka ranija školica postala poznata kao „kišna“, a mi smo očito „sunčana“ jer od očekivane kiše i hladnoće nema ni traga. Ubrzo smo na Badnju, zatim u planinarskoj kući. Sami krevete biramo, sami vodu nosimo, sami gulaš kuhamo. Vatrica grije prste i srca. Postoji i zelena sekcija, vegetarijanci su mala, ali hrabra skupina. Nego kako se zabaviti usred najviše hrvatske planine, a bez tehnologije? Štivom, kolačima i cijepanjem drva! Cure bacaju miške, smijeh teče, lončići činčinaju. A ujutro pravac naviši vrh Hrvatske! Čuda se vide odozgo, između ostaloga visoravan Duler.

Vjetar vije, shvaćamo termin „vršni paket“ koji neminovno uključuje jaknu, rukavice i okrepu. Dug spust zato testira naša koljena i strpljenje, a nagrada je pogled na utrdu Glavaš. Kamo dalje nakon najvišega vrha?

Na onu planinu kojoj smo posebno privrženi. Gdje drugdje u petak navečer izađeš iz busa, ravno pred nacionalni park, a voda šušti i žubori. Ti nakrcaš 15 kilograma opreme na leđa i sretan k'o grlica kreneš uzbrdo. Vjetar šumi, toplo je, osjećaš da je to privatna predstava prirode za tebe i četrdeset najbližih planinarskih prijatelja. Dom Paklenicu u mraku uopće ne vidimo, ali s našim vrećama možemo spavati i na livadi. Nakon domarovih uputa, tiskamo se na dvije klupe, gozba od pelina i kikirikija. Rano liježemo, nasreću, iako još ne znamo da nas sutra nakon kave i rakije čeka kratka i oštra Lipa staza do Vaganskoga vrha. I ne samo to, čeka nas prvo dijete u planinarskoj školi! Jurjeva Judita uljepšala nam je svojim neočekivanim dolaskom jutarnji uspon.

Prvi naš vrh na Velebitu, a odmah najviši. Hladan je Vaganski, dvije su fotke dovoljne, spuštamo se preko Jelar breče i posjećujemo špilju pod Buljmom. Geolog Tonći drži nam personalizirano predavanje Geologija Velebita za početnike.

Curka kiša, koga briga. A koga briga i za dugo silaženje i plačuća koljena kad planina prije kraja dana još jednom odluči da je vrijeme za spektakl. I velikodušno časti.

Do kraja izleta nosili smo drva za vatru, razvijali toleranciju, snalažljivost i kondicijsku spremu, a i posjetili Cerovačke špilje, najveći takav kompleks u Hrvatskoj.
Cilj planinarske školice, osim uživanja u prirodi, produbljivanja tolerancije i čitanja, i upoznavanje je raznih krajolika i snalaženje u različitim situacijama. Dobro, a gdje je snijeg? Nema problema, evo vas na Zavižanu! Dakle, Zavižan je bajka. Tako blizu civilizaciji, a tako nadrealan. To je i lokacija najviše meterološke postaje DHMZ-a pa ima zgodnih igračkica, recimo čarobna kugla ili heliograf. A tko ne voli igračke?

Međutim, prije igranja treba se popeti. Izgleda nevjerojatno da ćemo s magistrale prema Rabu, gdje sunce grije i vjetar vije, stići do nekoga snijega. Bratski dijelimo namirnice za zajedničku večeru i desert po ruksacima i krećemo na petosatnu šetnju. Natpisi su zbunjujući, čini se da iz svake točke, bez obzira na dužinu pređenoga puta, do doma treba još dva i pol sata.

Ne damo se smesti. Pred domom Zavižan (1570 mnv) vladaju snježni uvjeti i vidljivost je umanjena. Ali zato je dom jedan od najljepših koje smo vidjeli, a domaćin jedan od najljubaznijih. Raspoređujemo se po sobama i radoznalo iščekujemo iznenađenje instruktora i grah. Svi znamo da nam predstoji ispit te da je potrebno dokazati stečeno znanje o planinama, prvoj pomoći, čvorovima i orijentaciji. Ajmo ponovit'! Instruktori i demonstratori organizirali su kviz s tada nepoznatim nagradama. Setovi pitanja vode nas kroz ključne podatke povezane s planinarenjem (Koja je špilja najdublja u Hrvatskoj, a koji je vrh najviši? Na koliko metara od raskrižja markacija upozorava na njega? Kad planinar reže nokte?). Ženska ekipa s trenerom Srkijem odnosi pobjedu uz zadivljujuć broj bodova te osvaja bon za šank u Velebitu. Bravo cure, zaslužile su! Nakon toga jedemo grah i palačinke i otvaramo disko-disko u uska dva metra kvadratna između unutarnjih i vanjskih vrata doma. Tko je znao da tamo stane tuce ljudi. A zorom svitanje... Takvo se rijetko viđa!

Novi dan donosi i uspon na Zavižansku kosu i Mali Rajinac, oboje nestvarne, ledene ljepote.

Snijeg nam se sviđa, može još malo? Ma može, ali znate planinarska je školica uskoro gotova, još malo Slovenije i vozi kući! Moramo priznati malo smo se snuždili, ali svjesni smo što smo sve dobili, vidjeli i iskusili: najljepše planine u okolici, pomicanje svojih granica i novu obitelj za čitanje. A bome možda bismo rado sad jednu subotu sjedili u lokalnoj birtiji i pili dva sata kavu ili vidjeli neke drage ne-planinare. Ukratko o Zelenici: kratak i bolno spor uspon, nekoliko sati ispitivanja, vezanje čvorova, rakijice, slavlje, pet rođendana, svjećice, suze radosnice, čaga, okrhnuta zuba, pola metra novoga snijega, ponoćno sanjkanje, valjanje u snijegu, tiramisu na žlice i rogačuša na čepove i sreća, sreća, sreća. Ma neka fotke govore:

Ovako je naša fotografkinja Neja opisala planinarsku školu: Ono što je počelo kao planinarska školica završilo je kao škola života. Žao mi je što je gotovo, ali vjerujem da to nije kraj, već tek početak. I mislim da je pogodila opće raspoloženje većine školaraca. Hvala svima uključenima i vidimo se na planini!

 

Napisala Jelena Mandić, polaznica VOPS 2017