Izvještaj napisala Dobrila Zvonarek, polaznica VOPS 2018.

Slušajući uvodno predavanje o Velebitovoj općoj planinarskoj školi u prepunom KSET-u, nisam ni slutila da će mi navlačenje gojzerica, koje su godinama mirovale zaboravljene u kutu ormara, donijeti toliko veselja i pozitivne energije. Istina, penjali smo se na Sljeme, a ne na Triglav, no prvi se pamte na osobit način – pa tako i naš prvi organizirani izlet na Medvednicu, na koji smo se uputili u subotu, 29. rujna.

Neki dobar „špurijus“ uhvatio me još u KSET-u dok sam stisnuta na stepenicama koje vode na balkon znatiželjno proučavala ekipu koja se vrtila na stolicama i vrzmala oko šanka. Za Velebitovu školicu saznala sam slučajno (ako slučajnosti postoje). Da je uvijek veći broj zainteresiranih nego primljenih, pojma nisam imala, a o tome da će škola sigurno podrazumijevati puno znoja i muke, nisam uopće razmišljala. Sjedila sam prazne glave, s kolom u ruci, i naprosto upijala atmosferu. Neki tamo zgodni bradonja na izlasku mi je rekao: „Ej, teta. Ako ne upadneš u školicu, dođi svejedno na Sljeme.“ Mislim stvarno… Da neću upasti? Baka ti je teta.

Nevjerojatno je kako nas ponekad neke naoko usputne rečenice uspiju motivirati i naprosto „pogurnuti“ u dobrom pravcu. Jer u školu sam upala. I na Sljeme sam se uspela.

A izlet je započeo ovako… Okupljanje na Željezničkom kolodvoru u 7 sati ujutro. Kraj rujna, a u prstima hladnoća kao da smo već debelo zagazili u jesen. Neka, bit će vedar dan. I lica su vedra. I s nama je pas. Što uopće može poći po krivu?

Vožnja vlakom nikada nije dosadna, pa se sat vremena putovanja pretvorilo u prvo pravo upoznavanje s ljudima s kojima bi u narednim vikendima valjalo dijeliti dobro i zlo. Čine se skroz ok. Čavrljamo o koječemu i razmišljamo kakva će nam iznenađenja prirediti sunčani jesenski dan.

Na Sljeme sam se pentrala mnogo puta, ali nikad sa zagorske strane. Nakon što smo u Stubičkim Toplicama dobili sat i pol vremena za ispijanje kave, bilo mi je jasno da neće biti nikakvih zaobilaznih i blagih uspona prema vrhu. Šetnja kroz idilično selo Pila, prepuno zrelih jabuka, nakratko je crna predviđanja ostavila po strani.

Iskreno, nemam pojma kako se zove staza kojom smo hodali do Horvatovih stuba. Netko je spomenuo, a ja sam odmah prihvatila prozvati je „Vododerina“. Ime se ustvari odnosi na najnaporniji dio puta, vjerojatno izbrazdan nekom povremenom tekućicom, na kojemu sam uspješno ostavila sve iluzije o tome da će planinarska škola biti lagana šetnjica u prirodi. Na kraju strme i dugačke Vododerine (koja se mogla zvati i Iluzoderinom, Guzoderinom, Mukoderinom) pojavila se neka nova ja, svjesna svojih trenutnih (ne)mogućnosti, riješena iluzija i ipak odlučna u tome da dokaže kako se i ova teta može i mora uhvatiti u koštac sa svakom vododerinom koja joj se ikad nađe na putu.

Ok, dramatiziram malo. Ali uspon je za nekog bez osobite kondicije bio nešto teži. Noge su s mukom odbrojavale Horvatove stube, a za finalni uspon do Hunjke trebalo je zaista potegnuti iz pete. No gore nas je dočekao prvo pogled na Zagorje, zatim prekrasna livada okupana suncem, a potom sendviči, piva, kava i fin komad odmora. Također, i fin komad štrudle od šumskoga voća. Mljac.

Nakon odmora na suncu potegnuli smo još sat vremena do samoga Sljemena, popili još jedno piće u kasno poslijepodne i potom se u laganom tempu nastavili spuštati prema metropoli. Okrznuli smo Grafičar, i s lampicama na čelu polako i sigurno utonuli u gorski sumrak.

Zajednički pothvat obično zbliži ljude, pa je bilo lijepo s njima popiti završno piće pred rastanak u Mikulićima, kamo smo se spustili. Zadovoljna zbog osjećaja zdravog umora, formuliram misao: Ova planinarska škola mogla bi biti prava stvar.

Ljudi, hvala vam na odličnoj organizaciji i entuzijazmu koji ulažete u ovo. Super ste. Voli vas teta.