Drugi izlet, Klek. Nije lak zadatak pisati izvještaj kad ti netko postavi ljestvicu s prvim visoko, poput Dobrile, ali Klek je dao dobrog materijala. Čitav tjedan ususret izletu školarci gledaju prognozu i kupuju opremu, prvenstveno gojze. Prognoza ne obećava, no svejedno se puni tablica dolazaka.
U subotu se opet skupljamo na glavnom kolodvoru. Nešto prije osam sati peron je pun Nepalica i Tibetica. Najslađi smo, rekla bi Petra da je krenula sa nama, ali ona se pridružuje tek u Ogulinu. Vlak kreće u 8 i 12, ili možda u 8 i 13, dovoljno nejasno da školarac Juraj zakasni i ne krene sa nama.
Srećom i on na kraju uspijeva kasnijim vlakom doći do polazne točke, što je nas ostale koštalo još pokojeg piva u lokalnoj birtiji, no tko bi mu to uostalom zamjerio.
Vlak kupejac, grijanje pouzdano, vade se sendve, stežu se gojze i uglavnom drijema. U Ogulinu idemo u Zavičajni muzej. Dobri čovjek Zdravko vodi turu po eksponatima i upoznaje sa povijesnim blagom Ogulinskog kraja. Pozorno slušamo, pogotovo dio o planinarskom postavu i junacima koji su obilježili Hrvatsku i svjetsku planinarsku povijest.
Upisali smo se u knjigu, svi spremni na pokret i konačno s Jurom i Petrom na broju krećemo polako. Možda ipak ne polako jer na čelu je Joža koji nam zadaje ozbiljan tempo pa kolona uglavnom zapuhano slijedi vođu. Nebo je stabilno, ništa od očekivane kiše, tako da vrijeme uglavnom prolazi u koncentriranom hodanju školaraca. Gdje su te markacije? Nakon prve dionice puta zastajemo na čistini i radimo prvu veću pauzu. U daljini vidimo dva medvjeda , za koje se ipak ispostavilo da su dva psa, pa ih mazimo i usput se naravno veselo trpamo šećerom.
Put se nastavlja, priroda je prelijepa, šuma je Striborova i jasna je inspiracija Ivane Brlić Mažuranić koja je odrasla u ovim krajevima, što smo i posvjedočili ranije u muzeju.
Ukazuje nam se Klek, slika za wallpaper, ajmo svi jednu grupnu fotografiju. Lucia vadi fotoaparat koji nije i telefon pa se tim raritetom istaknula kao fotografkinja izleta. Već je poodmaklo popodne, a treba stići do doma koji je još uvijek na suprotnom brdu. Umor nas polako hvata , no i dalje nema kiše, a ni potrebeza čeonkama pa hrabro nastavljamo naprijed.
Par sati kasnije sudeći po tabli ulazimo i u carstvo vještica. Po ranijoj uputi skupljamo po šumi drva za ogrijev jer duga je noć, a tko zna kakvo će biti zatečeno stanje. U planinarskom duhu je, uče nas ,uvijek biti spreman na sve uvjete, u stilu očekuj najgore, nadaj se najboljem. S tom nadom i dobili smo najbolje. Dočekao nas je gore gospon Franjo i njegova supruga i nakon početne euforije zauzimanja kreveta i skidanja gojzi lagano na terasi kreće opuštanje mišića i uma. Sretni smo i umorni. Petra viče najslađi.Naravno da je tu i gitara, a srećom i Miro koji nas časti besplatnim koncertom, makar ne prima olako muzičke želje.
Za neke nema predaha, pa kuharska sekcija odmah zauzima kuhinju i nakon par sati čekanja poslužuju nam najbolji grah. Hvala Berislavu i ekipi. Grah je neke složio u krevet a nekima dao snage za vesele aktivnosti do kasnih sati.
Sutradan ujutro budi nas kiša i magla. Presuda je - nema uspona na vrh. Okej, malo smo razočarani, ali svejedno motivirani za dalje i treba poštovati Tomu i Petru i njihovu procjenu.
Doručak, spremanje, pakiranje smeća - nosimo sve sa sobom - ništa ne ostavljamo u domu -nema smeća u planini - inače mantra cijelog izleta već nam je svima jasna i revno postupamo po toj uputi. Pozdravljamo nam domaćine i okidamo još finalnu zajedničku fotografiju pred domom.
Spust je u nekim etapama brate mili bio uspon, a još je teže jer u rukama su kišobrani, na očima spuštene kapuljače kabanica, a tlo prekriveno lišćem sad je već fina kaljužica pod hordom školaraca. Svako malo takvi uvjeti slože ponekog školarca na tlo. Nema veze, šta je malo blata. Stojimo često, krećemo se sporo, demonstratori asistiraju, Joža pruža ruku i polako postaje jasno da smo sa vlakom koji kreće u 16h u cajtnotu. Svejedno, ljepota magle je velika, mokra šuma ima svoje čari i skupina bez obzira na sitne
nepogode lijepo korača naprijed.
Silazak u Vitunj dovodi nas uskoro i do ceste za Hreljin Ogulinski otkuda nam polazi vlak. Sad smo svi već dosta umorni, školarci bez iluzije koliko će trajati asfaltna šetnja te se na kraju ispostavilo i više od sata i osobno taj dio bio mi je bolno naporan.
Dragi lokalci u kućama uz cestu čavrljaju sa nama i ohrabruju da nema još puno. Uskoro se i ukazuje kolodvor, dućan u blizini naravno ne radi, ali uzdanica nam je Popaj, simpatična birtija sa hladnim pivom, pa se nagrađujemo za uspješan vikend. S Petrom se rastajemo, odlazi u Rijeku, mašemo joj i ukrcavamo se u naš Zagrebački vlak. A vlak kupejac, grijanje pouzdano, sendve pojedene, rastežu se gojze i slabo drijema. I evo nas u Zagrebu. Treba još samo nazdraviti za još jednu dobro odrađenu avanturu. Tomo nas pohvaljuje, sjedimo u Cugu, nazdravljamo u cugu i u sumrak se rastajemo. Najslađi školarci sada jedva čekaju Risnjak!
Izvještaj napisala: Nataša Kovačević
