I do toga je došlo, da je moja malenkost zadužena pisati izvještaj sa izleta i to prvi ikad u planinarskoj karijeri. Pa odakle krenuti? Za početak, iz zagreba :) Za potrebe ovog izleta, gdje je konačan cilj bio vrh Špik u Julijskim Alpama, visine 2472 m, sa visinskom razlikom 1600 m, pokret je bio u petak kako bi se, kako to biva na velikom broju visokogorskih izleta, krenulo šta ranije ujutro. Neki poput mene nisu ljubitelji rano jutarnjih ili ti ga večernjih ustajanja iz toplog kreveta kako bi se bavili fizičkim aktivnostima (ključna riječ ovdje je 'ustajanje' :) ) ali znajući da će ipak na kraju dana vrijediti, pokret iz doma uz poluotvorene kapke, brzinsku kavu i doručak biva u 4.30. Ljubazni domaćini Mihovog Doma, po iskustvu slobodno mogu reći jedni od najbrižnijih i srdačnijih koje sam imao prilike upoznati, su nas ispratili uz pripremljene čajeve i poruke sreće na usponu. Nakon pozdrava sjedamo u aute i odlazimo do Pišnice gdje ostavljamo limene ljubimce i krećemo u pohod. Sa upaljenim lampama stvorili smo simbiozu sa zvjezdanim nebom iznad nas te nakon pola sata lagane šetnje po zaleđenoj makadamskoj cesti uz zvuke potoka Pišnice dolazimo do početka staze prema vrhu kroz Kačji greben i strmog uspona koji če trajati neko vrijeme. Nakon presvlačenja i skupljanja, jedan po jedan laganim korakom hrabro koračamo naprijed. Staza je strma te na početku suha sa nekoliko mjesta gdje se treba upotrebljavati pogon na sva četiri uz par klinova ali ništa tehnički zahtjevno, samo se počnu osjećati mišići i znoj počinje probijati. Nažalost, kroz neko vrijeme jedan član zbog osobnih razloga na putu odustaje, što većina grupe koja je bila na čelu saznaje tek na pola puta kada se svi skupljamo, što nas je rastužilo te mu ovim putem upućujem grupnu poruku za drugi put „Svi za jednog, jedan za sve” ;)
Nakon pauze kod The Drva, gdje je pala okrjepa i mali odmor, ostavljamo štapove, stavljamo dereze i ostalu opremu te nastavljamo kroz snijeg dalje prema zvijezdama.
Dan je već svanuo te uživamo u pogledu na okolna brda i dolinu dok šumu ostavljamo iza nas a ispred se otvara pogled na stijene i grape. Snijeg postaje sve mekši te se počinje propadati i potrebno je prtiti što oduzima dosta energije i polako udah postaje dublji, korak sporiji a srce počinje jače lupati (al ne zbog ljubavi). Prelazeći grapom skrećemo udesno te prolazimo kroz žlijeb gdje nam se sa lijeve strane nalazi Špik a sa desne Lipnica.
Nakon nekog vremena sporog uspinjanja, put nas vodi ulijevo ispod padina Špika te uz ispenjavanje nakon cca 5 h dolazimo do željenog vrha. Dan je prekrasan, sunčan, uz uobičajeno malo vjetra na vrhu, što nam omogućuje pogled od milijun $.
Nakon naslikavanja, kontemplacije, toplog čaja, čokoladica, sendviča i ostale zdrave hrane krećemo dolje. S obzirom da je snijeg pri vrhu počeo popuštati iz opreznosti slažemo naveze te se spuštamo. Laganim koracima i oprezno prolazimo najstrmiji dio te nastavljamo do mjesta gdje smo ostavili štapove gdje se razvezujemo.
Bilo je i pokušaja bacanja od strane instruktora da testiraju reflekse tečajaca koje smo uspješno položili. Čitavim putem dolje uživamo u pogledu te svako malo zastajemo da se opali još koja fotka. Na putu prema dolje koljena već klecaju te se željno iščekuje kraj pa se uz povečani oprez, zbog strmog i skliskog terena, ide polako ali sigurno te se spuštamo oko cca 14 h. Jedan dio se spušta dosta ranije od ostatka te koristi vrijeme osvježavajući se u mrzloj vodi Pišnice, pranju opreme ili jednostavno ležanju na suncu.
Nakon skupljanja, stvari se trpaju u auto, doslovno, jer kome je sad do slaganja i odlazi se nazad do dragog nam Mihovog doma na okrjepu gdje uz osmijeh na licima pozdravljamo domačine koji nam, naravno, nude vatrenu vodu koju ne odbijamo i uz zdravicu, ručak, štrudle, palačinke te nakon toga još veći osmijeh, slažemo dojmove te se pripremamo za put odakle je sve krenulo, za Zagreb.
I na kraju da citiram domačina Vojku (nije V) na pitanje koje društvo mu je najdraže, „pa Velebit naravno” :)
Još jedna zahvala instruktorima i domaćinima Mihovog doma na još jednom lijepom izletu.
Hrvoje Mešin
Tekst pisao i slike ustupio: Hrvoje Mešin