Objavljujemo tri izvještaja za izleta Planinarske škole na Klek. Prvi izvještaj je napisao Ivan, drugi Strahinja, a treći Lea i Željko.

I: Poštovani i dragi čitatelju! Možda si nekad davno bio polaznik škole i želiš se prisjetiti kako je bilo na Kleku, vratiti stare i lijepe uspomene. Možda si zainteresirani polaznik iduće jesenske planinarske škole (koju toplo preporučam) pa se informiraš kako to izgledaju naši izleti. A možda si bio sudionik ovog vremenski dugog, prijateljski ispunjenog, nadom kroz rosu i maglu nošenog i malim djelom neprospavanog izleta. U svakom slučaju dobrodošao! Cilj ovog kratkog izvještaja je da se podsjetiš, uključiš ili ohrabriš (ovisno kojoj skupini pripadaš) i uvjeriš kako ljepota jednog izleta zapravo ne dolazi samo iz vana, nego iznutra, iz srca planinara koji su tu bili za tebe ili će tek biti. Kada spojiš tu spoznaju sa fotografijama koje slijede onda ovo napisano postaje životopisno.

Pa krenimo! Odmah jedna važna informacija. Klek često zovu kolijevkom Hrvatskog planinarstva i alpinizma. Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića, Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču oživotvorili su ideju o osnivanju planinarskog društva! Biti izvidnica na izletu je poseban zadatak. Osim što dobiješ smjernice po kojima ćeš istražiti što te na izletu očekuje (koliko onda može biti teško?) povjerava ti se grupa od 50-ak planinara da ih sigurno dovedeš na vrh i spustiš sa tog istog vrha.

Naravno tu nisi sam, već si cijelim putem praćen poznatim glasom iz motorola (onaj voki-toki kak bi se reklo), naših Voditelja! Zanimljivost ovog izleta jest bila ta što je prvi dvodnevni izlet na Hrvatskoj planini, u Hrvatskom planinarskom domu, sa dva rođendanska slavljenika, po najavljenoj kiši, bez da te dočeka hrana u domu-nosiš sam! Ok doći ćemo do toga. Polazak u jutarnjim satima sa glavnog kolodvora sa vjernim vlakovima Hrvatskih željeznica. Znaš, uopće nije loše putovati vlakom. Osim što te dočeka rezervirani kupe u njemu dobiješ suputnike sa različitim pričama. Pa shvatiš da vožnja do Ogulina od cca 2:30h prođe dok kažeš čvor (ovaj puta Bulin).

Osim vezanja čvorova i laganog zagrijavanja kroz različite priče uspiješ u prostranosti kupea pripremiti svu potrebnu opremu. Dolaskom u Ogulin izvidnica je bila zadužena za kupovinu hrane koja će se pripremati za večeru. Dogovor je pao na grah i roštilj. Obzirom na količinu kupljene hrane, transport je bio organiziran na način da se raspodijelila po ruksacima planinara kod kojih je bilo mjesta i koji su iskazali želju za pomoć.

Nakon okrjepe u lokalnom kafiću, slikanja poznatog Đulinog ponora i određenog azimuta, negdje oko 13 sati krenuli smo u osvajanje planine. Zapravo cijelim putem planina svojom ljepotom polako osvaja tebe! Ovo je pogled na snježni vrh koji nakon pola prijeđenog puta shvatiš da moraš osvojit! No usprkos toj činjenici, grupni osmijeh ti sve govori kakvo je raspoloženje. Tako da nema stajanja nego samo naprijed!

Kretanje stazom bilo je dobro tempirano i prilagođeno svima. Možda su neki željeli stići i prije no na koncu su uz laganiji tempo uspjeli doživjeti prirodu oko sebe. Na stazi se imalo prilike uživati u pogledu sa par vidikovaca. Uz orijentacijske vještine snalaženja u prirodi, posljednji dio staze imao je poučnu notu. Putem se moglo upoznati sa biljnom i životinjskom zajednicom koje krase područje Kleka. Vremenska prognoza nije išla u korist planinara (prema nekim prognozama kiša i snijeg) no uz Božju pomoć probijajući se po blatu i snijegu obavijenog maglom planinari su stigli na odredište.

Zbog vremenskih uvjeta otkazan je izlet na vrh Kleka. U domu nas je dočekao gospodin Petrušić, predsjednik Planinarskog društva Klek koji je taj vikend dežurao. Također, dočekala nas je vesela skupina planinara koji su proslavili završetak svoje planinarske škole u organizaciji navedenog planinarskog društva. Već spomenuti naši slavljenici dodatno su podigli veselje zaželivši najljepše rođendanske želje. SRETAN ROĐENDAN!!! Nakon „prospavane“ noći jutro nas je dočekala sestra magla koja je ostavila utaban put za sigurno ali oprezno spuštanje prema Ogulinu.

Savjetom gospodina predsjednika i promišljanjem naših Voditelja, trasa kretanja prema Hreljinu Ogulinskom, zbog nesigurnih uvjeta, promijenjena je i odlučeno je spuštanje prema željezničkom kolodvoru u Ogulinu. Pravo jutarnje osvježenje bili su planinari i obitelji sa djecom koji su kretali prema vrhu. Silaskom u grad i čekanjem na vozni red prema Zagrebu odluke su pala na obližnje restorane i razgledavanje po gradu. Lijepi trenutci nema se tu što previše za reći!

S: Subota ujutro. Glavni kolodvor. Školarci polako, ali sigurno, kapaju na zapadnu obalu tog najljepšeg kopnenog prometnog čvorišta u Hrvata. Vrijeme nikakvo. Hladno, sivo i tmurno. Na prvi pogled taman za ostati doma, pokriti se dekom i čekati da prođe. No, radijacija kolektivnog velebitaškog duha toga je jutra bila toliko snažna da niti najava apokalipse ne bi zaustavila naš proboj na planinu. Radijacija tih razmjera zabilježena je još samo jedanput otkako je svijeta i ljudi, u jednom pitoresknom ruskom gradiću, sada nam već daleke 1986. godine. Vlak za Ogulin, a kako je i za očekivati od HŽ-a, točan u sekundu. Osobno, moja je velika želja da se u duhu jezičnog purizma i prometnog domoljublja u hrvatski jezik ustali fraza „točan kao hrvatski vlak“, umjesto fraze „točan kao švicarski sat“. No, tu agendu ću pokušati progurati u nekom prikladnijem trenutku.

Nismo niti sjeli u vlak, a zamke su nam već bile u krilima. Orni i žedni znanja istog časa krećemo s vježbanjem čvorova, a instruktori, vidno razgaljeni našim entuzijazmom, obilaze nas noseći kompase i karte Kleka.Kada se tako ludo zabavljaš vrijeme jednostavno proleti, odnosno, dojma sam da smo pristigli do Ogulina prije nego što kažeš „polulađarski čvor u kombinaciji s provizornim“. U 10:15 stigli smo na stanicu u Ogulin te smo krenuli prema centru kako bi sjeli negdje na kavu.

Između intenzivnog intelektualnog napora koji je prethodio u vlaku i onog fizičkog koji nas je tek očekivao na planini, ipak je potrebno uzeti neko kratko vrijeme za opuštanje. Možda jesmo najbolji učenici koje je škola vidjela ovog tisućljeća, ali ipak nismo strojevi. Nakon „produžene“ kave izvidnica brzinom svjetlosti određuje položaj, smjer kretanja i potrebne azimute te počinjemo hodati asfaltiranom cestom do Vučić Sela.

Nakon pola sata hoda dolazimo do početka planinarske staze te započinjemo uspon nešto strmijom prvom dionicom kroz gustu bukovu šumu. Naš tempo kretanja je varirao – od galopa, pa do kasa, pa do valjanja po podu konjušarnice. No, ionako je naš cilj naš zajednički put, a ne samo njegov kraj.Smjer kretanja nam je bio Vučić Selo – Kneja – Klek, no na križanju planinarskih putova za Klek i za Bjelsko odlučeno je da idemo prema vrhu preko Bjelskog, a s obzirom na to da je zbog padalina prethodnih dana i većeg nagiba uspona te dionice teren bio jako blatan i nepovoljan za planinare početnike. Do planinarskog doma stižemo oko 18:00 sati. Iako smo očekivali prema prognozi vremena da bi mogla pasti pokoja pahulja, nije nam bilo niti u primisli da ćemo početkom travnja zagaziti u 10 cm snijega (iako na 1000 mnv).

Ugledavši planinarski dom zrakom su poletjeli glasni zvukovi oduševljenja, nakon čega su uslijedili zvukovi škripanja drvenih podova i stubišta planinarskog doma pod raspuštenim krdom, a nedugo zatim i zvukovi pripreme večere. Na sam vrh Kleka se nažalost nismo popeli zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Nažalost, ali možda i na sreću…(Po povratku iz Ogulina za Zagreb dijelio sam kupe s mladim gospodinom koji je uz svoje brojne talente ujedno i vrstan čitač dlanova. Nakratko je pogledao moju liniju života, pokrio lice rukama od nelagode te mi nevoljko poručio da sam već debelo u bonusu te da žurno uredim svoje imovinsko-pravne odnose). S obzirom na to da nije bilo moguće odraditi uspon na vrh atmosfera je rapidnom brzinom zakuhala na temperaturu vrelišta.

Dvoje naših kolega iz školskih klupa slavili su rođendane, pa je bilo smijeha, pjesme,plesa, prskalica i balona u neograničenim količinama. I tako smo u slavljeničkom tonu uplovili u tulum i feštali kao da sutra neće doći. Ali sutra je došlo kao što uvijek dođe, osim jedanput. Školarci su spavali na katu planinarskog doma raspoređeni u dvije prostrane sobe se većim brojem kreveta. Naš više nego uslužni domaćin, čovjek plemenitog brka i čeličnih živaca, potpomogao je našem oporavku turbo jakom kavom i opako finim biljnim čajem od samoniklog bilja ubranog u neposrednoj blizini planinarskog doma. Nakon doručka, kave i pakiranja skupili smo se ispred doma, napunili jedra planinskim zrakom i krenuli niz planinu put Ogulina.

Spust s planine prošao je mirno, u kontemplaciji, ovog puta kroz maglom satkanu klečku šumu. Po dolasku u Grad oko 13:30 razdvojili smo se u spontano formirane manje grupice te dogovorili okupljanje u 16:00 na željezničkom kolodvoru. Nije mi poznato kako su preostali planinari proveli vrijeme prije polaska vlaka, ali ako im je bilo upola ugodno i zabavno kao meni s mojom mini ekipom, vlak za Zagreb kretao je barem dva dana prerano. Prema voznom redu vlak je trebao krenuti iz Ogulina u 8:19, pa odmah znate kad je i krenuo.

Kako rekapitulirati ovaj izlet? U gojzama je pokoja planinska milja više, planinarski i društveni čvorovi su sve čvršći, azimuti kretanja za koji stupanj precizniji, a voljni azimuti za nekoliko kopalja snažniji. Sada je pred nama novi tjedan, nova planina, nova avantura. Koje će biti vremenske prilike na sljedećem izletu? Koja nam je ruta kretanja? Kakav će biti teren pod nogama? Kakva nas kulinarska rapsodija očekuje od naših kuhara dobrovoljaca? Ništa od toga ne mogu predvidjeti sa sigurnošću u ovom trenutku. Ali jednu stvar mogu bez rezerve prognozirati već sad, a to je – 0% šanse za dosadu.

LZ: Treći izlet opće planinarske škole, izlet na Klek obilježila su dva rođendana, po svjećicama sudeći slavljenici su navršili 7 i 8 godina. Iako maloljetni pobrinuli su se za dovoljno zabave. No, vratimo se na početak. Bilo je to tmurno jutro koje je obećavalo kišu. Bez obzira na prognozu, školarci su se okupili na glavnom kolodvoru i čekali vlak za Ogulin. Vrijeme do Ogulina kratili su pravljenjem uzlova i pričanjem urnebesnih viceva.

Nakon prikupljanja namirnica uputili smo se prema carstvu vještica. Izvidnica je junačkim naporima pronašla ispravan put kod Vučić sela i bivše skijaške staze i uputila strmim usponom prema Kneji. Nakon odmora i gableca na prostranoj livadi uputili smo djelomično edukativnom stazom, a zatim nastavili strmim usponom u maglu, snijeg i oblake. Stigli smo u carstvo vještica. Nakon finog graha kojeg su skuhali naši školarci i rasplesanog podija, uz DJ Ruku i Pokemone legli smo spavati umorni i sretni.

Klek inače poznat po vješticama u ženskom djelu školice probudio je najdublje porive, čak su bile spremne odletjeti na vrh, ali iz solidarnosti s muškim dijelom populacije i loših vremenskih uvjeta koji onemogućavaju letenje odustali smo od uspona (uzlijetanja). Vratili smo se istim putem nazad u Ogulin i ulovili vlak za Zagreb u kojem smo razmjenjivali price i dogodovštine. Sve u svemu, mističan i neponovljiv izlet. Naš voditelj izleta, Tomislav, usprkos svim izazovima, ostao je priseban i sigurno proveo školarce putem vještica.