4. izlet 41. VOPS – NP Paklenica 27.-28.04.2019.

SUBOTA

Dižemo se u 5 ujutro, hodamo cijeli dan i na kraju spavamo na podu. Predložite ovaj plan bilo kome i smatrat će vas ludim. Predložite to planinarima i od uzbuđenja neće moći spavati cijelu noć. Pogotovo kada je u pitanju Paklenica.

Tako je i bilo. Noć s petka na subotu malo se spavalo. Hoćemo li moći? Jesmo li sve ponijeli? Teški ruksaci, brižljivo spakirani, čekaju prepuni vode, hrane, rezervne robe, a šatori i karimati nagovještaju avanturu vikenda. Samo da nas vrijeme posluži, najavljuje se kiša u nedjelju, ali subota je sunčana i vedra.

Krenuli smo od Lisinskog, put Zadra, do ulaza u NP Velika Paklenica. Atmosfera u busu je bila električna, pogotovo za 6 ujutro. Nitko nije spavao, nitko nije šutio, vježbali su se čvorovi, dijelili se kolači, neki su čak i zapjevali, dok smo gmižući autocestom prolazili duž planine gdje nas čeka krajnji cilj. Sveto Brdo, 1.752 m visok vrh, zadnji u nizu vrhova južnog Velebita, s kojeg bi trebao pucati pogled na obje strane, prema moru i prema Lici.

Stigli smo u NP Paklenica i nakog kratkog odmora od vožnje, s tim teškim ruksacima krenuli prekrasnom, širokom stazom, uz koju se nadvijaju moćne stijene na kojima alpinisti penju svoje smjerove. Baš tu subotu je bio i njihov godišnji susret, pa je sve vrvilo od tih, s druge strane pomaknutih ljudi, koji penjući se, jedva vidljivi, jasno daju do znanja koliko su te stijene velebne. Jedna od njih, Anića Kuk, čak je i na našem amblemu.

Do planinarskog doma Paklenica, popularno zvanom Borisov dom smo hodali nekih dva i pol sata vremena, taman dovoljno da nam kratak predah uz ledeno hladnu vodu, sendvič i društvo lokalne mačke, za tu vrstu životinja karakteristično selektivnog pristupa maženju, da snage za ono što slijedi. Skoro 6 km dugačak uspon do skloništa Ivine Vodice.

Uspon je bio spor, noge su bile teške ali Paklenica kao da je znala naše muke, pa nam stalno mijenjala vizure i okupirala pažnju prekrasnim okolišem. Kao da nam je govorila, još malo, evo iza ovog brda je cilj, možete vi to. Penjali smo kroz gustu šumu, živih zelenih trava razasutih između drveta bukve, nakon čega su došli veliki usjeci pretežito smeđih tonova od napadalog lišća, a uspon bivao sve teži i teži, dok se konačno, nakon nekih 4 sata nije pojavilo sklonište Ivine Vodice pred nama, uz još jedan završni uspon.

Postaviš šator, otpustiš gojzerice, umiješ se hladnom vodom, za to vrijeme netko je već upalio kuhalo, kuha se čaj, hrana je vani. Ne vjerujem da je itko pomislio da mu nešto fali ovdje, dapače, bilo je svega u izobilju. Solidarnosti, osmjeha, dobrog špeka i kobasica i pokoje pivo imaju toliko bolji okus ovdje. Kako je padao mrak i nebo postajalo načičkano zvijezdama, mi smo se skupili oko vatre i izmjenjivali se sa improviziranim gradelama nad vatrom, dok malo po malo se nismo svi, netko u skloništu, netko u šatoru, zavukli u svoje vreće za spavanje.

NEDJELJA

Sunačno nedjeljno jutro probudilo je promrzle planinare na Ivinim Vodicama. Umjesto najavljene kiše, nebo je bilo bez oblačka, pa je nakon doručka iz ruksaka i grijanja gutljajem kave s kuhala ili zadnjih zaliha rakije (prema željama) uslijedilo spremanje šatora i čišćenje skloništa, nakon čega smo bili spremni za vrhunac izleta - hod na Sveto brdo.

Uspon do grebena je bio strm i težak, ali sa svakim prijeđenim metrom nadmorske visine, sve ljepši horizont se pružao pred nama. Proučavajući markaciju na karti koja je pokazivala isprekidanu liniju i uz stroge upute instruktora kretali smo se samo označenom stazom, kako netko ne bi zalutao među krpe snijega, ljubičaste i bijele šafrane i možda koju zaostalu minu sa strane.

Na skretanju za Vlaški grad padaju prve profilne i panoramske fotografije s prekrasnog vidikovca, odlažu se ruksaci i kreće glavni i najteži dio - uspon na vrh Svetog brda. Unatoč lošoj prognozi, na vrhu nas čeka prekrasno sunce, malo puše bura, ali puca pogled na sve četiri strane svijeta: more i otoke, Liku i Gorski kotar, ne znaš gdje bi se prije okrenuo. Divimo se ljepoti oko nas, slikamo fotke za uspomenu, neki otvaraju pivu posebno spremljenu za taj vrh, a neki traže žig za planinarsku knjižicu i upisuju nas u knjigu posjetitelja. Prvih 1.752m je iza nas - osjećaj je neopisiv!

Međutim, kako u životu tako i na planini - nakon osvojenog vrha slijedi još teži zadatak - spuštanje. Naša koljena se junački drže do Vlaškog grada, gdje se gradi novo planinarsko sklonište - tu obnavljamo zalihe vode za završni spust do Modriča, a dečki junački daju ruke radnicima u prenošenju dasaka za novo sklonište. Kako se spuštamo sve niže, Velebit postaje sve zeleniji, a osim zelenila, susrećemo i životinjski svijet - krave, ovce, divlje konje, a i kojeg poskoka po putu.

Nakon pet-šest sati borbe s teškim kamenjarom, naša koljena već ozbiljno škripe pred spustom za Modrič, ali ne damo se i s prvim oblacima spuštamo se i mi s Velebita na izvor žive vode Vrilo Velebit na obali gdje umorne noge namačemo u moru prvi puta ove godine i otamo krećemo za Zagreb. Sad znamo prepoznati koji vrh u velebitskom klancu je Sveto brdo i prije nego tonemo u san u busu ne možemo vjerovati da smo upravo tamo bili još jutros.