Zadnji dan u Italiji.
Marina, Šuka i ja spustili se sa Punta Giordiani.
Ostatak čeka u Staffalu…
Ne znam što bih prije: jela, pila, skinula pegle s nogu (visokogorske gojzerice) ili legla spavat bilo gdje.
Gledam Žanu i kažem joj: ''U ovih 5 dana se dogodilo sve!'' veli Žana: '' Ne znam kako bi to ikom prepričala'' pa ću probati ja.
Visokogorski tečaj 2019. 11. kolovoza 2019. kreće na svoj zadnji i najzahtjevniji izlet na masiv Monte Rose (čita se roZa) koji se nalazi na granici Italije i Švicarske.
Ime ovog masiva potječe od francuske riječi "Rouja", te suprotno uvriježenom mišljenju ne znači roza planina već veliki glečer, veliki ledenjak.
Dugi put autom od 8 sati nas vodi u mjesto Grassoney gdje prvu večer spavamo u kampu.
Od jutra prijete prognoze sa kišom a ja zabrinuto gledam Decathlon samo rasklopivi šator od instruktora za koji sam sigurna da ima sve zvjezdice da je nepromočiv, dobro diše, ugodan i skriva malu saunu, ali svi znamo da bi pokisli ko' miševi da je pala kap kiše.
Kiša, hvala nebesima nije pala, pa smo dobre volje sljedeće jutro krenuli autima u Staffal na prvu od tri žičara koja nas vodi na manje od dva sata od doma u kojem ćemo provest slijedeće tri noći.
Nakon druge žičare kiša više nije samo prijetila nego je i pala i cijelo brdo je tutnjilo od grmljavina pa nas nisu pustili na treću žičaru. Zabrinuto se gledaju sve moguće prognoze i planiramo da ćemo bivakirati u postoji žičare. Nakon samo 10 minuta vrijeme se mijenja pa brzo uskačemo u žičaru, stavljamo dereze te se pentramo po sajlama i snijegu da što prije dođemo do doma jer se nebo opet otvorilo.
Dom Gnifetti je smješten na 3,647 m odmah ispred ledenjaka (Garstelet ledenjak) koji, dok se slikam s Marijom sa krova doma, gledam u nevjerici.
Nabijeni snijeg i špalte velikih grla zjape tamne prema nebu.
Ne ulijevaju povjerenje!
Veli Mare: ''Ma ide se tam' desno gore'', ja: ''Aha, onda ok''!
Sljedeće jutro u 5 krećemo na svoj prvi uspon iznad 4000m. Hodanje po noći po ledenjaku gdje se u daljini vide samo lampice kako gmižu negdje gore je teško za pretočiti u tekst. Noć se pretvara u dugu zoru a zora u predivan dan a ja hodam na Piramide Vincent (4,215 m), Ludwigshöhe (4,341 m) i Balmenhron (4,167 m) i zapravo me boli me briga za bilo što drugo na svijetu. Samo da se krećem!
Cijelim putem nas prati Mont Blanc a tamo negdje iza ugla je Matterhorn, gledamo Lyskamm, Dufourspitze i ostale vrhove ovog masiva.
Na Ludwigshöhe se popelo 2 od 4 naveza (na žalost nekih) jer je dijelom bio izložen, ali dva naveza koja su išla gore su i to odradila!
Vraćamo se oko podneva nazad na dom puni dojmove, međutim popodne većina počinje osjećati posljedice visine. S glavoboljom se izlazilo na kraju pomoću puno litara tekućine i obilate večere. Nekima otiču ruke, neki počinju kašljucati. Odmah nakon večere idemo spavati jer je sutra buđenje u 3 i uspon na 4. najviši vrh Monte Rose – Signalkuppe (tal.Punta Gnifetti 4,554 m).
Još uvijek zbunjena od ranog buđenja shvaćam da od nas 8 tečajaca, 4 je odlučilo ostati u domu. Ubrzo je taj broj porastao na 5 tečajaca koji ne idu gore, nakon što sam se ja odmah na početku ledenjaka odlučila vratiti zbog mučnine. Teškog srca se okrećem nazad te dolazim u dom u kojem treba zbrinuti tečajca kojeg je visina jako lupila. Našeg Jožu! Marija, Željko (kao instruktori koji su ostali na domu) i ja odlazimo do ekipe koja vodi dom da nam daju savjet oko spusta dolje. Domarka dolazi sa spravicom koja mjeri razinu zasićenosti kisika u krvi koji je pokazatelj koliko je ste dobro aklimatizirani. Donja granica je 85, a Joži pokazuje 60. Joža dobiva bocu kisika te smišljamo plan kako ga spustiti dolje jer ga kašalj jako muči i generalno je neispavan. Nakon svih kombinacija, Marija i Željko spuštaju Jožu malo po malo do žičare, a Ante mu nosi ruksak. Par sati nakon toga javljaju se dečki od doktora (zvučnog imena Mauro).
Na nižoj visini, s preporučenim lijekovima Jožin kašalj se malo smirio te nas njih dvojica čekaju u kampu gdje smo spavali prvu noć.
Akcija Joža je uspješno zajedničkim snagama završena, ali akcija Signalkuppe još uvije traje i nas preostalih 4 kržljavih i oslabljenih tečajaca čekamo jedan dugi navez sa Šukom, Matijom, Marijom, Jurajem i Žanom da se vrate. Oko pola 1 stižu crveni ko' paprike, umorni i zadovoljni. Bili su na 4,554m i najvišem domu u Europi- Margherita.
Sjedimo ispred doma Gnifetti uz odličan pogled, slikamo se i prepričavamo što se sve simultano događalo taj dan praktički od 3 ujutro! Glavobolja opet stišće neke, ali se ne damo, šumeće tablete i voda idu svugdje s nama. Popodne se spava, odmara, čita knjiga, sluša glazba i čeka večera na kojoj pada plan da se sljedeći, zadnji, dan u 5 kreće na Punta Giordani.
Rakiju poklopljenu od domara nam je netko prvi dan ukrao, ali zahvaljujući Marini i njenoj moći uvjeravanja dobivamo još jednu bočicu! Imamo pravu zdravicu zadnju večer u sobi. Žana drži govor te svaki od tečajaca dijeli svoje dojmove.
Zaključak je da nam je bilo odlično, da smo svašta naučili i vidjeli, bolje se upoznali i da moramo nastaviti hodati nakon tečaja.
Ja sam naravno odlučila zadnji dan ići na Punta Giordanni (4,064 m) da malo zaliječim ranu. Kako sam ju zaliječila! Zora iznad oblaka, sunce tuče u led po kojem stružemo i grebenarenje do vrha na kojem nas čeka mala Madonna!
Na ovom tečaju smo doživjeli lavine ispod Begunjščice, orkanski vjetar i spašavanje unesrećenog Slovenca na Grinotvcu i mini drame na Monte Rosi…
Teško je nekom ''outsider-u'' objasniti zašto se dovodimo u takve nadrealne uvjete. Često smo umorni, gladni, neispavani, s glavoboljama, žuljevima... Ali još je teže objasniti i dočarati zoru na tim visinama, osjećaj izoliranosti od ostatka svijeta a istovremeno osjećaj povezanosti sa svojom grupom, slobodu kretanja i zahvalnost na istoj.
Ljepota visokih brda dolazi iz njihove ledene surovosti. Čovjek je tamo samo gost na kratko.
Za kraj ću ukrasti Šukinu afričku poslovicu koja sažima cijelu ideju planinarenja i visokogorstva:
''Ako želiš ići brzo, idi sam…ako želiš ići daleko, onda idi u društvu…''
Činjenice:
Voditeljica tečaja: Žana Papić
Instruktori: Marija Pustički, Željko Presečki, Predrag Rócneasta Šuka
Tečajci (8 od 12): Marina Rogina, Josip Lovre – Joža , Ante Knez, Frano ''vicmaher'' Radošević, Juraj Mihaljević, Matija Glavinić Pecotić, Mario Garibović, Ana Rukavina
Ispenjani vrhovi: Piramide Vincente, Ludwigshöhe, Signalkuppe (Punta Gniffeti), Punta Giordani
Tekst napisala: polaznica tečaja Ana Rukavina
Slike ustupili: Marija Pustički i Predrag Šuka
