Sjedim u restoranu „Dinko“ u Starigradu Paklenica i razgovaram sa barba Dinkom, presretna jer još samo par dana prije imala sam najmanje dvije želje više, a sada su ispunjene. Srce mi je puno i shvaćam da nam u životu tako malo treba.

Početkom ljeta odlučila sam za blagdan Velike Gospe spojiti Sveto Brdo i Vaganski vrh, dva bisera Južnog Velebita. Znala, sam da je to zahtjevan izlet, obzirom na ljeto, ali želja je bila jača. Uredno sam poslala mail na Grupu za najave izleta PO, ali nitko mi se nije javio. Vjerojatno je ekipa ipak odabrala lakšu opciju kupanja na moru, od zahtjevnog hoda po vrletima Velebita. Jedini tko je pristao krenuti u avanturu sa mnom bio je moj prijatelj Zoran, kojega do prije pola godine nisam vidjela punih 20 godina.

Slika 1: Prijatelj Zoran i ja ispred skloništa na Strugama

Gužve na Lučkom nisu nam uspjele skinuti osmijeh sa lica, stigli smo u Veliku Paklenicu u večernjim satima i lagano krenuli put planinarskog doma Paklenica (bivši Borisov dom). Ruksak težak 20kg, što bi rekao moj dragi prijatelj Ante Vukušić „kredenac“ podsjećao nas je da nas čeka težak izlet. Stigli smo tik prije mraka, ali srdačnost ni na kraju napornog dana punog gostiju, nije se umanjila od strane domara Vjeke i „malog od kužine“ Andrije. Riječ po riječ, uz hranu i piće prošla je ponoć. Društvo su nam pravili uz g. Vjeku i Andriju i mladi par iz Splita, poznanici našeg Luke iz PO. Inače, naš Andrija „Lipu stazu“ pretrči za 2h11' (marka je na 5,5h), svaka čast.

Ujutro smo krenuli put Ivinih vodica i Vlaškog grada. Na Ivinim vodicama smo susreli tri mlada francuza, koji su odlučili također otići do Svetog Brda. Nakon kavice sa malog kuhala, bilo nam je lakše doseći dnevni cilj i mjesto za noćenje Vlaški grad. Novo sklonište nas je oborilo sa noga. Hvala mladom arhitetku Domagoju i vrijednim članovima PD „Paklenica“ na velikom trudu da po treći put obnove sklonište. Sklonište je pravi biser, a pogled obara sa noga, na more, otoke i masiv Velebita.  Zajedno sa nama bio je par iz Njemačke i mlada djevojka koja već osam tjedana hoda pješke uz Salzburga „ViaDinaricu“. Bila je tako jednostavna i smirena kako samo hodočasnici na dugom putovanju mogu imati. Složili smo se da i najdulje putovanje počinje prvim korakom i da ništa nije nemoguće.

Sveto brdo nas je vuklo k sebi i mi smo krenuli gore. Usput smo zastali i pomolili se kod spomen ploče na poginule planinare: Mirka, Zorana i Ivana...na ploči je tako lijepo napisan stih: …“Ako pogledaš u mjesec vidjeti ćeš i nas, ispod Svetog brda u skloništu uz malu vatru i toplu peć. Mjesečina, a svuda snijeg“… To nas je podsjetilo da je Velebit surov i za hodanje po njemu je potrebna i spretnost i oprema, nikada niti jednu planinu ne smijemo podcijeniti. Uspon na sami vrh bio je posebno emotivan za Zorana, koji je bio po prvi po na njemu. Kada je ugledao križ i hrvatski barjak, emocije i sjećanja na sudjelovanje u domovinskom ratu su ga preplavile. Sjetili smo se i zajedničkom prijatelja i planinara Darka, koji nas je prerano napustio. Pogled je pucao na sve strane, ne kaže se uzalud, da je to najljepši  pogled, ali Vaganski je ipak najviši i to za cijelih pet metara.

 Slika 2: Pogled sa Svetog brda 1752m

Puni emocija krenuli smo put skloništa. Uz vatricu i pečeni špek i kobasice, gledali smo zalazak sunca u zadarskom arhipelagu.

Slika 3: Pogled sa skloništa Vlaški Grad

Sutradan nas je dočekao oblačan i vjetrovit dan. Cilj nam je bio prehodati pet sati do Vaganskog vrha i dalje do skloništa Struge dodatnih dva sata. Kako to u planini biva vrijeme se vrlo brzo mijenja i opet nam je izvirilo neumoljivo sunce. Lagano smo se pržili po grebenu Južnog Velebita. U svakom trenutku izleta nosio je svatko od nas 5-6 litara vode, jer je to obavezno tijekom kolovoza na Velebitu. Ponosni Vaganski vrh; 1757m, najviši vrh Velebita dočekao nas je širom raširenih ruku. U čast na uspon, skuhala sam juhicu, pa smo je u slast pojeli uz pogled na Liku i more. Našlo se tu i kobasica i pršuta u čast na osvojeni vrh.

Slika 4: Vaganski vrh 1757

Slijedilo je spuštanje na Marasovac (voda) i dalje do Struga. U skloništu su nas dočekali tata Dino, veliki planinar i kajakaš iz Zadra sa kćerkicom Sianom i dvojicom prijatelja iz PD „Paklenice“. Vrlo brzo smo se sprijateljili i zajedno pekli krompire, kobasice i špek na štapićima. Pričali smo uz vatru do dugo u noć. Tu se našla i vesela ekipa od šest nizozemaca, iz Delfta i Utrechtakoji su također pošli na put „ViaDinarice“. Prisjetila sam se i svojih početaka u PDS „Velebitu“ gledajući te mlade djevojke i dečke, kad nam nije ništa trebalo osim punog ruksaka hrane i planina pod nogama.

Nažalost, Zoran je sutradan morao natrag u Zagreb preko Paklenice, a ja sam krenula sama ostvariti i svoju drugu želju. On je sjeo malo sa domarom Vjekom i Andrijom, te kolegicom Bojanom iz PD „Matice“, a nezaobilazno je bilo i  piće sa barba Dinkom na izlazu iz Paklenice.

Slika 5: Pogled na Veliko Rujno i stijenu Bojinog kuka

Na putu ispod prijevoja Buljma, zastala sam uz prekrasan pogled na Malu i Veliku Paklenicu i susrela francuza Renana iz Marseille. Na nagovor prijateljice iz Hrvatske odlučio je posjetiti našu prelijepu zemlju. Velikodušno me je ponudio gumenim bombonima, to me tako dirnulo jer gumenjake jedem sa svojim sinom Marinom. Ja sam njemu dala za nastavak putovanja pržene lješnjake. Laganim hodom od cca tri sata spustila sam se do visoravni Veliko Rujno. Na malenom izvoru Stražbenica, nadopunila sam vodu,kap po kap (trajalo je jedan sata) i  ponovno fatalnih 6kg viška tereta se stvorilo na mojim leđima. Svakim danom sam mislila da će se taj ruksak smanjivati, ali je on nekim čudom rastao i postojao sve teži, da čovjek ne povjeruje.  Odmorila sam se uz kapelicu Gospe od Rujna i izmolila se za sretan završetak mog lutanja i moje najmilije. Uspon prema Bojicu bio je težak, cca 2h ali uz sajlu i otpenjavanja, ruksak mi je otežavao kretanje… za kaznu je dobio koju ogrebotinu. Srce mi se steglo kad sam ga vidjela, a novi novcati je krenuo u avanturu.

Slika 6: Sklonište pod Bojinim kukom

Uz malo više napora stigla sam do skloništa po Bojinim kukom, Bojincem. Bilo je vrijeme da ispunim i svoju drugu želju, da prespavam u tom skloništu u srcu Velebita, kojeg su planinari PD „Paklenice“ pronašli davne 1970. Za večeru sam guštala u zadnjoj kobasicu i špekiću. Zalaz sunca na moru obojio je masiv Velebita ispred mene i velikom Rujno u ružičaste i crvene tonove, koji je možda radi toga dobio ime. Bila sam tako „malena ispod zvijezda“, pogled je pucao od  Svetog Brda preko Vaganjskog i Buljme prema Rujnu i Bojincu. Sjedila sam ispred špilje i čekala sa mjesec izađe.

Slika 7: Zalazak sunca nad masivom Južnog Velebita

Znala sam da me čeka teška noć, u srcu Velebita. Kad sam se uvukla u vreću u daljini sam čula riku medvjeda, iznad glave u niskom luku su letjeli šišmiši. Stavila sam kapu,da se zaštitim od naleta šišmiša i sa čepićima u ušima zaspala. Uz par buđenja dočekala sam jutro i sunce koje izlazi iznad Vaganskog vrha bila mi je nagrada za hrabrost. Popila sam kavicu i lagano u Milovce cca tri sata. U selu mi je stari djed dao hladne vode, a bilo je tu i smokvi. Nisam htjela zadnjih 4km, nakon prehodanih 65km, tražiti prijevoz već sam pješke došla do Starigrada Paklenica i dodatno jod 1,5km do barba Dinka, da se ne remeti običaj Velebitaša.

Evo još sjedim u hladu nakon kupanja kod barba Dinka. Nakon divnog ručka, paše mi ovaj mir i opuštanje. Dok odlazim spremiti ruksak za povratak u Zagreb, barba Dinko mi ostavlja svoj poklon, domaći med uz želju da se opet vidimo. Naravno, barba Dinko, doći ću opet na voljeni Velebit. On je moj otac i majka, on me uvijek čeka raširenih ruka.

Slika 8: Barba Dinko i ja

Ekipa, godine nisu bitne, bitno je željeti… jer kada više nemaš želja, znak je da lagano umireš… čula sam jednom… zato ja imam još puno njih… Za početak Annapurna Base Camp / Nepal je jedna od njih, a ja sam u niskom startu za listopad 2019. Ima li što ljepše za 50. rođendan?

Izvještaj napisala: Tonća Ćaleta Prolić, PO PDS „Velebit“