Kum, Zasavski Triglav. Poslužit će i taj!
Okupljanje u subotu oko 12h na Glavnom kolodvoru, mjerenje i vaganje tko ima veći/teži ruksak, jesu dosta tri ili je ipak bilo pametno složiti i taj četvrti sendvič? Atmosfera se lagano zahuktavala dok su se radile prozivke i slagale grupe; za početak okupiramo par vagona, a kasnije frontalni napad na 1220 metara najvišeg vrha istočno od Ljubljane, a zapadno od Harmice.
Vlak je krenuo u 12:36, začudo na vrijeme. Cilj: Trbovlje. U vlaku gužva, ruksaci na sve strane, vežu se čvorovi, uče neki čudni konstrukti poput "duple osmice", "osmice s uplitanjem" i slično.
Do Trbovlja smo apsolvirali sve tipove čvorova, a pogotovo gordijski; srećom nije bilo ozlijeđenih.
U Trbovlje smo stigli nešto prije pola 3 i oko 15:00 započinje uspon prema Kumu, preko Čebulove doline. Nakon kraćeg hodanja po cesti, za zagrijavanje slijedi relativno strm uspon kroz šumu, u koloni po jedan. Uz nekoliko kraćih pauzi, nakon cca 1h stižemo do proplanka s lijepim vidikom - tu se regrupiramo, njupamo i lagano nastavljamo dalje u grupama s razmakom. U nekom trenutku je počelo i kišiti, podsjetnik na prethodnu šetnju Sljemenom.
Staze su dobro markirane i uz malo vježbanja orijentacije i određivanja azimuta kartom i kompasom, napredujemo planiranom rutom.
Nakon još otprilike sat i pol, prolazimo Čebulovu dolinu i kroz (ponovno strmiji) šumski put nastavljamo prema domu. Kroz kišu i noć, s čeonim svjetiljkama i jednim ozlijeđenim gležnjem, tražimo markacije i sporo, ali sigurno oko pola 8 navečer stižemo do toplog doma gdje nas čeka fina klopa, udobni ležajevi (kako za koga) i nestašni jarčić!
Uz druženje, pive, gitaru, smijeh i “čovječe, ne ljuti se”(bilo je ljutnje) priveli smo dan kraju, u iščekivanju nedjelje i vožnje cickom…
U nedjelju oko 7 ujutro prvi planinari pomolili su glavu na terasu doma kako bi ih okupale prve zrake sunca na Kumu. Do 9 sati i najuporniji hrkači su odustali, a doručak je u punom jeku. Ispija se zadnja kava s pogledom, ruksaci su spremni, grupna fotka samo što nije pala, a stari zvonik iz doba turaka te crkvica na samom vrhu proučeni sa svih strana.
Oko 11 krećemo put Zidanog Mosta. Silazak započinjemo u smjeru Ključevice i Bušča i pun je pogodak. Prolazimo kraj bake koja mete svoje dvorište, pored livada i raspela do šumarskog puta negdje u Škratovoj dolini gdje smo se, nakon sat i pol laganog hoda, zaustavili da pojedemo sendvič i napravimo plan puta do najboljih krafni u kraju.
Krećemo dalje, grupa po grupa, strmijim putem kroz šumu, uz potok koji lagano žubori. Priče o krafnama probudile su glad i nervozu među planinarima koji se, umorni, svi nalaze na dnu spusta, pred rijekom Savom, jedinom preostalom preprekom.
Prelazak je prava avantura, dok jedni leže u travici čekajući svoj red, drugi se, dva po dva, ukrcavaju u metalnu kutijicu koja visi na sajli dok treći marljivo ponavljaju - utovari, poguraj na drugu stranu, ponovi.
Gladne oči vuku prvu skupinu koja je prešla Savu u smjeru krafni. Na zavoju, u kiosku obljepljenom slikama krafni nižemo se u još jednu kolonu jedan po jedan. Krafne su stara škola - samo marmelada, samo fino, slasno, mekano, glutensko, štaubano tijesto koje nikog nije ostavilo ravnodušnim.
Nakrafnani, čekamo vlak Zidani Most - Zagreb, nesvjesni da ispijamo kavu na polazištu najstarije hrvatske kontinentalne željeznice. Zvuk kolodvorskog razglasa nas usmjerava prema drugom kolosijeku. Ukrcavamo se na vlak u 15:45, skidamo gojzerice i raspravljamo o pivi, Zagreb je iza ugla. U 17:00 se iskrcavamo na Glavnom kolodvoru i uz “Vidimo se idući vikend” krećemo svojim kućama i pivama.