Planinarska avantura započela je u subotu ujutro oko 7:45 na Glavnom kolodvoru u Zagrebu okupljanjem mladih i nadobudnih planinara, uključujući već iskusne instruktore, voditelje te, naravno, veselu izvidnicu koju su sačinjavali Vlasta, Maris, Antonija, Dominik i Marko. Nakon što se planinarska družina utrpala u vlak koji je krenuo oko 8:12 uslijedile su vježbe vezanja raznoraznih uzlova (čvorova) u vagonima. Tako su se pokušali naučiti vezati uzlovi kao što su “osmica”, “dupla osmica”, “gaće”, “vodička osmica”, “lađarac” i “polulađarac” te ostale vrste uzlova zanimljivih imena. 

Nakon što smo presjedali iz vlaka u buseve, konačno smo doputovali na željeznički kolodvor u Ogulinu te se uputili prema bircu gdje se planinarsko društvance malo osvježilo čekajući izvidnicu i voditelje da obave kupnju namirnica potrebnih za kuhanje graha koji će se kuhati u planinarskom domu na Kleku. Kupljene namirnice potom se pravilno rasporedilo i razdijelilo po ruksacima veselih školaraca te se konačno krenulo koračati s noge na nogu prema domu Klek. 

Izvidnica predvođena s već gore spomenutim imenima hrabro i ponosno je koračala ispred školaraca, služeći se pritom kartama, kompasima i vlastitim zapažanjem markacija kako bi se točno orijentirali te usmjerili ostatak ekipe prema domu. 

S noge na nogu društvance je šetalo šumom i postepeno se penjalo prema Kleku. U par navrata staza je doslovno nestala zbog srušenog drveća i raskopa, međutim, hrabru izvidnicu, a ni ostale, to nije omelo. Istražujući uokolo po šumi, markacije se ipak pronašlo na drveću i kamenju te se sigurno nastavilo prema domu. Na velikoj se livadi napravilo pauzu za neki snackić kao što je sengulica, čoksa i sl., a tamo nam se pridružio jedan dlakavi član (pas) nepoznatog imena, ali mogli bismo ga (odnosno nju) nazvati “Žicka”; Žicka je, naime, stalno žicala hranu od već pomalo gladnih školaraca. Nakon pauze se nastavilo prema domu uz nekoliko manjih stanki kako bi se provjerilo u kojem bi se smjeru družba trebala kretati. U jednom se trenutku naletilo na križanje gdje smo trebali odabrati između dva puta: prvi je bio kraći i strmiji, a drugi duži i manje strm, odnosno lakši. 

Naravno, hardcore i enduro izvidnica odabrala je kraći i strmiji put koji se kasnije pokazao dosta zahtjevnim zbog strmine, a i blata koje je put činilo klizavim. Nekoliko stotinjaka metara od doma družba je sa sobom usput pokupila drva koja će kasnije ložiti; pravilo je, naime, da se putem pokupe i nose drva za planinarski dom do kojeg nema cestovnog pristupa. 

Dolaskom u dom uslijedilo je raspakiravanje ruksaka i opskrbljivanje kuhinje namirnicama za kuhanje graha. Nakon toga društvance se presvuklo i raspremilo te smjestilo svoje ruksake i stvari na krevete koji su već unaprijed bili napravljeni za posebne goste (planinarsku družinu). 

Nakon toga uslijedilo je kratko predavanje i vježbe koje je održao mladi gospodin speleolog. Objašnjavao je razliku između čvorova i uzlova, načine na koje se s konopom/užadi može spuštati niz strminu te penjati na razne objekte u prirodi (drvo, stijene, itd.), pritom koristeći razne stvarčice kao što su karabineri i sl.

Nakon uspješnog predavanja i vježbi od strane mladog speologa društvance se smjestilo u dom, prethodno se zamaskiravši u predivne božićne džempere, ukrase i havajke (košulje) jer je tema izleta bila “Ugly Disco Tropical Xmas Sweater Party”. Dok se većina družbe zabavljala u domu i izvan njega, nekolicina je pripremala grah u kuhinji. Boravak je bio fenomenalan: druženje je malo podsjećalo na klub s više razina! 

Na jednom flooru tj. prostoriji bio je tulum na kojem su se puštali poznati treš hitovi naših omiljenih domaćih glazbenih umjetnika, na drugom flooru (tj. u blagovaoni) ekipa je čilala, a treći floor je bio vani uz kamin, odnosno roštilj/gradele. Sve u svemu, milina. Kako je vrijeme odmicalo, planinarska družbina već je pomalo i ogladnjela te je svako malo netko išao u kuhinju zapitkivati da kada će konačno taj grah. 

Grah je bio vrhunski te smo svi pohvalili glavnog kuhara i njegove pomoćnike i pomoćnice. Nakon što su se svi napucali graha uslijedilo je slatko iznenađenje – palačinke. Tako su svi nakon graha omastili brk, a neki i bradu sa palačinkama u koje si mogao staviti što si godi htio: izbor do doma donesenih namaza bio je, naime, ogroman! Tulum je trajao do nekih 2 sata u noći, neki su ružili, a neki išli malo ranije na počinak jer se trebalo ranije ustati kako bi ujutro uživali u izlasku sunca na samom vrhu Kleka.

Dan je započeo ranim ustajanjem većine planinara, već oko 6 - 6:30. I isplatilo se! Doživljaj zore na vrhu Kleka bio je neopisiv. Do tamo nam je trebalo oko pola sata hoda strmim i opasnim puteljkom punim skliskog kamenja, no dolaskom na sam vrh nestali su svi problemi i poteškoće koji muče običnog čovjeka. Sam pogled na izlazak sunca koje se probijalo kroz oblake ostavilo nas je bez daha. Svaki od planinara bio je u svojim mislima te u tišini promatrao ljepotu koja ga je okruživala dok nas je hladan vjetar tukao u lice. Kako je počelo puhati sve jače, društvance se lagano počelo spuštati prema domu dok su se druge ture planinara penjale prema vrhu. 

Dolaskom u dom uslijedilo je pakiranje i spremanje za polazak, pospremanje kreveta te doručak. Nakon što su svi doručkovali i spremili se, uslijedila je prozivka te skupljanje smeća koje smo ponijeli sa sobom s planine i laganim se korakom uputili prema Ogulinu. U povratku se nije išlo onim istim, kraćim i strmijim putom, nego dužim i lakšim. Opet smo stiglo do već spomenute livade gdje smo odmorili uz pokoji sendvič, čoksu ili neki drugi obrok. Na livadi nam se, naravno, opet pridružila Žicka: bez nje to naprosto ne bi bilo to! Dali smo joj koji zalogaj sendviča, malo je pomazili i krenuli dalje. 

Spust do Ogulina je bio puno lakši (ipak smo se spuštali), a u par navrata smo napravili i kraće stanke. Dolaskom u Ogulin ekipa se malo raštrkala, neki su se u Zagreb vratili autom, dok su se drugi uputili prema željezničkom kolodvoru te se smjestili u birceve čekajući vrijeme za polazak i prepričavajući dojmove a izleta. Utrpali smo se u bus te presjeli na vlak u Draganićima. 

Čekajući polazak vlaka vrijeme se ponovno iskoristilo za učenje i savladavanje uzlova te prepričavanje dojmova s izleta. Smjestili smo se u vlak te se nakon skoro sat vremena čekanja uputili za Zagreb. Putem su neki već utonuli u san, neki pričali o svojim dogodovštinama iz života, neki pak “tugovali” što je vikend brzo prošao. Dolaskom na Glavni kolodvor u Zagrebu vesela se planinarska družba rastala. Neki su se još otišli osvježiti u birtiju Cug, a većina je odmah otišla svojim domovima prati veš i otuširati se nakon izleta.

Rezime svega…bilo je vrh!!! Jedva čekamo novu planinarsku avanturu!   
Izvještaj napisali: Vlasta, Maris, Antonija, Dominik i Marko