Iz Zagreba smo krenuli u, za listopad, iznadprosječno toplo jutro, točnije u 07h s već uobičajenog mjesta. Parking iza Lisinskog, malo gužve, malo prebacivanja stvari i sve je spremno – krenuli smo!
Prva postaja – benzinska negdje u (jesmo li već u) Slavoniji. Red za kavu je dug, ali naše strpljenje je veće. Srčemo kave, jedemo kroasane i eto nas natrag na putu. Sada je bus već dosta življi, instruktori šetaju po busu (ALO POLICIJA!) i pokazuju buline, lađare, dvostruke zatezne... Sami ponavljamo ono što nam instruktori pokazuju, dok školarci u nama gunđaju – škola subotom, učenje subotom – čija je ovo ideja bila?

Nakon 3 sata vožnje stižemo pred Papuk – mjesto Velika. Kratka šetnja nas dovodi do planinarske kuće Lapjak. Osvježavamo se, olakšavamo ruksake, regrupiramo se i krećemo. 11h je. Zahvaljujemo se instruktorima koji nam nude kremu za sunčanje – nije nam potrebna. Prvi cilj nam je vrh Pliš. Iako smo u originalnoj procjeni trebali stići brzo, sunce nas je prevarilo – hodamo sporo i s puno zastoja. «Tko treba kremu za sunč...?» viče netko od instruktora i do kraja rečenice ostaje bez i zadnje kapi kreme. Kratka pauza nakon vrha i nastavljamo.

Drugi cilj – vrh Mališčak (732 mnv), nakon čega ubrzo stižemo do sljedeće točke – skloništa Mališčak (nekad Mališčak, nekad Mališćak), gdje nas čeka GSS vježba. GSS ekipa nam pokazuje kako prenijeti unesrećene iz planine. Učimo kako to golim rukama napraviti, ali i kako iskoristiti grane iz prirode i zamke iz ruksaka da napravimo poprilično udobna, ali prije svega korisna nosila.

Nastavljamo dalje do točke gdje se dijelimo na vječno uporne i vječno gladne – prvi s grupom instruktora nastavljaju na vrh Ivačka Glava, drugi se žurno kotrljaju prema planinarskoj kući. I jedne i druge putem nas hvata mrak. S lampama na čelima i uz povremene «Autooooo» zvukove završavamo šetnju za prvi dan. U kuće ulazimo umorni, ali slijedi nam jedno divno iznenađenje – hrana je već spremna!

Halapljivo jedemo, dijelimo doživljaje i čekamo ekipu nadobudnih da nam prepričaju što smo propustili. Dolaze i čini se da smo propustili dosta. Nema veze, siti smo.

Oni malo pametniji bivke su počeli raditi prije hrane, oni ostali punih trbuha pokušavaju sklepati nešto što barem nalikuje bivku, a pri tom se zamišljajući u kući na madracu.
Noć nam poklanja jedan dodatan sat spavanja no ipak jutro brzo stiže.

Jutro.
Dok je dio ekipe odlučio ne biti panj i pomažu sa sadnjom drveća, dio čisti kuću. 10 sati i spremni smo za polazak. Krajnji cilj – izletište Jankovac. Krećemo edukativnom stazom i otkrivamo da nije sve u Slavoniji toliko ravno. Nakon poprilično strmog i napornog, ali kratkog uspona dolazimo do Veličkog grada. Sada već oronula građevina tek je sjena nekadašnjeg zdanja – velebne utvrde čije su oči predano pratile sve promjene u okolici. Kratko odmaramo, bacamo fotke i krećemo dalje. Subotnje sunce priključilo nam se i u nedjeljnoj šetnji i to s istim ciljem, da nas uspori u našim usponima. Nakon nekog vremena konačno stižemo do Tauberovih stijena.

Svojim ponosnim stavom i prekrasnim pogledom poručuju nam da smo na vrhu, no nastavak puta nam otkriva da smo prevareni. Još malo znoja, puhanja i pregršt žutog lišća i stižemo do vrha Lapjaka (667 mnv). Točnije prešetavamo vrh, ne zaustavljajući se. Nakon određenog vremena šetanja prolazimo planinarsku GSS kuću Jezerce te radimo pauzu na vrhu Nevoljašu (739 mnv). Jedemo, odmaramo, uživamo u pogledu i krećemo dalje. Još sat vremena hodanja i stižemo u Izletište Jankovac.

Susret dvaju svijetova – umornih planinara i nabrijanih vitezova. Dio nas uživa u Srednjovjekovnom viteškom turniru, dio odmah odlazi na slap Skakavac. Nakon bitke Hrvata i Turaka, punih želudaca krećemo prema autobusu. Otprilike sat vremena hodanja, 15ak minuta čuđenja gdje je bus i konačnih 15 minuta hodanja i u busu smo. Slavonijo vratit ćemo se!

Zaključci: Ne dirajte mi ravnicu Škorin je spin, marke nisu uvijek točne, a krema za sunčanje je dio obavezne opreme i u listopadu.