Oj Zavižane, zašto si Zavižan?
Nakon spektakularnog dočeka divne nam planine Zavižan u petak u kasnim noćnim satima, popraćen grmljavinskom olujom uz primjesu kiše, mećave, tuče pa ponovno kiše i tako u krug, u subotu nas je planina pozdravila lijepim i relativno vedrim vremenom.
Nakon podjele u grupe 'na parove razbroj se', grupa broj 2 hrabro i odlučno je krenula u nepoznato. Nakon uspješno provedenog testa orijentacije i određivanja azimuta ispred doma, pomaknuli smo se nekoliko metara i stali pred Zavižansku Kosu. Nakon kratkog muka i tišine na red je došlo pitanje: 'E ljudi, a kojim putem idemo?'. Tako je nas petero stalo, gledalo u Kosu pa u maglu, ponovno u Kosu pa jedni druge… Nakon koje minute, jednoglasno smo rekli : 'Idemo preko Kose!'.
Tako smo se zaputili na, maglom prekriveno, brdo nadobudno željeći vidjeti pogled koji realno nismo mogli. Nakon par minuta pobijedili smo uspon i za nagradu, gle čuda, magla se malo razmakla i pred nama se stvorio pogled koji puca na prekrasni Kvarner i divno nam more. Presretni i zadivljeni prirodom, nakon otprilike pedesetak okinutih fotki, krenuli smo putem botaničkog vrta. Na putu smo sreli još poneku grupu i shvatili da zapravo poprilično zaostajemo.
Nakon nekog vremena i lijepe šetnjice prirodom, došli smo do prve točke dnevnog izazova (op op), ni više ni manje, ispitivanje orijentacije. Brže bolje produljili smo ravno do spilje jer Premužićeva neće pobjeći kao ni ispitivači. ☺ Nakon povratka na Premužićevu nakon cca sat vremena ( Slaven se zaigrao u spilji i spiljarenju dok smo mi ostali zujali), timski smo odradili ispit orijentacije i krenuli dalje putem Premužićeve do Rossijeve kolibe. Sa par mjesta pogled puca na kukove, na Kvarner, na neke planine i mjesta za koja ni ne znamo što su,gdje su,kako se zovu (no nije ni bitno) kad odjednom ponovno dolazimo do nove točke dnevnog izazova zvan 'Hajmo vezati čvorove'.
Nakon nekoliko detaljnih simulacija i praktičnih primjera, većini i dalje ništa nije jasno , no sa pretpostavkom 'Imamo vremena do ispita', krećemo nadobudno dalje Premužićevom putem Rossijeve kolibe. Povremeno na stazi nalazimo tragove snijega, što dalje idemo, ima ga sve više i više. Premužićeva staza pršti prirodnom ljepotom gdje god da se okreneš i pogledaš tako da šetnjica traje duže od predviđenog jer ipak, ako nemaš fotke, ko' da se nije ni desilo'.
Nakon dolaska do Rossijeve konačno mali predah, divljenje pogledu i prirodi,ali i samoj modernoj kolibici koja je na zavidnoj razini uređena i održavana. Uz par izmijenjenih riječi sa nekim 'rendom' strancima koji su tamo odmarali, sendvičem u želučićima i cigarom prije puta, krećemo natrag putovima planinarskog doma Zavižan. Naša grupa, koja je krenula druga ujutro, nekako je završila na kraju, tako da nas je ulaskom u dom, počastio miris hrane koju su vrijedni 'kuhari' pripremali za gladna usta nas pačića.
Ipak, kakva bi mi izvidnica bila da se kraj večeri vrti samo oko hrane. Čekajući taj divan bolognesse, izvidnica se ugurala u sobičak od par kvadrata i puhali smo balone kojih dva sata da iznenadimo ekipicu i malo razveselimo za kraj cijelog dana ( ipak smo spomenuli da imamo iznenađenje). Bliži se 21 sat, hrane još nema na vidiku i donosimo odluku 'Idemo napraviti cirkus!'. Zamotani u balone oko glave, uha, nosa, struka, noge, ruke, što ja znam čega sve, spuštamo se u prizemlje i uz urlikanje i smijeh pozdravljamo gladnu ekipu! Objašnjavamo poantu ekipi, imamo natjecanje u izradi najbolje figure/životinje/čega god,a pobjednik dobiva simboličnu nagradu. Nakon veselog druženja i kojekakvih oblika (neki ljudi su zabrinjavajuće kreativni, dolazi hrana na stol i nastaje muk! Repete su se tražile sa svih strana jer su dečki svoj posao odradili fenomenalno( još jednom svaka pohvala kuharima!). Nakon klope , proglasili smo pobjednike najbolje figure, dodijelili slatkiše kao nagradu i nastavili sa pijuckanjem, pričanjem i veseljem.
Divan dan, divna staza, odlično vrijeme, prekrasna planina. Jednostavno spoj za savršeni izlet za svakog ljubitelja prirode i planine!
Nedjelja je bila jednostavno spektakl! Budiš se ujutro, nešto te kopka, kao intuicija neka, tihim šaptom govori 'Pogledaj van'. Koprcam se iz vreće, ustajem do prozora kad ono prizor koji ostavlja bez teksta, a u mojoj glavi vrti se pitanje/vrisak/sreća 'Booooožžžiiiiićććććć'. Prizor snježne mećave i bijelih planina ostavio me bez riječi za dobro jutro. Nakon odrađenih jutarnjih rutina, doručak, kava , cigareta, ćakulanje s ekipom, spremanje za polazak i urlikanjem od smijeha jadnom Navojcu koji polugol na takvom vremenu mora snimiti Žuja reklamu, krećemo po laganoj mećavi dalje putovima Krasnog kako bi se vratili u, lijepi nam, Zagreb.
Neutabanim stazama hodamo do Malog Rajinca, jer ipak je to najviši vrh Sjevernog Velebita, a kakvi bi mi planinari bili da pred sebe ne stavimo najviše točke koje želimo osvojiti? Cijelim putem pratila nas je bjelina snijega i prekrasno sunce , dan za poželjeti! Zadnjim snagama hodali smo do Krasnog jer, nakon cijelog dana (a po neutabanom snijegu ipak je malo teže hodati), nismo znali tko je umorniji. Dolaskom u 'slavnu birtiju' (valjda jednu jedinu) , srećemo vozača, koji je na sreću dobro raspoložen i daje nam zeleno svijetlo da krećemo malo kasnije kako bi svi predahnuli i popili neko pićence. Oko 17.30 otprilike zaputili smo se u naš velegrad i bez problema stigli kroz cca 3 sata vožnje.
Došla sam doma, po malo tužna jer nisam više na planini, na tom prekrasnom snijegu i čistom zraku, no ipak, život ide dalje, obaveze su tu, tako da, planino ostaj mi jednako lijepa do sljedećeg puta!
Karla Sedak Benčić
