Odmorište Voklo, 7 sati, subota. Tko zakasni nek se snalazi. Ove riječi velikog vođe sažele su sve što nam treba za uspješan start na Storžić u subotu 1.2.2020. Izlet je to koji je označio novu eru za naš centar za spavanje u mozgu – buđenja u gluho doba noći kroz idućih bi nam par izleta trebala postati rutinom, dok je ovog puta to ipak bio popriličan šok za organizam.Usprkos tome, svi smo se na odmorištu pojavili na vrijeme i otkrili da nismo jedini s aktivnim vikendom u planu – Voklo se pokazalo kao epicentar brojnih planinara i avanturista. Detaljna razlaganja ruta čula su se na svakom koraku, a nakon usporedba planova s ostalim ekipama krenuli smo prema našoj polaznoj točki u mjestu Bašelj. Nakon malo off road vožnje do parkinga, ostavljamo aute i blago razočarani gledamo prema gore – dočekala nas je južina i snijega ima iznimno malo. Ne gubeći volju, oblačimo gojze i proljetno obučeni čekamo polazak nadajući se da će nam cepin i dereze ipak trebati. Svi provjeravamo svoje zalihe i pažljivo kontroliramo jesmo li dobro zatvorili termosice (Jeleni je mokar ruksak sam pružio odgovor). Za uspješnu realizaciju izleta brine se deset instruktora što na nas deset tečajaca stvara idealan učiteljski omjer od jedan na jedan.
No prije starta još jedna važna stvar: provjera imamo li svi prvu pomoć! I prva naučena lekcija autora ovih redaka: tko nema kutiju pomoći prve/dobit će porciju jezikove juhe. I užad. Tešku. Mnogo težu od kutije prve pomoći. Nakon toga sve je spremno za pokret: put nas vodi kroz šumu i za dvadesetak minuta dolazimo do crkvice Svetog Lovrenca gdje skidamo još jedan sloj odjeće i nastavljamo prilično strmim putem. Znali smo da nas čeka prilično velika visinska razlika od nekih 1300 metara i to na svega pet kilometara staze tako da njena strmina nije bila nimalo iznenađujuća. Ipak, šumski put nije baš idealan za naše zimske gojze pa jedva čekamo naznaku neke snježne bjeline. Na trećini rute radimo pauzu i provjeravamo prolazno vrijeme: slovenska marka je 4 sata i trenutno se dobro držimo. Ponosni da i u nama ima nešto slovenskih gena, pijemo vrući čaj (apsolutno neadekvatno za dane proljetne uvjete), isprobavamo sušene kruške (da, kruške – apsolutno neprihvatljivog izgleda ali prolaznog okusa) i neka egzotična čuda nalik na male naranče (apsolutno ok).
Nastavljamo ravnijim obilaznim dijelom koji nas je čak nagradio i s nekoliko malih spusteva (koje smo na povratku proklinjali) i nalazimo na tragove snijega. Još uvijek nezadovoljni njegovom količinom, brzamo naprijed i za dvadesetak minuta dobivamo ono po što smo došli: grapu. Ili je to zapravo kuloar? Žlijeb? Uz ovakve filozofske razgovore oblačimo jakne, stavljamo kacigu i dereze te uzimamo cepin u ruke. Doduše, zbog neodgovarajućeg ruksaka neki su cepin već ranije nosili u rukama (eh moj Slavene), dok su drugi (čitaj: ja) za to pronašli bolje rješenje: uvalio sam ga kolegi Filipu (poznat kao Slaven). I tako naučio još jednu lekciju: svak svoj cepin nosi/za uslugu transporta se ne prosi (čak i kad se kolega sam ponudi).
Napokon opremljeni kao pravi visokogorci, krenuli smo prilično strmim putem prema gore svakim korakom pod nogama osjećajući sve više snijega.Nalete vjetra i hladnoće blokiramo dobrom energijom i dogovorima za skorašnji pohodu Sisak (Slaven zna konduktera koji će nam sredit karte – cijena: jedna mladost). Ulazeći sve dublje u grapu teren postaje sve tehnički zahtjevniji a vidljivost sve slabija, pa instruktori kreću naprijed tražeći najjednostavniji prilaz za nas friške visokogorce. Zadnji dio uspona predstavljao je pravu priliku za upoznavanje moći adekvatne visokogorske opreme: strmina je bila izrazita te smo polako napredovali čvrsto zabijajući dereze i cepine. Uvjereni u njihovu sigurnost, nismo išli zaobilazno već smo direktno izbili na greben. Od pogleda nam je već na početku bilo jasno da neće biti ništa – u oblaku smo bili dobrim dijelom puta. Samo planinarenje i činjenica da smo uspješno odradili grapu bilo je dovoljno da se na vrhu unatoč nedostatku lijepih vidika osjećamo fenomenalno. Prolazno vrijeme kako je rekla slovenska marka: poštena četiri sata, nama na ponos. Nakon zasluženog odmora, došla je i ta svima najdraža aktivnost: čvorovi (kaže se uzlovi, već čujem prave visokogorce), a zatim i izrada naveza. Postupak već čak i ja znam: nađi sredinu, šest metara lijevo, šest metara desno, vodička osmica, osmica s uplitanjem, ostatak u ruksak (nije ni čudo da je naš navez nazvan anđelima). Teorija nam ide dobro, praksa još malo šteka. Ipak, ne sumnjam da ćemo još dovoljan puta to provježbati da će čak i najsporijima od nas (čitaj: meni) navez postati jednostavan za izvedbu. Kretanje u navezu nam je već poznato od prošli put, pa se pazeći da derezama ne nagazimo na uže, polako počinjemo spuštati prilično usklađenog tempa.
Dubok snijeg na nekim nam mjestima stvara male i radosne probleme, ali prilično se brzo spuštamo skroz do dna grape te skidamo dereze. Zbog nakupljenog umora i nesnježnog terena neadekvatnog za naše krute gojze zadnji je dio poprilično izmučio naša koljena. Ekipa sa štapovima otkrila mi je još jednu lekciju: štapove sa sobom nosi/da se koljeno manje troši. Ne trebam posebno napominjati kako je pogled na parkirane automobile razveselio i nas i naša koljena, a skidanje gojzerica nalikovala nam je na spiritualnu ekstazu. Za kraj smo se počastili pizzom, kovajući planove za ljetni povratak na Storžić i skorašnje izlete u snježnijim uvjetima. Toliko toga viđenog i odrađenog, i to u samo jednom danu. A još imamo i volje za izlazak kad stignemo doma (kako tko)!
Din(k)o Ice Axe
