Štovani čitaoče, ne znam koliko si upoznat, no ja sam domar našeg Ratkovog skloništa. Nisam nešto
previše pametan, pa mi ne zamjeri na oskudnijem rječniku i vlastitim izmišljenicama kad mi fali pojedina
riječ. Ima tu na našem webu izvještaja od prijašnjih radnih akcija, no, nekad dobijem neopisivu želju
napisati izvještaj i o mojim van domarskim aktivnostima, tako je bilo i ovaj izlet, no prečesto sam lijen pa
ništa ne napišem i poslije mi bude žao. Tako sam propustio zabilježiti dogodovštine s uspona na Stenar,
da se iskupim akterima tog uspona, imate pivu kod Kokija (10 kn). Domar na gostovanju, buraz jel ideš
na tekme ili na gostovanja? Makar su mi gostovanja primarna okupacija, visoka brda, bar se želim u tom
smjeru dalje razvijat i usavršavat. Čim sam dotakao svoj krevetac pri povratku, primio sam se posla da
istipkam brzobrzo što u meni čuči, prije nego mi ispari i sad Ti to čitaš. Oni koji su upoznati s likom i
djelom domara, znaju vrlo dobro da mogu mljet satima, a bome i pisat nadugo i naširoko bez nekog
pretjeranog smisla, pa budi mudar, da te muke skratim i preskoči odmah na zaključak.
HOHE TAUERN - uspon na GROSSER WIESBACHHORN (3654 mnv)
VISOKOGORSKI TEČAJ 2020:
Jela šalje mail da se pojavimo u četvrtak u društvu radi finalnih dogovora u svezi vikenda i izleta.
Ovogodišnji tečaj je podosta propustio zbog nesretne korone, no na žalost, što je tu je. Rješavamo
tehnikalije, padaju zadnji dogovori tko-što-kako. Trpa, voditelj ovogodišnjeg tečaja prijavljuje ozljedu,
Alen, pročelnik visokogorstva se vadi na skorašnju operaciju, no očito je grižnja savjesti jaka u posljednje
vrijeme te da bi se Alen "iskupio" baca cenera na stol, šalje 11 litara vlastitog vina, najskuplja berba.
Alene sretno. Trpa veli čekaj malo, baca asa na cenku i kaže da je nedavno smaknuo vepra te da ide s
nama u obliku domaćice, brinut će za stvari u kampu i pri našem povratku s vrha podgrijat 15 litara
gulaša od vepra. Ja si u glavi zbrajam, danas je četvrtak, do subote to su 3 dana da će gulaš odležat,
već mi rastu zazubice, svi znamo da je gulaš najbolji bar dva dana nakon. Kamp je u međuvremenu
otpao, pronašli smo smještaj u kući za malu paru, taman da Trpa ima kaj i za počistit dok nas čeka.
Iznimno se veselim izletu, uspon na 3tisućnjak, baš nekako gurmanski izlet njušim. Dolazi subota,
pokret Batmobileom u podne. Pokret u podne, to zvuči savršeno, mogu se mirne duše dokotrljat u 6
ujutro doma. Previše izleta imam u nogama da izvana direkt ulazim u auto i pokušavam se zbrojit te
ostatak dana bauljam u borbama s brdom i samim sobom. No, i ja sam (napokon) počeo usvajat osnove
da se torba sprema dan prije, a ne tik pred polazak, drugi put u planinarskoj karijeri da NIŠTA nisam
zaboravio. A nisam niti bio vani noć prije. Žana jest, Žana, Žana, ne radi se to tako ccc.
Uglavnom, moj sudrug i suborac još iz ranih općeškolsko planinarskih dana, Brko, vozi Batmobile, kako
on i ja već imamo podosta u nogama, zna se da sam pretplaćen na suvozača i kao pravi Robin sam
zadužen za odgovorne poslove; šaltanje muzike, baratatelj osobnih i dodavač vode. Mnogi su
prodefilirali zadnjim sjedištem no nikako da nađemo trećeg sigurnog člana Batmobilea. Nikako i nikako
dok se nije pojavila Tihana. Tih ima torbu punu raznoraznih delicija, voća, slastica, skuhala je i ručak kad
stignemo. Nutka li ga, nutka, ma daj pusti nas, jeli smo, nećemo ništa. Tih je tužna kaj nitko ne njupa,
zadnji pokušaj, vadi štrudlu od sira… Ajde, jednu ćemo pojest na silu zbog mira u autu. Ljudi moji…ljudi
moji kakva je to štrudla bila!! Ajme meni majko mila, ajme meni. Štrudla je nestala u 15esto minutnoj
koloni dok smo čekali prijelaz granice. Oćemo si ostavit komad za poslije? Ma kakvo crno poslije, sve
smo progutali. Brko konstatira da je "bolja od ženine a malo slabija od puničine štrudle". Znate vi kako je
to ozbiljna teza? 11 od 10 za štrudlu. S tek slegnutom štrudlom i veseljem zbog skorašnjeg ručka, 4 sata
putovanja od Zagreba do Kapruna je proletilo u trenu.
Dolazimo u Kaprun, smještaj u kuću,
razgledavanje iste (tri put sam se uspio izgubit), aklimatizacijska rakija i piva, sjedamo za stol i
napadamo večeru. Svi znate da se s Velebitašima dobro jede, no ovo postavlja letvicu za pol koplja više.
Nije prvi put da me njupa veseli više od samog uspona. Svega tu ima, Tihananina puretina s povrćem,
trikolorka fuži, zelena pašta, pašta s tunom, zadovoljno mljackamo repete dok nas pojedini školarci
čudnjikavo gledaju. Još nisu savladali koncept "jedi i kad nisi gladan, pij i kad nisi žedan". Tko zna
kad ćeš opet. Školarca Luku muči migrena, no Tihanina hrana ga vraća u život. S punim želudcima,
udobno smo se smjestili na terasi, pomalo zabrinuto gledamo kišu koja ne prestaje padati te čekamo
ostatak da dođe iz Zagreba. Načinjemo Alenovo vino, vino je odlično, nemojmo puno popit, treba ostat
sutra za tulum poslije povratka. Jedva čekam tulum, Velebitaški tulumi nisu bezveze na dobrom glasu.
Mene počinje stezat nekakva zebnja u srcu da se nešto nije dogodilo gulašu, no uto ulaze Harvey i Trpa.
Ok, s gulašem je sve ok. Harvey otvara pivu te skače kao oparen 3 metra u zrak. "Ajme skoro sam
napravio sr*nje!" -Šta si prolio pivu? "Ma ne, zaboravio se ženi javit". Harvey javlja Danijeli da je sve ok,
mi se bacamo po krevetima te tonemo u san. Bitno da je stigao gulaš, lako ćemo s 3tisućnjakom.
Fruštuk, režu se kobasice i slanina, pravi se kajgana za sve, ostavlja se višak stvari nepotrebnih za
uspon, trpamo se po autima, Trpa maše ispred kuće s pregačom oko vrata i suzom u oku, 15esto
minutna vožnja iz Kapruna do početne stanice busa koji nas vozi na branu kojoj sam zaboravio ime, al
znam visinu-2024m. IDEMO, po to smo došli, uspon na Wiesbachhorn. Kiša nije prestala padati cijelu
noć, dosadno škropi dok sa strahopoštovanjem gledamo u okolne vrhove. Prognoza prognozira da je
vrijeme šmrkavo cijeli dan, no to nas ne obeshrabruje, navlačimo kabanice i polako krećemo. Početni
uspon teče glatko, zmijica planinara vijuga serpentinama prema prvoj točki našeg uspona, domu
"Heinrich Schwaiger Haus" na 2808mnv. Žana se isključila i udarila tempo. Davno sam svladao da ne
valja ljutiti Žanu, borim se za zrak i proklinjem onog tko ju je naljutio ovaj put dok ju gledam 200 metara
iznad sebe kako s lakoćom svladava stazu. U jednom trenu se smilovala, sačekala i lukavo prepustila
palicu vođenja grupe. Naime, došli smo do snijega, trebalo bi prtiti. Naivno preuzimam, no veseli me jer
je ovo prvi put da vodim u visokom brdu. Budući da nisam blagoslovljen mogućnošću snalaženja u
vremenu i prostoru, trudim se ne zalutati. Oprostite ljudi na kraćenju staze opasnijim strminama. (Nije mi
uopće žao).Tik pred kućom nailazimo na par tehničkih detalja, opasna vertikalna sajla, koju svi bez
problema savladavamo makar da se ne lažemo, nogice nekontrolirano plešu kao da smo Fred Astaire.
Kako se sve više uspinjemo tako se vrijeme sve više pogoršava,kiša se pretvara u laganu susnježicu,
uletili smo u oblak te je vidljivost manja od tri metra. Skoro tisuću metara uspona savladavamo za 2,5
sata. Kao kauboji nogom otvaramo vrata zimske sobe te upadamo unutra da se sakrijemo od vremena i
odlučimo što i kako dalje. Iskusni Jela, vođa ovog izleta predlaže da pričekamo 45 minuta da vidimo što
će biti s vremenom. Prognoza šapće da bi se svaki čas vrijeme trebalo popraviti, 45 minuta prelazi u sat i
pol no boljeg vremena na žalost nema.
ZIMSKA SOBA (ODNOSNO KAKO JE JEDNA VREĆICA ČAJA NAPUNILA 15 TERMOSICA):
Od popravka vremena nema ništa. Raspravljamo što i kako dalje, svatko baca svoj prijedlog, ja bi da
zbijemo redove i napadnemo vrh, netko kaže da bi se trebalo vratiti, netko bi pričekao… Posljednji bus za
Kaprun vozi puno pre rano, u 16:45. Nekako povratak podvijenog repa i neobavljenog posla nikoga ne
privlači. Vijećanjem donosimo zajedničku odluku da ćemo stisnuti zube i pričekati jutro, sutrašnja
prognoza pokazuje žutanjke.
Sjedim i razmišljam kako po tko zna koji put gordo mislim da sam svladao planinu, po tko zna koji put mi
je planina opalila vritnjak. I neka je. I još nek mi tisuću puta stisne dupe na volej.
!!Zamolio bih Vas sad sve koji ste dogurali dovdje s čitanjem da stanete, odete po Vašu prvu pomoć i u
nju nagurate barem dvije finimini juhice, čokoladicu i vrećicu čaja. Ne zezam se uopće.!!
Brzo se na
planini izjalovi generalni plan. Brzo planina usmjeri put i odluke na svoj mlin. Kaj nju briga kaj smo mi
narajcani na njen vrh i gulaš pri silasku. Baš nju briga. Koliko god se spremao i pripremao, imao zacrtani
plan, brzo to pada u vodu. Nekako se teškom mukom mirim (ma vraga još sam uvijek bijesan sam na
sebe) s tim da u ruksaku osim odjeće imam samo bebi pivu za vrh (znaš onaj kss-klak zvuk otvaranja
limenke? Uffff, definitivno u top 10 zvukova na svijetu, pogotovo na osvojenom vrhu) i maleni sendvićak,
čisto da bacim nešto u kljun pri povratku. Gladan sam. Gladni smo. Jeb*mu. Daleko je 5 sati ujutro i ustajanje. Jeb*mu. Gladan sam. Gladni smo. Jeb*mu. (Htio bih još samo pohvaliti zimsku sobu kao daleko najbolju u kojoj sam ikad spavao. A nije da nisam spavao po zimskim sobama. Dva skupna ležišća za 8 osoba, na kat, peć (ajme meni majko mila, zimska soba s peći i drvima) se naguralo u jedan zimski sobićak. I nas 15.) No dobro, pljuskam sam sebe, nećemo sad plakat. U ovoj kaši smo svi skupa. Svatko ima nešto, netko malo grožđica, netko čokoladicu, sendvić, rasporedit ćemo. Ekipa školaraca odlučuje prikratiti vrijeme istraživanjem sutrašnjeg dijela uspona. Hrabro su proprtili i utabali sat vremena sutrašnjeg hodanja. Ostatak je polijegao po skupnom ležištu, suše se rukavice, jakne, čarape, kape, peć veselo grije. Tihana ispituje sve oko sebe kamo će na more, od muke da ne razmišljamo o gladi, ali svaka treća pošalica je usmjerena na hranu. Jeb*mu. Gladan sam. Gladni smo.
Jeb*mu. Prva kriza nastupa, IMAMO SAMO TRI I POL PIVE koje smo srknuli netaktički ekspresno, od muke. Ajme meni, da smo si bar to malkoc racionalnije rasporedili. Tužni u krug cuclamo čep od pljoske, koja je prazna još i prije nego smo izašli iz busa. A dobro, što sad. Čekamo zoru, večera je u 8. Jedan (ANA RUKAVINA PROČELNICA PO-CENZURA) je u igri, (ANA RUKAVINA PROČELNICA PO-CENZURA) i naričemo nad sudbinom. Pa da ni (ANA RUKAVINA PROČELNICA PO-CENZURA) nemamo, pa nevjerojatni peh. Ako ništa drugo, bar je zafrkancija na visini, bacaju se pošalice, suza suzu goni. Kad se u istoj prostoriji
nađu zlatnomedaljaši sa svjetskog prvenstva poklapalica Brko i Harvey, zabava je zagarantirana,
plačemo od smijeha i čekamo večeru. Pretumbali smo cijelu zimsku sobu i pronašli jednu vrećicu crnog
čaja i pola žličice šećera, koje Jela umače u rastopljeni snijeg dok ostali pobožno gledaju. Ljudi moji, jedna vrećica čaja je
napojila 15 termosica. Nikad finiji čaj nismo pili. Negdje se pronašla i tubica magnezija koju bacamo u
vrelu vodu. Neke tjera na trčkavicu, pijem taj koktel čaja,cukra i magnezija te osjećam toplu tekućinu
kako vijuga crijevima i puni mjehur. Tužno uzdišemo nad prvim danom ljeta, najdužim danom u godini.
Večera, podjelili smo pravedno i bratski tu gozbu koju smo imali, svatko je dobio jednako velik komad
kore od naranče, tri brusnice, dva kikirikija, griz čokoladice i tri velika udisaja sendvića.Nekom je ispao
orah na pod. Vrijeme se usporava dok orah odskakuje, KLAP naćuljuju se uši, KLAP grašci znoja hrupe
na čelo, KLAP krajičkom oka vrebamo jedan drugoga KLAPKLAPKLAP orah je odskakao svoje te se
veselo kotrlja neravnim podom dok ono najgore u nama izlazi na površinu i bacamo se jedan po drugom
kako bi se domogli tog nesretnog oraha. Za desert Jela vadi dva kikića iz prve pomoći. Svatko ima pravo
na dva liza i šalji dalje.
Nekonrolirano veselje i uzbuđenje te pjesma kreće kad netko vadi zametnutu(ANA RUKAVINA PROČELNICA PO-CENZURA), budale
rokću od radosti dok ih ostatak ekipe sažaljeva. Svatko (ANA RUKAVINA PROČELNICA PO-CENZURA) pravi, ZATO ŠTO MOŽEMO, ZATO
ŠTO SE IMA. Ipak, jedno lice je neprepoznatljivo tužno i s dubokim uzdasima, sjetno gleda kroz magloviti
prozor.
HARVEY I VANJA//VANJA I HARVEY:
Ma znaš šta? Ta dva zvrka i više nego zaslužuju barem odlomak teksta, ako ne i cijeli tekst samo za
sebe. Kudim sve vas koji ste se nemali broj puta zatekli s njima na izletu, a u izvještaju jedva da bi i bili
spomenuti. Od planinara do alpinista. I zato ovaj izvještaj i ima samo jednu sliku, njih dvojice, kao omaž
liku i djelu. Ne zato što su moji, nego zato što-jesu.
Harvey i Vanja, Vanja i Harvey. Kao Smith i Wesson, Bonnie i Clyde, sol i papar, pas i mater, Dinamo
i Zagreb, nastavi niz. Kad sam s njima, bilo na asfaltu ili na brdu, meni je to stih od PCVC: "en-ten-tini-
svi-na-bini-samo-neka-dobra-zeka-tiru-riru-na-klaviru-kuku-riku-kužiš-spiku-kiki-riki-daj-to-ćiki-
ništa-se-ne-problemiraj-deri-peri-samo-sviraj-eci-peci-Sava-raka-tika-taka-nek-je-svaka-klinci-
klinke-deda-baka-…"Takvi su vam oni. Nepresušno vrelo zabave i zafrkancije, dva najbolja prijatelja,
dva klauna. Sama njihova pojava je zagarantirani spektakl- ispravi me ako griješim. Rođeni za akciju,
sinovi vjetra, dva Petra Pana, dva duha iz lampe. Znam ih godinama i još nikad ali nikad nisam čuo da je
iti jedan od njih rekao NE. Jednom smo na asfaltu lomili par dana za redom, Vanja je i pokušao eskivirati
još jedan dan u nizu, isključio mobitel, nema ga. Nećeš razbojniče, došli smo mu doma, na vrata, zvonili
na parlafon, ništa, popeli se do ulaznih vrata i sjeli na zvono. WAU WAU, Car Šiljak se oglasio i
prigušenim glasom Vanja, pssssst izdat ćeš me. Izdao ga je, lomili smo i tu noć. Uglavnom, nema
Velebitaša (a bogme i puno dalje se pronosi taj glas) o dva kuma, dva šašavca. Nema tko ako ih i nije
vidio na djelu nije čuo za njih. Kao kisela i vino, kao dereza i cepin. Nevjerojatne pojave, no da se
razumijemo i podvučemo crtu. Kad se dela se dela, kad se hoda se hoda. Kad je ozbiljno, ozbiljni su.
Nema tu lavabo.(Nema ni kada). No s prvom sekundom mimo ozbiljnog i posla koji se ima za obavit,
eto njih dvoje nanovo veseli. I mi svi skupa oko njih. Hvala Vam za sve, volim vas. No da se na sekundu
vratim na zadnju rečenicu prošlog pasusa, za Vanju znam godinama, a također imam privilegiju zvat ga
godinama intimusom, no jednom godišnje ga vidim takvog. (Jedne godine sam ga dva put vidio tužnog al
taj put je imao vodu u koljenu). Naime, na najduži dan u godini, na prvi dan ljeta, taj dječak bude tužan.
Taj jedan dan u godini je neprepoznatljiv.Dug to bude dan. No i on ima pravo na to, makar nismo navikli
da šuti i ne izvodi kerefeke duže od 20 sekundi. Naime, sutra mu je rođendan. Napunio je 34u. Je*emu
Vanja, i ja sam za 5ipol u tom dobu, ne brini, to tak ide. Vanja, sretan rođendan, budalice šašava.
Da ne dužim puno, iako mi ćuška iza uha ne gine,
htio bih Vam još samo jednu pričicu o njima kazati da Vama koji ste zakinuti bar na minutu njihovog
društva i ne možete si ih predočiti. Ne znam jesam bio tolko mekan od gladi i umora, ali ova slika o njima
mi je natjerala suzu na oči.
Postavit ću Vam to kao igrokaz, da možete i u teatru odigrati tu scenu.
likovi: grupica ljudi u polumraku, Jela, Harvey, Vanja
scena: odškrinut prozor, topla peć, Vanja pored peći, Harvey na stolu iza Vanje, Jela stoji do njih.
Kotrlja se priča o metabolizmu i hrani, Jela raspravlja s grupicom u polumraku.
Na to uskače Harvey i kaže: Ja imam metabolizam kao vjeverica, čim nešto pojedem odmah trčim na
zahod, nuždu vršim 5 puta dnevno, kužiš kaj ti oću reć? Ali na brdu se sve to iznivelira, umiri, sve
drugačije vibrira, zaboraviš jednostavno na sve probleme. (pogladi Vanju po glavici) Jel tako kume?
Vanja: (nabacuje onaj svoj pogled iz crtića) Mooolim, kaj si rekel, nisam te čul? (i smije se kao blesavac)
Jela: ma priča o metabolizmu.
Meni je ta scena bila toliko mila, toliko nadahnjujuća. Čuvajte i volite i pazite svoje bližnje. Kao Vanja
Harveya, kao Harvey Vanju. Metabolizam. Prijatelji su kak i baloni. Spikaš ih i vmrli buju. Ne pikajte svoje
prijatelje. Učite od Vanje i Harveya, Harveya i Vanje.
PONEDJELJAK:
Polijegavši kao sardine na dva ležaja, po podu i klupi, zimska soba veličine bebe garsonjere i šupe,
predviđena za 6-8 ljudi je jednostavno bila pretijesna za 15 ljudi. Ispričavam se Jela što ti nisam dao da
spavaš, no u principu rijetko tko je uopće zaspao.
U 21:33 smo si rekli posljednje pozdrave, u 21:36 se čulo prvo sramežljivo hrkanje, u 21:43 su se solo
sviraču pridružila još 3 solista. Super mi je bila ta sinfonija fijukanja vjetra, kruleži u želudcu, pucketanja
peći i hrkavele. Nasmijao sam se par puta u sebi kad bi netko malo jače zašuškao, odmah u trenu su se
u priliku ubacila i dva-tri šuškača koji su čekali nekog da zašuška prvi. Ne znam, jesam li već omamaljen
od cijeloga dana, žmirio sam i pustio vjetru da me uspava, veselilo me njegovo zviždanje, jedva sam
čekao otvoriti oči ujutro i vidjeti da je vjetar otpuhao oblak. No kako to obično biva kad te ništa neće, u 5
ujutro kad se više nije imalo smisla pravit da spavamo, vrijeme je ostalo nepromjenjeno. Pričekali smo do
6 s nadom da će se obistiniti oni žumanjci, no pogled na prognozu mi je zario nož u srce, vrijeme je
pokazivalo još gore nego jučer.
Nadao sam se ipak da ćemo napasti vrh, no donešena je odluka da se vraćamo u Kaprun. Većina je
odahnula.
Pakiranje, spremanje sobe i izlazak u rano jutro te spust prema brani. Čeznutljivo bacam pogled prema
vrhu, no vrijeme je nemilosrdno. Čvrsto odlučujem da se vraćam s prvim jesenjim snijegom. Pri silasku,
vjetar se igrao s donjim dijelom oblačka u kojem smo proboravili jučerašnji dan i i otkrivao nadrealne
prizore okolnih brda i vode. Škljoc, škljoc, nastale su neke od moćnijih slika koje sam vidio.
Rastegnuli smo se pri silasku kao kišna glista, svatko sa svojim mislima, bio sam pri početku gliste kad je
netko mudro ustvrdio da imamo pivu prednosti ispred zadnjeg u koloni te ta konstatacija mijenja
raspoloženje iz tužnjikavog u manje tužnjikavo. Hop, hop sat i pol hoda od kuće i točim svoj Stiegel, a sat
je sramežljivo prebacio kazaljku na 8:30. Nisam nikad ranije načeo pivu ako ne računamo kad bi zaružio
do ovako rano ujutro.
Bus-Kaprun i teško veselje. Trpa. Koliko je taj gorostas bio spomenut tokom jučerašnjeg dana, koliko
sam maštao o njemu i veselio mu se. Ne znam Trpa, ne znam dal ti se ikad itko veselio kao mi tog dana. Kaprun, kuća, rakijica tap-tap
da osvježi smežurana crijeva, GULAŠ.
Ajme meni majko mila, majko slatka, ljudi moji, kakav je to gulaš bio?! Čaroban, evo, opet mi se slinica
skuplja. Savršen gulaš za kraj skoro savršenog izleta. Lagani odmorko, pakiranje i povratak u Zagreb.
ZAKLJUČAK:
- Tihana je novi ravnopravni član Batmobilea, raspisujemo natječaj za četvrtog.
- Vanja ne šljaka samo jedan dan u godini, tko ga upozna baš taj dan, pomisli to je skroz regularan
čovo.
3.Bolje se vratit, neg da te vrate pa da ti svira plehnati mužikaš.
Ono što sam naučio na ovom izletu je to da zapravo nikad neću prestati učiti o ali i od brda.
Ono što
sam naučio jest da od sad pa do zauvijek, u torbu za uspon ide hrana, makar ruksak bio puno teži i
makar ne trebala, hrana ide. Ono što sam svladao jest da valja biti i ostati malen i ponizan na brdu.
Nikad ne znaš što te čeka.
Ono o čemu sam slušao, ali nikad nisam osvjestio jer sam mazga i neću odustat od zacrtanog kad se
već natjeram na nešto jest da valja bit smiren, racionalan i razborit.
I zato velika hvala Jela, jer pokazao si (nam) mi da nije neuspjeh ne popesti vrh. Nije neuspjeh ne siliti.
Taj vrh, da je manja i iskusnija grupa bi bez problema popeli, no pokazao si mi da ego nije najvažniji na
brdu, pogotovo meni konjini koji je htio svim silama se uspeti. Pokazao si mi što znači bit kotačić u
kolektivu, što znači preuzeti na sebe breme odgovornosti, ok, ostajemo čekat sutradan, ok nema
uspona, idemo dolje. Pokazao si mi što znači biti vođa i kako odgovarati i kako se ponašati. I zato ti
hvala, čuo sam mnogo puta da se odustalo od vrha, čuo sam mnogo puta da se na vrh otišlo s nažalost
posljedicama. Što ovakvim, što onakvim.
Pokazao si mi kako slušati, što sebe, što kolektiv, što prirodu. I nadam se da si prenio barem dio ovih
mojih vlastitih razmišljanja na školarce, ali i na ostale instruktore.
Ono što mnogoputa zamjeram u našem Velebitu je upravo to busanje u prsa i JA JA JA.
Ti kao daleko najiskusnija osoba s kojom sam kročio u brdo, koji ima uspona i uspona, avantura i
avantura si mi pokazao kako se treba ophoditi i ponašati. I zato Ti HVALA. Hvala na velikom iskustvu i
hvala što tako spontano i s čistim srcem prenosiš svoje znanje, što u životu, što o čvorovima, pto o brdu.
Bez fige u džepu, nenametljivo i iskreno. Hvala Jela.
I ovo nipošto nije bio neuspješan izlet. Vidjeli smo svi i uvjerili se po tko zna koji put što je to Planina. Žao
mi je školarci što ste propustili svoj prvi 3tisućnjak, no, pročitaj ponovno točku 3 zaključka.
Da ne duljim više puno previše (ahahahahahahah), dragi suborci s ovog izleta, nejte kaj zamerit, ljubi
Vas sve vaš Domar.
ps. dajte ljudi, kad planirate pohod u brdo, a znate da će Vam jedna od stanica biti neka zimska soba,
ajmo se igrat svi skupa jedne igre. Igra se ovako: ponesi konzervu u kuću, ziplokom ziplokni par
dvopeka. Nekad će nekom (makar ajmo svi slat silnice da nikad nikom neće) značit nemjerljivu razliku.
Stojte mi dobro!
pps.žao mi je što sam sam sebe morao iscenzurirati, pročelnica je neumoljiva.
ppss.pročelnica idućih 4 četvrtkovaca ima domaru platit pivu kod Kokija.
Pozdravljeni budite, do novih avantura; vaš domar Frenki.
