TEHNIČKI DIO:
U subotu dana petog, mjeseca rujna godine dve i dvadesete, točno u 10 sati i pet minuta 6 članova alpinističko-visokogorske sekcije PDS Velebit je zaključalo aute na ledini tik do križanja lokalnih asfaltiranih biciklističkih staza i makadamskog puta. Do skloništa “Bili Cvitak” iza kojeg kreće ferata je nekakvih 4,5 km, cirka sat vremena laganog tabananja.
Taj dio hodanja se može i skratiti s terenskim vozilom. Sad da me pitaš kako pogoditi tu ledinu, ne bih ti znao točno reći, pomalo konfuzno djeluju lokalni puteljci, no kako je izgradnja ferate u završnoj fazi, uskoro će se postaviti pristupni smjerokazi.
U 11 sati smo izbili na sklonište “Bili Cvitak”. Jedini dio izleta gdje smo”fušali”, pola sata, svatko u svojim mislima razgledavali sklonište koje je u završnoj fazi izgradnje, a bit će slađe od bonbona.
700tinjak metara od skloništa do ulaza u feratu smo prošli u hipu te smo u 11.30 u punoj ratnoj spremi zakačili prvi y matičar u sajlu koja nije prestajala CIJELOM! dužinom ferate.
Početni dio ferate prati stari alpinistički smjer “Dvojni smjer” (1971.g Puzak-Medenica). Ferata odmah pokazuje zube i upozorava da slučajno zalutali putnici namjernici nemaju što ovdje tražiti, 30ak metara vertikale pumpa adrenalin u sivu tvar i ne popušta do izlaska iz ferate. Oko glave lete pčele, leptiri i kamenje. Prestravljeni pogledi kolega i puka sreća da nas nije skinulo odmah u startu iziskuje maksimalnu opreznost i skoncentriranost. Slijedi šašavo atraktivan prijelaz preko vodoravno polegnutih ljestava od milja nazvan “vesele nogice d.o.o” te ferata nastavlja usponom na još jednu od mnogih oštrih prevjesnih vertikala. Nakon okvirnih 100tinjak metara vertikale dolazimo do uskog grebena s kojeg se otvara vrlo atraktivan pogled na Knin i okolicu. Sunce prži te refleksija otkriva dvije točkice u daljini, orjentir gdje nam se nalaze automobili. Moram napomenuti da apsolutno cijelom duzinom ferate pogled puca na predivne vidike.
Zatim slijedi penjanje na veoma atraktivne tornjeve iza koje dolazi glatka vertikalna stijena kao desert prije bivka Dinaridi (1260mnv). Na dijelu tornjeva treba biti izuzetno oprezan jer je stijena djelomično krušljiva. Tik pred izlaskom na bivak je detaljčić koji iziskuje više penjačkih vještina.
Sat pokazuje 13.50, izašli smo na bivak, gotovi smo s prvim dijelom ferate, odmaramo 10 minuta, punimo zalihe vode, te nastavljamo.
Sklonište je u principu lijepo adaptirana kamionska prikolica s 4 ležaja, pećicom i zalihama vode. U blizini je i šternja za koju nismo u tom trenu znali pa ju nismo niti tražili. S ove pozicije pogled puca na Prominu, Svilaju, Kijevski Bat, djelomično otkriva Perućko jezero te pogled seže sve do Ravnih kotara. Bivak je ujedno i zadnja prilika za odustati od ferate, slijedi mnogo zahtjevniji dio. Savjetujem ako ste se ispatili i iscrpili do bivka da mudro odustanete i također sajlom osiguranim siparom vratite prema Bilom cvitku. Ferata još nije službeno otvorena, a koliko smo čuli, već je bilo nekoliko izuzetno zahtjevnih intervencija i spašavanja nespremnih izletnika. Čuvajmo jedni druge i našu vrijednu GSS službu te dobro razmislite da li ste spremni za drugi dio ferate. Suborci jesmo li spremni? Spremni smo, nastavljamo dalje.
Ferata nam odmah daje do znanja da je prvi dio zapravo bila igranka, drugi dio počinje s prevjesnom stijenom koja baca iz ravnoteže te ulazi u uski kamin s kojeg se izlazi na široku barijeru dužine 50ak metara. Ferata popušta te izlazimo na travnati kamenjar. Priječimo nekoliko atraktivnih polica koje su na mjestima toliko uske da stopalo jedva stane. Adrenalin pumpa još jače,a ambis pod nogama dubok nekoliko stotina metara zasigurno ne pripomaže. Volim adrenalin, žudim za avanturama no na ovom dijelu sam si morao malo popričat sam sa sobom. Disi, kak si, kaj ima Franjo? Si Boredaux? Lažem sam sebe da sam iz Nice te nastavljamo. Slijedi vertikala sa sajlom malko odmaknutom od gazišta što zahtjeva penjačke spretnosti dok tražiš uporišta na glatkoj stijeni. Nastavljamo po polici koja pak nastavlja put nekoliko stotina metara dugačkim usponom. Zatim slijedi djelomično prevjesna vertikala od nekakvih 50ak metara. Kraćim prelaskom po kamenjaru slijedi završni uspon kroz kamin iz kojeg se izlazi na greben, jasno se na par metara udaljenosti vidi veliki čelični klin s karabinjerom, postavljen kao zahvala “starim” alpinistima koji su prije 50 godina ispenjali stijene Ošljaka. Od sreće sam zveknuo karabin nogom te momentalno požalio. Čelik je ipak jači, šepajući sam se odgegao par metara do simpatičnog bloka od dvije nepravilne stijene nađene na licu mjesta, uređenih kao spomenik domovini. Na jednom se nalazi nepravilna šahovnica koju si možemo prevesti kao parabolu o našoj povijesnoj turbulenciji. Na drugom kamenu su uklesani stihovi S.S.Kranjčevića, “Moj dom” Iako točno ovi stihovi pjesme nisu uklesani, ja ću citirati posljednju kiticu: “...Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,//zaorit ću kao grom:// O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,// To moj je, moj je dom!”
Iz ferate ispadamo u 16.50, nakon 20o minutnog odmora ispred planinarskog skloništa “Drago Grubać“ (1645 m)” nastavljamo naš put prema Sinjalu na koji izlazimo u 18 sati i 10 minuta. Sretni i ponosni jedni na druge se kratko glupiramo, upisujemo u upisnu knjigu i lajemo wuf wuf wuf!
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE FERATE:
Ukupna dužina ferate 1700 m, visinska razlika 730 m. Nezahvalno mi je prognozirati ukupno vrijeme trajanja, nama je (veoma spremnom i uigranom timu) s minimalnim pauzama trebalo 5 sati, po vrućem danu.
Vjerujem da je bilo mokro i lošije vrijeme da bi nam trebalo puno, puno više.
Moram napomenuti da je ferata izuzetno, izuzetno dobro i sigurno napravljena. Potrebno je par kozmetičkih zahvata na pojedinim mjestima da bi zaključna ocjena bila kristalno čista 5ica. Ovakvu ju ocjenjujem s 4,95.
SUBJEKTIVNI DOJMOVI:
WISH YOU WERE HERE//MALA ČIČI
Dogovori za feratu su pali u rekordno brzom roku. Budući da nam korona situacija nije dozvoljavala novi pokušaj uspona na Grosser Wiesbachhorn, odlučili smo dogovoreni termin provesti na Dinari. GW lagano počinje žuljati kao pinka pijeska školjci.. Past ćeš biseru šiljati, kad tad.
Dogovoreni pokret je zakazan za 16.20, no petak i gradske gužve pomiču pokret. Harvey pali svoj fuQashqai, kupimo Jelu i Iru pred megićem na rotoru. Jela je prilikom čekanja pojeo cijelu zalihu megić sladoleda. Ira, Iru znam od prije no ovo mi je prvi izlet s njom. Ira je jednostavan djevojčuljak. Ideš znami? Idem. Spontano i bez previše razmišljanja. Plus za Iru. Prolazno vrijeme na Lučkom prijeti da će nas dočekati hladna večera. Ne marimo puno, vikend kreće.
Konac je u Kninskom zaseoku Jelići odakle korijene vuče Jela, glavni logističar. Simple minds i Mandela day svira uzastopce, probleme imamo s muzikom, šaltanje fuQashqai radija je ravno ruskom ruletu, strepnja od svake iduće skladbe jer nas redovito baca na izuzetno iritantne šišmiš frekvencije kojima ne možemo otkriti uzrok što pak vuče da je svako ugibalište naše kako bi na pokoju minutu ugasili auto i čekali da se fuQashqai skoncentrira. To za sobom vuče naporne teme od kojih svatko od nas bježi, posao i posao i posao. Ne razumijem se previše u ništa tastaturno, front end, bekend diveloperstvo, java, strava, lijevo, desno, gledam kroz prozor. Iako smo se dogovorili da nema odraslih tema, tek na Sv. Roku gdje se skidamo s autoputa polako kreće opušteno zezanje. Napokon smo se prosvjetlili te prebacujemo na radio; fuQashqai (baš volim reć fuQashqai) hvata radio Mariju, radio Mir, hrt dvicu, čak i jedinica šteka. Radio Dalmatia it is, Grašo, Škoro, Dalmatino, tu smo, naši smo, urlamo, nije nas niti malo sram. Zadnja piš pauza, izlazimo iz vozila i dok mokrimo na prohladnoj ranojesenjoj noći, iz radija dopire Dinetov pelin i med, hvata me jeza ugode, sve teškomorljive misli bježe iz glave OD MENEEE DOOOBILAAA SI SVEEEEEE, ajme majko mila, znaš onaj tren kad se tijelo i um sinkroniziraju u zen fazi, plus toga se olakšavaš.11/10. Lajemo i zavijamo, al znaš onako, iz tihog i laganog u AW AW AWWWW iz petnih žila. Ne mori me više ništa, sretan sam. Dok sa Šajetom brojimo njegove korake, Detour (nismo to tad znali ali detour kao lajtmotiv izleta) nas opominje da mjesec stalno mijenja kuću dok u tom trenu iza flanjke na cesti se pojavljuje žarka Luna koja izaziva katarzičan WAUUU efekt. 5 do 9 je, doslovno i figurativno, nema više stajanja na bengi po pljuge, imamo duhan, što je tvoje-moje je, stara velebitaška klasika. Iza svake flanjke očekujemo murju no očito ih lovimo na gablecu dok klizimo prema Jelićima gdje nestrpljiva čeka večera da ju ubacimo u kljun. I Luka i Vanja. Oni ne stanu u kljun.
Ispadanje iz auta, grljenje s Lukom i Vanjom, upoznavanje s gospn Jelom i tetom Anom. Večera, raspored spavanja, tulum nam prilazi šaptom, koketiramo s njim, oprezno, sutra nas čeka dugačak i naporan dan. Tulac nikad kraći, razbijena čaša kao opomena da je vrijeme za sanak. Prije 12 smo u krpama. Vrijeme je hladnjikavo, savršeno za miran san. A jesam li vam rekao da je nasuprot kuće vodopad? Nisam? Slušaj, ispred kuće je vodopad! Točno 13 koraka u Lukinim birkicama, točnije u njegovim dječjim grobovima. To ti regularno dođe na manje od 5 metara. Tak nekak ide računica. Odškrinut prozor i žubor vodopada momentalno ubacuje u zzz stanje.
Buđenje malo prije 7, tulum nam je ipak svima podmetnuo nogu, svjesni smo toga tek ujutro dok se naotečeni sudaramo po kući. Gspn Jela i Jela su skoknuli po bureke i jogurte koje bacamo u sebe, pijemo kavu i ispričavamo se teti Ani kaj hodamo bosi. Pakiramo se i krećemo u avanturu. Dok se oduzeti pred kućom zbrajamo teta Ana nas gađa šlapama i meće kušinčiće pod guzicu da ne sjedimo na hladnom betonu. Posjećuje nas susjed iz ulice i kroz desetominutnu priču s njim saznajemo sve najbitnije fakte o njegovom životu. Životopisan tip, legenda. Kaže njegova žena: "moj muž nije poskok ali je udav." U dogovoru s gospn Jelom dogovaramo da će on kroz dan kupiti pastrvice iz obližnjeg ribogojilišta,a mi pri povratku s Dinare iste pripremiti. Što ćemo i kako ćemo ljudi? Odgađamo odlazak na feratu, radimo mini turističke izletiće do ribogojilišta koje se nalazi tik do izvora rijeke Krke. Promatramo Krku, mazimo pastrvice po trbuščićima, nastavljamo prema najstarijem sakralnom objektu u RH, crkva svetog Spasa je impozantna građevina iz devetog stoljeća. Posjećujemo i izvor Cetine čijih nas par stupnjeva šamara te smo napokon svi na radnoj temperaturi, uskačemo u vozila i krećemo prema ferati.
Da vam sad opisujem kako smo apsolutno svako križanje fulali, okretali se pa nanovo opet fulali, neću, to si zamislite sami. Svako. Križanje. Smo. Fulali. Svako. Detour kao stil života.
Da se ne ponavljam, u gornjem, ozbiljnijem dijelu izvještaja piše sve što smo i kako smo, podijelit ću ovdje samo subjektivne dojmove ferate.
BANANANA BANANANA
Zadesila nas je nezgoda na koju nikako nismo računali, nije se uklapala nikako. Naime, jednog od nas je momentalno pokosila strašna viroza. Pred očima nam je hlapio a nismo niti krenuli. Što ćemo i kako ćemo? Onemoćali se želi vratiti, inzistira da ide sam, ne damo mu, ili svi ili nitko. Onemoćali stišće zube, napredujemo njegovim tempom, nosimo njegovu opremu da mu maksimalno olakšamo. Odmaramo na Bilom Cvitku, keksi ga malo vraćaju u život, ulazimo u feratu. Red cukra, red adrenalina i onemoćali fino napreduje. Svi redom guštamo kao prasci u friškom blatu. Ferata je spektakularni vrtuljak. Onemoćalom je zapeo žeton pa ga vrtuljak tjera na povraćanje. Čuj, sam ti rigaj, take your time, al pliz nemoj po sajli. Ipak riga po sajli.(Nije rigao po sajli ali zbog efekta recimo da je). Ne zamjeramo. Skladno napredujemo, pazimo jedni na druge, upozaravamo na začkovice ferate, svatko u svojim mislima. Od Thompsonovog vjetra s Dinare nit traga nit glasa, al vjetrovi sinoćnje fažol salate ipak pušu što već hrabrog ali iscrpljenog bolesnika tjeraju na novo riganje. Teško je. Mjestimice je zrak tako suh, sunce nemilosrdno, sajla prevruća da se na gotovom svakom koraku priljubljujem uz hladnu stijenu. Vanja si je opalio nogom u guzicu i odmaglio je ispred nas, pratimo ga pogledom i gledamo što nas sve još čeka. Procjenjeno vrijeme povratka se sve više produžuje. Gotovo da ne radimo pauze. Ne gotovo, nego ih uopće ne radimo. Onemoćali se povratio posve, koncentracija na feratu mu slabost izbacuje iz tijela. Mene ferata posve iscrpljuje, vučem se zadnjih pola sata, jedva se tjeram nastaviti. Rijetko posve psihički potonem, no stvarno mi je bilo dosta.
Kako adrenalin ferate lagano prolazi, predvladava umor i shvaćam da je već poprilično kasno te da zapravo kraj ferate nije niti pola današnjeg izleta.
Kroz posljednji kamin izbacujem glavu i eto me, gotova je ferata. Stajem na umorne noge, okrećem se, zadovoljno mljackam i lajem i zavijam iz sveg glasa nesvjesan da su oko mene ljudi. Naime, na kraju ferate se nalazi sklonište oko kojeg se muva bus ljudi. Planinarsko društvo Sokol je na grupnom izletu. Nikako očekivano, blago sam šokiran. Nikako mi ne pašu, tako orni i veseli dok smo mi iscjeđenji do kraja. :)
Treba mi krsss-klok zvuk otvaranja hladne limenke više nego ćevapu luk. Halapljivo gutam burek dok se društvo sprema za polazak, Vanja izvire od nekud i srče ugrabljenu rakijicu. Palimo turbo i marširamo prema Sinjalu. Pred nama su uspon na Sinjal te mukotrpan povratak u Jeliće. Odlučujemo se za tu "kraću" varijantu, sutra ćemo se vratiti po aute, umorni smo i iscrpljeni, a dug je put do pastrvica. Onemoćali se dobro oporavio no ponovno ga hvata slabost. Hrabrimo ga, uzimamo ruksak i bodrimo da ustraje, da ne odustaje, uspinjemo se na Sinjal, sretni i ponosni. Ekstazica, zujimo amo tamo, lajemo i zavijamo, onemoćali doslovno plače od radosti, svi smo radosni, glupiramo se kako samo mi znamo na opće oduševljenje nekolicine planinara s kojima smo u tom trenu dijelili najviši vrh RH. Iscrpljeni smo i gladni. Pišemo račun i otpisujemo večeru u normalno vrijeme, uz onemoćalog smo posve potisnuli da smo zapravo svi odreda ranjeni. Sklapamo novi ratni plan, napadamo prema planinarskoj kući Brezovac, piva nam svima okupira misli. Mudri smo ti mi, riba je za večeru, a riba mora plivat. Gotovo trčimo dva sata prema kući, piva nam je jedini mogući motiv. Onemoćali drži tempo, znaš onda koliko je sati. Dva sata, sat i pol, sat vremena, pola sata, smjenjuju se oznake prema kući. U jednom trenu se kroz krošnje guste bukove šume nazire crvenkasti krov. Šprintamo s molitvom na usnama da ima pive i da je hladna, makar bila žuja. 100 metara pred kućom nam se po prvi put danas ukazuje 5o metarska kratica. Zadovoljno kratimo tih pet metara, jer ako nisi ukrao koji metar jesi li uopće planinario?
Pred kućom sjedi 15ak članova nekog društva, sorry ekipa zaboravio sam od kud ste. Tražimo domara, jel ima pive? Ima. Jel hladna? Hladna. Domar ne priča puno, vodi nas iza kuće gdje iz bunara kala hladnu žuju. Nadrealna slika u tom trenu. Razmjenjujemo papir za flašu, posjedali smo i žvačemo pivu. Do Jelića je 3 sata hoda, no, odjednom to nije nikakav problem. Lakše ćemo to progurat, piva podiže raspoloženje. Oni koji vide korak ispred primjećuju staro vozilo u koje bi se mogli svi nagurati. Kujemo plan da vlasnika pridobijemo da nas odbaci. Realno, svi smo nikakvi, Dinara nas je pošteno pretukla. A i pastrva se stigne probućkat u pivi. Auto je domarov, procjenjujemo da domar ipak nije u stanju zavesti domara, te zavođenje preuzima Jela.
Prilazi domaru, zadržavamo dah, nitko ne diše. Ovako vam je to bilo:
(vrijeme se naglo oblači, huči hladan vjetar, u daljini grmljavina, tumbleweed se kotrlja) dok Jela kao Gary Cooper razgrće slabe, staje ispred domara i skida kočnicu s revolvera koji je i dalje u koricama.
J: jel ovo vaš auto?
D:(ne dižući pogled) jest.
Tišina se tako oštra da se može rezat nožem.
J:biste li bili voljni odbaciti nas s planine?
Domar nit da trzne.
J:naravno, adekvatno bi Vam se refundirali.
Tišina. Domar nije niti trznuo.
J: ja sam Jelić. Iz Jelića.
Domar na to podiže pogled i procjenjuje Jelu.
D: ti si iz Jelića jeli?
J:je.
D:znaš ti ovog, znaš ti onog?
J:znam.
Čini se da domar popušta. Kruže jedan oko drugog, oprezni,
Domar gleda oštro u Jelu, Jela hladan kao špricer, znamo da će onaj tko prvi makne pogled izgubiti, Jela stoji kao stijena, ne da se, domar svrće pogled s Jele, gleda u nas, mi se kao ošinuti valjamo po podu, svatko u svojim bolovima, JAOOOO kukumenee, jaaooooo boli, boli.
Jela je slomio domara, domar nas pristaje odbaciti do Jelića. Izgleda da je poznanstvo s legendarnim susjedom od jutra bio jezičac na vagi u našu korist.
Hajde, spremite se, idemo. Na te riječi domara brže bolje eksamo pivu, trpamo sve u torbe i trčimo prema autu.
(vrijeme se razvedrava, više nije hladno, grmljavina staje)
E sad, meni tu u toj cijeloj priči jedna stvar nije jasna. KAKO ali KAKO su 4 pingvina izmanevrirala da se smjeste u autu a jedina dva čovjeka od nas koji ne trebaju ljestve dok beru šumske jagode smjeste u bunker, to mi ni dan danas nikako ne ide u glavu?!
Uglavnom, potrpali smo se u auto, Luku su zgužvali kao kad na 25om levelu tetrisa pogriješiš i jedan oblik ne padne kako treba past, a ostali oblici padaju sve brže i brže i jedva držiš glavu nad vodom da ne bude game over. Eto, tako su spremili Luku u gepek. Dok je Jela zatvarao vrata bunkera, domar je onako, u falsetu, sebi u bradu otpjevao malaa Čičiii na što se naša skladna četa nadovezala sa LJUUUBLJEEEEEENIIIII CVIJEEEETEEEEEE MOOOOJ, Jela ulazi u auto i gleda nas preneraženo kaaaj radite, nakon svega kaj će si čovjek mislit?
Ma Jela, opusti se, pa domar je i počel prvi.
Tu smo kupili domara, probili smo tu tvrdu ljušturu, smije se i šali s nama kao da je oduvijek dio nas. Pa znaš šta? I je.
Pogledom ispraćamo jednu lijepu i gracioznu liju, domar ne vozi auto nego raketu, jurimo brzinom svjetlosti po nemilosrdnom makadamu usput razbijajući bubrežno kamenje na atome, jadan Luka ne može kontrolirat glavu koja lamaće amo tamo, jedva sam mu stavio šljem na glavu da bar to malo pameti kaj ima ne iscuri kroz uho.
45 minuta kasnije smo u Jelićima, domar nam je uštedio dobrih 3,5 sati jahanja, grlimo se s gspn Jelom i tetom Anom, točimo gemište šoferu, eto i susjeda legende, ćakulamo sretni. Pastrvice su već spremne, među njima prepoznajemo Štefaniju i Ivana od jutros, bez respekta ih papamo, nazdravljamo. Jedna omanja klasika, sve smo popili. Ništa nismo imali za popit. Na spavanju smo i prije nego sinoć. Ujutro nam osmijeh ne silazi s lica, Bože mili, Bože dragi hvala ti za jučerašnji dan.
Doručkujemo, prepričavamo gspn Jeli i teti Ani jučerašnje dogodovštine, nakon druge čaše vode s cukrom tete Ane ipak malo ublažavamo strašne detalje, da ju ne plašimo dodatno, guštamo u jutru dok se već iznervirana teta Ana ljuti jer opet hodamo bosi i sjedimo na hladnom, gspn Jela se smije, vozi nas po auto, Ira i teta Ana odlaze u šetnju po smokve, prolazi susjeda s kojom smo se mimoišli jučer, ćakulamo, eto, sad smo upoznali sve u ulici, eto opet legendarnog susjeda, žao mu je što odlazimo, žao je i nama. Susjed nas vodi na izvor rječice koja proizvodi vodopad, deset je ujutro, dan je pakleno vruć, otvaramo pivu, promatramo izvor, pauke, lovimo riječne rakove, sretni smo. Kucnuo je polaska čas, zahvaljujemo teti Ani i gspn Jeli na svemu, obećavamo povratak, sjedamo u aute, vozimo se na posljednji mini izlet, na izvor Zrmanje. Slušamo radio Mariju, zove Vanja da prebacimo na hrt dvicu, tamo čika pjeva kako smo samo dvije izgubljene duše u ribljoj supi, iz dva auta, svi skladno zavijamo u isti glas.
Naravno, fulali smo još 17 puta smjer, jer zašto bi išli lijevo iako tako kaže lokalac uz cestu a bome i gugletove mape. Kaj vi znate? Ne znate vi što mi znamo.
Da je nama nas. Volim Vas ljudi.
POHVALE/POKUDE/ZAHVALE:
Hvala Iri kaj nas je stoički istrpila,
teti Ani i gspn Jeli na iznimnom gostoprimstvu,
apsolutno svakom znanom i neznanom junaku planinarskog društva Dinaridi što su stvorili feratu Ošljak, Kapa dole i naklon do poda. Vratit ćemo se.
Pokuda svima nama kaj nitko nije ponio fićok rakije, ispadamo amateri ljudi. Kaj nam je? Kakav je to slab tulum? Pardon kakva su to DVA slaba tuluma? Dajte malo sporazmislite, dovedimo se u red.
Zum zum i fuQashqai nas je starom cestom vratio podno Medvednice.
Kakav izlet!
ps.nek mi netko pokaže kako stavljati slike
