PAAAA KAŽEEEE:
NA MOOORSKOOOOMEEEEEEE PLAAAVOOOM ŽALUUUUUUUU
Poštovani čitaoče, pred tobom stoji izvještaj s treće radne akcije na Ratkovom skloništu od kad sam ja domar. Nidžo je složio fino cenzuriranu verziju kako nam je bilo, da te muke čitanja skratim, klikni na link i nek ti žao bude kaj se nisi pojavio.
https://www.youtube.com/watch?v=mDRO5YQQdUM&feature=youtu.be&fbclid=IwAR25WXLX7tQfbmwpOSDHoF9ojxcBjzP-cifZ3os0nsl4zjYfhyIaMaqGn_s
Obično se natjeram da odmah istipkam kaj je i kak bilo, jer nisam puno mudar da pamtim, u memoriju mi stanu tri slike i dvije pjesme, kao na starim mobitelima, a i nezgodno je kaj mi je sve kroz maglu pa vrlo lako moguće da ću nešto izostavit. Ovako ti je to nekako išlo:
GDJE ČARLIJAAA VJETRIĆ MIOOOOOOOOO
Iz Zagreba krećemo u Brkinom tutaču boje otpalog lišća, Nina, Fićo, Brko i ja. Kupimo od predsjednika Sutle motorku, te napadamo Bauhaus. Pokupili smo sve što smo planirali te krećemo prema Mrkoplju i baznom kampu, CB Sušilo. Tamo su velebitaši već vrlo znani gosti, neću reć i dobrodošli, jer Mrkopaljci briju na mir i tišinu, a ne da im od jutra netko skače po glavi. U korist nikako ne ide činjenica da se kopa vodovod te da nema vode za kavu tako da se primamo rakije. Robi, mrkopaljska institucija i gazda baznog kampa se krmeljav spušta u birtiju, vidi mene, vidi nas, promrmlja psovku ispod glasa i na peti se okreće natrag spavat. Pametan čovjek. Opće oduševljenje izaziva lijeni susjed koji cuceka šeće sjedeći na traktoru. Mi se po malo skupljamo, pustošimo police Konzuma, tamo srećemo tetu, teta već upoznata s likom i djelom mojih prijatelja me moli da “ne bude hajke, griha i da ne delamo cirkusa” sama se sebi smije jer zna da džabe njene molbe, gura nas s Radićem kojeg trampimo za još vina, trpamo se u aute i krećemo prema 13om km. Hvala teto.
Ispred nas vozi Jugica, piči u drugoj pod ručnom tako da nam ostavlja dovoljno vremena da se na Matić poljani upoznamo ponaosob sa svakim smrznutim partizanom, ulovimo zeca, skurimo roštilj, spijemo prvu trolitrenku, a Jugica i dalje sto metara ispred nas...
PLAVUŠU SAM BAJNU SNIOOOOOOO
E, sad pričekaj malo, zapamti di sam stao, moram se vratit na tjedan prije akcije. Naime, ova akcija je bila planirana za mjesec dana raniji termin, zamišljeno je da to bude masovka, da iznesemo svo smeće iz/iza/ispod/oko kuće na 13i te da sve potrpamo na kamion, također je zamišljeno da tad ugostimo i napravimo tulum u čast našim fosilima, starijim članovima PDS Velebita, da čujemo njihove priče i dogodovštine, te da se svi odsjeci međusobno druže. No zbog nesretne korone, taj inicijalni plan je otpao te smo skrpali ovu akciju zbrda zdola. Kuća barem minimum poštovanja zaslužuje, PDSV je to prepoznao te sam iznimno ponosan što su ljudi u kratkom roku pretumbali planove i došli dati ruku. Uvijek prisutni špiljari ovaj su se put na žalost zahvalili i nisu prisustvovali, unaprijed su imali dogovorenu akciju čišćenja jame u Fratrovcima kraj Bosiljeva, te su zaslužili veliki pljesak i naklon do poda izvadivši 10 kubika otpada iz jame prikladno nazvane “Jama sa smećem”. Bravo SO, bravo naše špelunke!!! Kroz tjedan smo se iskordinirali i potrpali po autima. Bojka je iskordinirala alpiniste, ja planinare. E sad, pazi ti ove dve njuške. Ja jesam blesav, al nemreš me sam tak izvarat. Uglavnom dam gušta ljudima da misle da su mi bacili krafne u oči, nek se veseliju, al kako su me ta dvojica izvarala tog nema nigdje. U zadnji čas prije akcije mi se javlja jedan momak, čuj, brat i ja smo novi u društvu te bi rado pripomogli. Može, nema frke, ubacujem ih Vanji u auto. Al da ti znaš, čitaoče, kakva je to bila razmjena poruka između mene i njih... Sve po špagi, veliko slovo poslije točke, zarez, gramatički perfektno, jeza me hvatala kakvi su ovo tipovi. Vanja mi posli veli, čuj, čekam ja na parkingu kad dolaze ta dvojica sa šljemom na glavi, odmah sam znao da su to naši. Početno ispipavanje i fama o dva dobra dečka je pala u vodu na prvoj benzinskoj. Tvrtkači... Jadna Vaša mati s vama.
Kako ste prodali fintu, svaka čast. Još u Sušilu Tvrtkač stavlja šljem na glavu, nismo znali...nismo mogli znat. No dobro, o Tvrtkačima nešto kasnije.
O KAKO SAM SRETAN BIOOOOO
...Jugica se napokon dočepala 13og, ispadamo iz auta, tovarimo opremu i krećemo prema kući. Ja stvarno, ali stvarno ne volim taj krvavi kilometar do kuće, redovito poginem na tom dijelu.
Podne je, raspoređujemo zadatke, plješćemo Vanji jer je jedini od kad sam preuzeo brigu za sklonište na sebe da je prisustvovao svim akcijama.
Alpinisti slažu kamp nedaleko od kuće, legendice kontradiktorne vele da se boje korone te da nebi spavali u kući, al svi dijele isti pehar. Dogovorno su oslobođeni akcije da se u miru pripreme i dogovore što će i kako će, naime kreće alpinistička škola te se moraju usuglasiti kako će istu i voditi.
Zatiče nas nemili prizor, ljudi, srušit će nam se zimska soba. Pretumbavamo akciju, netko po drva, netko na krov. Vanja i Tvrtkač čine sve u svojoj moći da pokrpaju zimsku sobu, da izdrži zimu. Naime, stvorile su se rupe na krovu od kiše, lani toga nije bilo, krov pušta te je sve gnjilo. (Krov iznad glavnog dijela kuće je odličan, napokon je saniran dimnjak) Smatram da su momci dobro pokrpali zimsku, iskoristili su sav otpadni pleh, sreća u nesreći da nismo isti bacili kako je u prvotnoj akciji bilo zamišljeno. Rupe su sanirane, zimska će izdržati zimu, nagodinu nam je to najvažniji zadatak. Stavljamo upozorenje na sobu da je korištenje iste na vlastitu odgovornost, molim Vas sve da apelirate na ljude da ju stvarno ne koriste. Zlu ne trebalo.
Curke čiste, glancaju kuću, kuća doslovno blista.WOW. Očišćen je žlijeb koji kišnicu tjera u pumpu za vodu ispred kuće.
I DOK SAM JOJ GOVORIOOOOOOOOO
Posebna pohvala Fići i Brki što su na sebe preuzeli ogroman dio posla, na 7 stranica su popisali i rasporedili SAV alat koji imamo te pritom iz spremišta počistili sva štakorja govanca. Bravo momci. Skidam kapu. Pridružuju se alpinisti, skidaju stupove od ograde, istu zatvaraju. Mnogi od Vas često negoduju apropo te ograde. Slušaj, ograda stvarno nije dobro napravljena, ruši statiku kuće, diže pod iznutra. Ja sam za to da se složi kako treba. Kaj se događa, dođe grupa od 50 ljudi, svi se penju gore, slikaju se. Kuća stoji na 3 čelične grede, a ograda je naočigled u vinklu i netko će nastradat. Nisam pobornik toga da stoji tamo jer ju je netko stavio. Znam da ste se napatili da donesete svu tešku građu za nju, vaša muka nije ne cijenjena i nije razlog da stoji tamo samo zato što ste iskrvarili da ju postavite ako dugoročno radi štetu. Prvom prilikom ćemo ju složiti kako spada.
DRHTALE SU USNE NJENEEEEEEE
Ekipa istraživača kreće prema brdu uzdaha, pronalazimo prigodnu škrapu koja će jedan dan ja se iskreno nadam postati zahod. Ne možemo vršiti nuždu di se kome prohtije. Iskorištavamo uže od ograde za “feratu” prema toj škrapi. Moj novi najbolji prijatelj Fran (10god) neumorno skuplja drva. Svi skupljamo drva. Drva su na tri punkta postavljena na putu od kuće prema vrhu Samarskih stijena, tko prolazi nek ponese. Kuri se vatra, okreću se kobaje, Tvrtkač je prvi poginuli, spava, RIP Tvrtkač.
NA MORSKOME PLAVOM ŽALUUUUUU
Motorka je druga poginula, odbija upaliti, koliko god umjetnog disanja joj dali, jednostavno neće. Smještamo ju u grob do Tvrtkača. RIP motorka
Iako je radni naslov radne akcije bio “KAJ SE LJUTIŠ, NEMOJ SE LJUTIT” svi se ljutimo na ekipu koja dolazi na kuću. Nakon 100 izletnika, jednostavno sam prestao brojati, svi se dolaze diviti kući, a nitko da bi ponio makar grančicu. A lijepo piše, tko se uputio prema kući, nek ponese drvo. Enorman broj ljudi je prodefilirao skloništem kroz vikend i dragi planinari stvarno je žalosno da si dopuštate bit gotovani. Pa zar stvarno PDSV mora biti taj da odvaja vrijeme za važnije probleme oko kuće da bi se vi svi imali čime grijati. Presjecam tu budalaštinu, drva su nanesena uz put, tko misli noćiti neka si sam priredi ogrjev. Tko s tom odlukom ima neki problem, tu sam, prodiskutirat ćemo. Stvarno mi je nevjerojatno da dolaze grupe ljudi, planinarska društva i još se podsmjehuju na opaske da ponesu granu. Jedan od takvih me čak molio da ga ne spominjem u društvu, ali stari moj, i ja sam tebe zamolio da poneseš granu i da svoje smeće odneseš, na što si se oglušio, tako da ni ja tebe nisam čuo kad si rekao da si ti prebjeg iz Velebita i da si osnovao Izletnik. Vidi se da pravi velebitaš nikad nisi niti bio.
PLAKALA JE LJUBEĆ MENEEEEEEEEEE
Sva ova moja ljutnja (kaj se ljutiš, nemoj se ljutit) je isključivo moj stav, moja “naredba” da prionemo važnijim zadatcima na skloništu te nipošto nije generalni stav PDS Velebita, te svo neslaganje s takvom odlukom ide isključivo na mene. Drva su uz stazu, kome treba nek si nanese. I općenito sve kritike s upravljanjem skloništem idu na mene, ja sam Franjo i uvijek sam otvoren za sugestije, razmjenu mišljenja, raspravu i dijalog. Slobodno me kontaktirajte.
No vratimo se na akciju, Fran je preuzeo dirigentsku palicu pronalaska drva, u Nevicu Bojkičinu (11 god) ulazi duh Ratka te neustrašivo vodi mini ekspediciju pronalaska još jednog puta na vrh Šerpasa, kroz tajni prolaz preko polica i kamina te prevjesnih stijena neustrašivo pronalazi put. Bravo Nevica. Taj put nek ostane mala tajna sudionika treće radne akcije. Ne znaju oni što mi znamo :)
ajmo svi
EH DA MI JE JOŠ JEDANRED SREEEESTTIIIIIIIIIII
Polako se mrači, pristižu četiri kršna momka koji bi prespavali, naravno momci, al ponesi drvo. Say no more, momci su u potpunosti zaslužili mjesto uz vatru te konak u skloništu, nanjevši ogromnu količinu granja. Mrak je pao, zvijezde se lijeno pale, Tvrtkač se odjednom budi i zalijeva ćevape cedevitom, Bepač (4 god) galami na njega i tjera ga spavat. Bepač se jedini imao pravo ljutiti, mali general. Tvrtkač u strahu sklapa oči. Ne znam kakav je bio tulum jer liježem u grob između motorke i Tvrtkača. U četiri ujutro me budi mjehur, neka ptica, lasica i Tvrtkačevo hrkanje. Jedva se tjeram da ne mokrim po sebi, hvatam se za feratu prema brdu uzdaha, zahvalan što smo ju ranije postavili, pokrivam Tvrtkača, piljim u nebo. Sretan sam, zvijezde sjaje punim sjajem. Tko nikad nije vidio zvjezdano nebo iznad Ratkovog, isto mu nit ne mogu predočiti.
DA JE PITAM DAL ME ONA VOOOOLIIIIIIII
Odlazim u ranije pripremljen hammock u kući, smještam guzicu tik iznad jednog od kršnih momaka koji me škaklja nosićem taman di treba svaki put kad se okreće.
Nedjelja. Budimo se dosta rano, alpinisti su odmaglili prema Kleku kako bi još trenkali za školu, jedan auto hvata maglu jer su već sinoć trebali biti natrag u Zagrebu, planinari koji su najviše potegnuli dan prije dobivaju zasluženo razrješenje dužnosti te iskorištavaju dan za šetnju južnom skupinom, a mi ostali smo još jednom otišli provjeriti krov, nadoštukali još lima, počistili svo smeće uokolo kuće koje smo pronašli, zatvorili sklonište te krenuli put kući. Uto nailazi prva skupina od 20ak planinara koje nanovo korimo kaj ne ponesu drvo, ovo su bili prvi koji su se pokunjili i ispričali a ne digli nos do neba, te nas nutkaju rakijom. Kajsija, prava. Ne odbijamo, ekspresno im olakšavamo torbu za cijelu kilu tekućine. 13 je sati, budimo Tvrtkača, spuštamo se u bazni kamp, izbacujemo 17 vreća smeća u kontejner, pijemo putnu. Dan je fini, pravi ranojesenji, uživamo u Sušilu, nikome se ne ide kući te odlazimo na izlet na Kamačnik. Na Kamačniku je nesnosna gužva, vrijeme je ručka te se na čekanje istog čeka sat vremena. Pronašli smo lijepu kućicu gdje lijeno guštamo, njupamo zalihe koje su nam ostale, drijemamo.
DA JOJ KAŽEM DA ME SRCE BOOOOO-LIIIIIIII
Uto ulazi blubač na motoru, znali smo odmah da ćemo s njim imati problema. Odjednom se cijeli Kamačnik ispraznio, doslovno su svi nestali u 5 minuta te tako i mi napokon dolazimo na red za juhu od gljiva.
Krećemo kući, zatičemo ranije spomenutog blubača u prekršaju. U cijelom Gorskom kotaru postoji samo jedan semafor, blubač prolazi kroz crveno. Alo, momak, si dobro? Zaustavljamo ga, objašnjavamo mu da se to jednostavno ne radi, momak pokunjeno sluša, prijetimo mu dregerom, no ipak smo mu progledali kroz prste uz uvjet da nas pod rotirkama izbaci prema autoputu. Sretan zbog izbjegnutih neprilika, radosno prihvaća, pali rotirku tinu-ninu-tinu-ninu i vodi nas prema autoputu. Jel moram napomenut da smo dovoljno blesavi bili da na prvom križanju on skreće desno a mi lijevo? Uglavnom, on skrene desno, mi lijevo, još jedna putna, u povratku prema autoputu još jednom srećemo blubača te prijeteći podižemo prst u zrak.
DA JE BEZ NJEEEE TUUUUŽAAAAAN ŽIVOOOOT CIJEEEELIIIII
Zum zum, i dalje nam se ne ide kući, zadnje pišanje na Vukovoj gorici,staje auto do nas, iz njega ispada 17 matičarki, negdje su neš penjale, curke ne briju na dečke, a i čuju se gore neg mi, nastavljamo dalje te skrećemo u Crabs creek, ugošćuju nas Vanjičini mati i otac, skvičimo od smijeha. Tulum je svakako samo dobra priprema za after, Tvrtkač stavlja šljem, Knežija, after jedan kod Nidže, selimo se kod mene, budim se u košmaru.
Slike su od Neje, video Nidžin,
popis radnika:
Ana Kovačević
Ana Marija Bojko
Suzana Antolin
Dino Hajdarević
Hrvoje Horvat
Serhii Vorona
Filip Peruzović
Kristijan Grubišić
Krunoslav Špiranec
Nikola Kufrin
Neja Markičević
Vanja Šiljak
Tvrtko i Tvrtko Markov
Tea Jug
(svi AO)
Filip Crljenić
Franjo Radošević
Ivan Ksaver Šušnjara
Stanko Arbutina
Ana Bešker
Mirela Šušnjara
Davor Širinić
Nikolina Mandić
(svi PO)
Fran Jug
Neva Bojko
Bepo Grubišić
(svi djeca)
Kaj Bojko
(pas)
POPIS RADOVA:
-uređen dimnjak
-očišćen žlijeb
-saniran krov na zimskoj sobi
-uglancano sklonište iznutra
-očišćen, sortiran i popisan sav alat
-skupljeno smeće oko kuće
-zatvorena ograda
-određeno mjesto za zahod
-drva nakupljena na hrpu na putu prema kući
Ovim putem bih se još jednom želio zahvaliti svim sudionicima akcije, hvala ljudi što ste tu i što ste odvojili vrijeme te pripomogli da kuća i dalje stoji. Ljubim Vas.
