Spletom okolnosti pod moje ruke je dospjela knjižica gosp. Božidara Nagya: “Ratko Čapek osvajač Bijelih stijena” izdana već daleke 1975.godine.
Kao domar skloništa koje nosi Njegovo ime, odlučio sam Vam prenesti, riječ-dvije o Ratkovom životu, da se priča o njegovom životu može prenositi i na novije generacije.
Ne znam kako to ide s copyrigt pravima, smijem li ili ne, no smatram da bi svi trebali znati kazati koju rečenicu o Ratku.
Mimo ovog mini uvoda, da ne stišćem navodnike na svaku rečenicu, znajte da sve napisano nisu moje riječi već skraćena verzija gore navedene knjižice.
(iz predgovora)
Predajući javnosti ovaj kratki prikaz Ratkova života želimo da njegov primjer današnjim mladima pokaže put prema autentičnim vrednotama ljudskog života. To je želja i njegovih prijatelja koji su nam na stranicama što slijede o tome dali svoje zahvalno svjedočanstvo.
(Otvorena vrata)
...Smrt kao da otvara vrata prošlosti drage nam osobe i poziva nas da stupimo u svetište njezina života. Svaki ljudski život je neponovljiv, originalan, u sebi zanimljiv, povijest za sebe, napose kad je protkan vrlinama koje se rijetko sreću na mladom čovjeku. Pa uđimo kroz vrata koja nam je otvorio za mnoge bolan događaj u Dibonovom smjeru Špika, događaj koji je omogućio da jedan mladi život zasvjetli u srcima mnogih.
(Na očevim ramenima)
...Ratkov je otac imao poduzeće keramičke robe u Zagrebu. Majka mu je rodom iz Karlovca. Živi u Zagrebu. Ratko se rodio na samu Novu godinu, 1.siječnja 1930.g. u Karlovcu kod bake, kao treći član obitelji.
...Nedjeljom bi cijela obitelj polazila na izlete u zagrebačku okolicu, najčešće na Zagrebačku goru. Još sasvim malen, gotovo sve vrijeme šetnje proboravio bi Ratko na ramenima svoga oca koji bi ga strpljivo nosio cijelim putem. Kad je prohodao pokazuje veliko veselje za izlete na kojima skuplja sitne životinjice, hrušteve, jelenjake, guštere, leptire i drugo. Kradomice ih nosi kući, za njih se brine, s njima se igra.
(Zmija u džepu)
...S Ratkom je rasla i njegova živahnost. Poznat je u školi kao nestašan učenik. Rado se tuče, penje, trči. U tučnjavama često ide na stranu slabijih. Već zarana se primjećuje da je neustrašiv i hrabar a to je počešće plaćao modricama. Od djetinjstva cijeni prijateljstvo i drugarstvo. Ne želi odati tko je u igri počinio štetu. “Radije prima krivicu na sebe nego da oda nekog od braće ili rođaka”-kaže Ratkova sestra.
...Profesor prirodopisa zamolio đake u razredu da donesu kakovu životinju da se popuni prirodoslovni kabinet. Ratko je imao daždevnjaka i zmiju i to ponese u školu. Za vrijeme prethodnog sata zmija je provirila kroz kutiju, a Ratko ju je nastojao strpati unutra. Profesorica koja je imala taj sat opazila je da dečko nije miran pa ga pozove na ploču. Ratko u brzini sve strpa u džep. I dok je na ploči rješavao zadatak, stade zmija izlaziti iz džepa. Profesorica, bila je mlada, spazivši zmiju, vrisne prestrašena. Ratko mirno primi zmiju za vrat i umiri profesoricu rekavši da je to bjelouška. No, razred je već bio u grohotnom smijehu.
...Ratku je bilo jedanaest godina kada je započeo rat. Iz tih ratnih godina pripovjeda nam Ratkova majka jednu šaljivu zgodicu:
-Jednoga dana pošla sam s Ratkom na trg. Dijelila se mast na bonove. Bio je veliki rep. Nisam imala vremena čekati pa sam malom dala novac i bonove. Računala sam da će trebati i dva sata dok dođe na red. Kad za pola sata eto njega kući i nosi mast. Na moje iznenađenje i pitanja reče: “Znaš mama, vidio sam kako jedna gospođa dolazi policajcu koji je pravio red i nešto mu kazala i on ju je odmah otpeljao u mesnicu i dobila je mast. Onda je prišla i druga i čuo sam kako je rekla: “Gospodine i ja sam u drugom stanju i ne mogu više čekati i tako dugo stajati...” Kad je i ona otišla, onda sam se i ja približio policajcu i rekao da sam u drugom stanju i da ne mogu više čekati. Svi oko mene su se nasmijali a policajac me uzeo za ruku, odveo u mesnicu i rekao mesaru: “Što ćemo s tim malim? Kaže da je u drugom stanju? Opet su se svi nasmijali,a neki me počeli gladiti po glavi i rekli: “E kad je tako, moramo ti odmah dati mast.” I dali su mi. Zato sam se tako brzo vratio. Mama, a kakva je to bolest?”
(Bratstvo “Rupčići”)
...Ratko je pohađao gimnaziju u Kušlanovoj ulici. U 4. razredu (danas 8. osmogodišnje) upoznao se s vršnjakom Ivicom Gjetvajem i postali su nerazdruživi prijatelji. Gotovo uvijek su išli zajedno na izlete u planine, zajednički provodili slobodne časove razonode. Kasnije su im se pridružila još dvojica pa su se nazvali bratstvo “Rupčići”
...Kao bratstvo imali su i svoje zadatke: međusobno se pomagati i biti na usluzi u planinama i na izletima, osvajati planine i vrhove, upoznavati nove krajeve.”
...Završivši gimnaziju, Ratko se upisuje na Tehnički fakultet-rudarski smjer. Problema sa studijem nije imao. Na vrijeme polaže ispite i svršava drugu godinu studija prije polaska na svoju posljednju turu po planinama.
...”Imao je brzi tempo života”-kaže za njega kolega Darko. “Kao da je htio što više toga vidjeti i doživjeti za ono par godina života. Na izletima se uvijek žurio, tako da sam ga jedva stizao. Nije mu bilo ništa popeti se na SLjeme i vratiti u Zagreb po zaboravljenu stvar i onda natrag gore. Dogodilo se to kad smo 1949.godine išli na otvorenje planinarskog doma Prekratić (kako smo ga među nama zvali) Tek kad smo došli gore, primjetio je da nešto nije ponio. I nije bio lijen spustiti se do Zagreba. Oko pola noći bio je već natrag!”
...Na našim izletima bilo je vedro i zabavno. Ratko je volio pekmez. Želeći ga sačuvati da mu ga kolege ne pojedu, ulovio je zmiju i stavio u flašicu s pekmezom. Jasno da ga nitko od prisutnih više nije htio ni dodirnuti.
...Jednom se okladio s prof. Golubićem za tadašnjih 5 dinara da će pojesti hrušta. I dobio je okladu.
...Zanimale su ga i podzemne prirodne ljepote. Bio je čest gost spilje Veternice. Aktivno je sudjelovao pri njezinom uređenju. U spilji je bilo mnoštvo šišmiša. Ratko ih je lovio i u torbi nosio u Zagreb. Što se s njima dogodilo mogli bi pričati posjetioci kina Jadran. Za vrijeme prikazivanja filma, kojemu je prisustvovao, izletjeli su mu iz torbe i zalepršali dvoranom na iznenađenje publike.
...Rado je pohađao Bijele stijene. Uvijek se odanle vraćao zadovoljan. Kako je i sam rekao svaki puta bi otkrio ondje nešto novo i lijepo.
(Na Zvjezdarnici)
...Pored planinarstva Ratko se sasvim ozbiljno bavio i astronomijom. Tajne prirode i beskrajni svjetovi svemira očaravali su njegovo biće. Njegova težnja prema visinama nalazi svoje ostvarenje bilo u osvajanju planinskih vrhunaca bilo u proučavanju zvjezdanog neba.
...U zimsko doba kad smo dežurali na Zvjezdarnici prilikom posjeta građanstva, bilo nam je dosta hladno dulje stajati uz teleskope. I tu nam je pomogla Ratkova dosjetljivost. Od svakoga bi uzeo par dinara, skočio do Markovog trga, kupio šećera, čaja i ruma i to bi nam skuhao. Rum je ipak davao naglasak čaju pa smo taj napitak prozvali “naučni rum”. Još dugo poslije Ratkove smrti tim smo nazivom zvali čaj koji bi svake zime ondje priređivali.
(Inspiracija dubokog prijateljstva)
...Kako je Ratko djelovao na svoju okolinu? Kako su ga doživljavali njegovi prijatelji, kakav je dojam na njih ostavljao? Oni koji su ga najbolje poznavali jednodušni su u izjavi da je glavna oznaka njegova karaktera bila nesebičnost, požrtvovnost, spremnost pomoći svagdje i u svakoj prilici.
Jerko M.: Ratko! Inspiracija dubokog prijateljstva, vrlog rodoljublja i kršćanskog uvjerenja. Te vrline bio je uvijek spreman s drugima podijeliti i zračiti ih na svoju okolinu bez zatajivanja.
Dr. Željko P.: Glavna njegova karakteristika? Neobična požrtvovnost, diskretna i nenametljiva. Po vanjštini bio je sportski tip, pomalo grub u vanjskom nastupu, ali u duši fin. Dok ga niste upoznali, niste znali što se u njemu skriva. Nikad se ni na što nije žalio. Kad bi dolazilo do kakvih nesporazuma među planinarima, nije se miješao niti ulazio u rasprave. Djelovao je u takvim slučajevima nezainteresirano i veoma smirujuće. Inače bio je dosta impulzivan. ... Opažalo se da prilično misli. Glavno njegovo djelovanje bilo je primjerom. ... Neobično je da jedan mladi planinar ostavi svojom pojavom tako dubok trag među nama.
Prof Ivanka: Bio je oličenje dobrote i požrtvovnosti. Posjedovao je stopostotni etički odnos prema životu...Bio je pun humora, života. Imala sam dojam da se često na vani htio prikazati drugačiji nego što je bio iznutra.
Ing. Ivica G.: Poseban čovjek, altruist, ni malo sebičan.
Prof. Ivan H.: Bio je prijatelj, momak za društvo i veselje. Na jednoj turi u Kamniškim Alpama penjući se na okomitu stijenu susreli smo drugu grupu planinara i zadržali se s njima nekoliko minuta u razgovoru. Ratko je bio ispod mene. Kad smo krenuli Ratko je zaostao. Pogledam dolje a on otresa prstom. “Što ti je?”- upitah začuđen. “Za vrijeme razgovora stajao si mi na prstu!” “Kako smo bili ovisni o klinovima i užetu, nije bilo drugog načina da se zaustavimo na njima, a Ratko nije nas htio ometati u razgovoru pa je radije izdržao teret moje cipele na svome prstu.
(Zvijezda jačeg sjaja)
...Kako su Ratka kao vjernika doživljavali njegovi kolege planinari među kojima se najviše kretao? I u ovom slučaju imamo jednodušno izraženo njihovo mišljenje: svoje vjersko uvjerenje Ratko nije isticao niti ga je želio nametati. Značajno primjećuje jedan njegov kolega: “Ratkova religioznost nije se na vani primjećivala. No, tko ju je želio vidjeti mogao ju je otkriti u njegovu ponašanju, altruističkom odnosu prema drugima. I time je on praktički pokazao svoju orijentaciju kao čovjeka”
...Nismo na to obraćali mnogo pažnje, ali smo to veoma poštovali. Nije se nikada ustručavao prekrižiti se kad je prolazio pokraj crkve.
...Uvijek je bio spreman pomoći bližnjemu, bez obzira poznatom ili nepoznatom. Ako mu se nešto posrećilo ili ne, običavao bi reći: “To je volja Božja”
...Kroz sve vrijeme našeg poznanstva, koje je trajalo sedam godina, nikad ga nisam čuo da bi izustio koju psovku. Ako je čuo da netko u društvu psuje, tome bi dobro naribao nos. Kad bi se on naljutio, a to nije bilo često, dao bi si oduška riječima “Sunec-baba”
(Zavjet u ćeliji)
...-Bio sam jednom na izletu kod spilje Medvednice-pripovjeda Jerko- Začuh u dolini, na zagorskoj strani Zagrebačke gore, Ratkov poznati “kva-oia”- zov kojim je oponašao neku pticu. Odmah mu odgovorih i za nekoliko minuta bili smo zajedno ugodno čavrljajući. Vidio sam da je prilično izmoren te ga upitah gdje je bio i što ima tako teško u naprtnjači. Reče da se vraća s Marije Bistrice kamo je išao izvršiti svoj zavjet Majci Božjoj. Učinio ga je u zatvorskoj ćeliji, kamo je bio priveden nepravedno optužen. Zavjetovao se Majci Božjoj, ako izađe iz zatvora, da će joj hodočastiti na Bistricu. Ubrzo nakon toga bio je puštne na slobodu jer nije bio nizašto kriv. Doznah također da u naprtnjači nosi veliki kamen da svoj zavjet i pokoru Majci Božjoj dostojno izvrši.
(Što je zapravo planinarstvo)
...Prije nego opširnije prikažemo Ratka kao planinara i alpinistu i njegovu aktivnost u planinarskom društvu, korisno bi bilo reći nešto općenito o planinarstvu jer čini se da mnogi nemaju o njemu dosta jasne pojmove, poistovjećuju ga sa sportom i slično, imaju o planinarstvu predrasude a to planinare ne ostavlja ravnodušnima.
...Mnogi miješaju planinarstvo sa sportom. Ono nije sport i s njime nema gotovo ništa zajedničkoga. U planinarstvu nema natjecateljskih elemenata niti borbe s protivnikom radi isticanja vlastite ličnosti što je bitno za sport. To je u planinarstvu strano jer je u protivnosti s njegovim osnovnim etičkim načelima uzajamnosti, altruizma, humanizma. ... Ali ima dodirnih točaka s fizičkom kulturom koja se također razlikuje od sporta jer joj je cilj u prvom redu razvijati i održavati kondiciju ljudskog organizma. No planinarstvo nije identično s fizičkom kulturom jer u njemu uz fizičku djelatnost važno mjesto zauzima psihička aktivnost. Upravo se u planinarstvu idealno dopunjuje fizička i psihička kultura.
...Planinar koji upoznaje prirodu i ljepote svoje domovine sigurno da će tada i srcem više za nju prionuti. Planinarenjem čovjek bolje upoznaje svoj narod i više ga cijeni i voli.
...Posebno je važno istaknuti odgojnu vrijednost planinarenja za mlade, koji se moraju osposobljavati za život. Planinarstvo iziskuje ustrajnost, svladavanje napora i umora, izdržljivost, a to sve formira i jača čovjekovu volju. Kada čovjek nakon napornog uspinjanja konačno stigne do vrha planine, zadovoljan je postignutim rezultatom. Počinje se pouzdavati u vlastite moći, stičeiskustvo o uživanju nakon izvršene voljne akcije što mu daje opet podstreka za daljne akcije.
(Planinarstvo u našoj zemlji)
...Hrvati su sedma nacija u svijetu po redu osnivanja planinarskih društava. (Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 1874.god) Planinarstvo kao takovo nije staro. Novijeg je podrijetla. Prvo planinarsko društvo osnovano je u Engleskoj 1857. god. Kolikogod to bilo čudno, činjenica je da Englezi nemaju toliku materijalnu bazu za razvoj planinarstva pa odgovor treba potražiti u osvajačkoj ekspanziji Britanskog imperija.
...Počeci planinarstva kod Hrvata jesu mnogo starijeg datuma. Godine 1536. starohrvatski pjesnik Petar Zoranić iz Nina piše na hrvatskom jeziku pjesničko djelo “Planine” inspiriran ljepotama Velebita i Dinare i tako se stavlja na čelo svjetske planinarske književnosti. Vrijedno je spomenuti da je prvi dosad poznati penjački podvig u stijeni kod nas izvela i opisala jedna žena 1843., Dragojla Jarnević usponom u stijeni Okića.
(Neumorni planinar)
...Prije nego je postao ćlan Planinarskog društva Zagreb, Ratko je često išao na izlete bilo u društvu s kolegama (Rupčići) ili kao član planinarske sekcije Prirodoslovnog društva. Ono malo Ratkove pisane ostavštine koja se do danas sačuvala daje nam dosta podataka da možemo doznati koje je planine obišao. Opširniji dnevnik izleta Ratko je vodio samo u 1947.god. Tu je detaljno opisao svaki izlet. ... Osim toga sačuvale su se još dvije bilježnice. U jednoj je opširno na 27 stranica opisao pohod Gorskom kotaru i Bijelim stijenama, a u drugoj pod naslovom “Može li se zalutati u Zagrebačkoj gori” jedan izlet na Medvednicu. To je vjerojatno bila skica za neko predavanje u planinarskom društvu.
(da sada detaljno ne navodim izlete koje je pohodio jer se protežu na preko 10 stranica knjige, reć ću samo da je stvarno bio svuda i vidio svašta)
(Biser naših planina - Bijele stijene)
...Među malobrojnim Ratkovim spisima našao se list papira na kojemu je napisao i vjerojatno održao za svoje kolege u planinarskom društvu predavanje o Bijelim stijenama. Evo nekoliko misli iz uvoda: “Siguran sam da mnogi od vas još nije bio na - mogli bismo reći biseru naših planina - Bijelim stijenama, pa čak, bio bih toliko slobodan da se usduim kazati, da mnogi današnji planinar ne samo da nije bio na Samarskim stijenama, već nije nikada ni čuo za njih, ili ako je čuo, onda se sigurno nije detaljno raspitivao o njima. Stoga sam odlučio da vam danas kažem par riječi o Bijelim i Samarskim stijenama. Kao ishodišna točka mogu nam poslužiti dvije stanice: Kupjak ili Ogulin...”
...Prilaz do Bijelih stijena u ono vrijeme nije bio lagan. Od Ogulina bi obično trebalo pješačiti cestom 24 km do Jasenka, zatim se penjati oko dva sata. Ratko je obično bio prvi koji je onamo upravo hrlio. Pitali su ga jednom zašto tako žuri. “Ja uživam u tom miru”- bio je odgovor.
...Zašto je Ratko volio Bijele stijene? Ivanka, Ratkova kolegica iz planinarskog društva dala nam je odgovor: “Obično se smatra da je za nas vrhunac planinarenja u slovenskim Alpama. Međutim Bijele stijene bile su za nas, napose za Ratka, otkriće naše nedirnute prirode, simbol naših planinarskih ljepota i planinskog carstva. Inkarnacija nedirnute prirode u nas, gdje se čovjek može osloboditi svega onoga balasta što opterećuje svakidašnji život”
...Jednom na Bijelim stijenama reče Ratko sav ushićen svojim kolegama:”Eh, ako jednom poginem, donijet ćete mi odavle kamen na grob.” Rekao je to više u šali izražavajući svoju ljubav prema tom kutku naše domovine. I kad se to zaista dogodilo, njegovi kolege planinari sjetili su se njegove želje.
(Runolist na Bijelim stijenama)
...U mjesecu srpnju 1948.god. Pošao je Ratko s kolegama u pohod Bijelim stijenama da popravi markacije na planinarskim stazama. Taj je izlet trajao nekoliko dana i Ratko ga je opisao opširno u posebnoj bilježnici na 27 stranica. Donosimo neke zanimljivije izvatke s tog izleta.
...U subotu 17. srpnja 1948. sastali su se njih četvorica i krenuli vlakom s Glavnog kolodvora u Zagrebu put Ogulina. Posjetili su u nedjelju ujutro Klek. Opisuje Ratko:”Rastegnusmo korake da bi dospjeli do povišenog mjesta s kojeg bi se moglo vidjeti izlazak sunca. To nam je uspjelo. Došli smo do neke livade s koje smo imali divan pogled na istok i zapad. Tu smo časak stali i popili čaj, koji je na žalost bio posve hladan. Uto se pokaže sunce i mi smo par časaka ostali začarani divotom prizora. Iz dolina se počela dizati magla, te nas dolazeći hladni zrak prekine u našem divljenju i mi krenusmo dalje. ... (Potom su se kroz Bjelsko vratili u Ogulin i onda opet vlakom do Kupjaka. Odanle su krenuli za Mrkopalj gdje su prespavali u jednom sjeniku i sutradan krenuli put Bijelih stijena) ... Putova uopće nema, nego je markirano kroz šumu. Pretražili smo najbližu okolicu i, jer nije bilo puta, krenemo šumom poprijeko prema kompasu. Predjel kojim smo prolazili bio je tako krasan da smo se često zadržavali i uživali u prirodi. Nakon kratkog spuštanja po besputnoj šumi najednom iskrsne pred nama krasan put upravo kao u Maksimiru.
...Uspon je bio prilično težak i spor. Našao sam crnog daždevnjaka (salamandra atra). ... Prešavši neki ponor preko debele omorike, koja je tu bila prevaljena, stanem se uspinjati uz stijenu i po stijeni na vrh da vidim gdje se nalazimo. Najednom spazim na jednoj stijeni nekoliko runolista. Iz grla mi se otme jaki usklik: “Runolist”. Čuvši to ostali polete najvećom brzinom gore k meni, a Dick zaurla neka ih ne kidam dok oni ne stignu gore, a to nisam ni nakanio. ... Kod penjanja nismo mnogo mislili na same opasnosti, te sam pokušao osvojiti jednu visoku i tešku stijenu, koja je bila sasvim glatka osim jedne, jedva dva centimetra široke izbočine. Primivši se za tu stijenu, nestalo mi uporište za drugu ruku i tako časak ostanem razapet, a svi mišići bili su napeti do skrajnosti. To me je i spasilo. Jer da nisam svom silom upro rukom i nogama, otpao bih od stijene i u dubini se razmrskao na kamenju. ... Na povratku prema Mrkoplju susreli su neke seljake. Jedan od njih, bio je to Dick, malo je zaostao da si popravi svoju “opremu”. Uto naiđu seljaci. Upitaju ga na njemačkom je li vruće. Odgovori mješavinom engleštine i njemačkog da jest. Seljaci ga upitaju je li on Nijemac. Dick odgovori: “Nein, ich bin kroatisch!”. Tek tada seljacima svane. “Što nisi odmah rekao, mi smo mislili da si njemački zarobljenik.” Ratko nadovezuje u svom opisu. “Iz toga se može vidjeti kako smo izgledali.”
(Put u lijepu šumu)
...Ratko se nije zadovoljavao planinarenjem koje bi samo njemu pružalo zadovoljstvo i donijelo korist. Aktivno se angažirao u mnogim djelatnostima planinarskog društva koja su smjerala na opće dobro. Tako je ugodno za sebe spajao s korisnim za druge. ... Tako je s ostalim članovima markirao veliki broj putova na Sljemenu, Samoborskom gorju, na Strahinjčici, u Gorskom kotaru, na Bijelim stijenama.
...Osim na markiranju putova radio je aktivno u izletničkoj sekciji, speleološkoj sekciji i foto-sekciji. Njegova spremnost pomoći bližnjemu našla je svoje mjesto u Gorskoj službi spašavanja (GSS) koje je također bio član. ...GSS za svoj rad ne traži nikakvu naknadu neposredno od unesrećenih. Ratko je s drugim članovima, kad je na njega došao red, dežurao obično u Tomislavovom domu. U zimskim mjesecima pomoć GSS-a bila je česta jer je bilo dosta onih koji bi se ozlijedili ili unesrećili prilikom zimskih sportova. Kako u ono vrijeme nije bilo sanjki za prijevoz, takvog bi ranjenika dovezli do doma. Koji puta su ga morali nositi na skijama ili sanjkama ili čak nositi do podnožja Medvednice ako kola hitne pomoći ne bi došla.
(Konačni cilj planinara - stijene)
...Prije nego progovorimo o Ratku kao alpinistu, korisno je reći nekoliko riječi o samom alpinizmu da čitatelji dobiju jasne pojmove. Alpinizam nije isto što i planinarstvo. On je samo jedna njegova disciplina, nadgradnja planinarstva. Motivi na kojima se bazira alpinističko djelovanje duboko su ljudski. Težnje za otkrivanjem nepoznatoga i svladavanjem prirodnih sila stare su koliko i ćovjek.
...Zar djevičanska ljepota čeznutljivih vrhova i snažnih ledenika, nad kojima odzvanjaju riječi jednog Rousseau-a: “Lijepo je samo ono što je strašno!”- nije sama po sebi dostatna da čovjeka pokrene u ovaj neznani svijet?
...Alpinizam sadržava stanoviti borbeni elemenat u svladavanju prirodnih prepreka u planinama koje običan planinar ne može svladati. Alpinistički usponi iziskuju naročit fizički napor, hladnokrvnost, vještinu, sposobnost, uvježbanost i dar za prosuđivanje prepreka koje je potrebno svladati. Međutim, pravog borbenog elementa tu nema, nema ni sportskog protivnika. Mrtva stijena nije protivnik u doslovnom smislu. Ipak postoji stupnjevanje teškoće uspona u stijeni. Kod alpinizma svakako postoji svojevrsna i veoma teška borba s prirodnim preprekama, borba koja je svojstvena samo alpinizmu kao vrhunskoj i složenoj grani planinarstva.
...(“Ljubav prema stijenama, kao konačan cilj svakog planinara”- piše Ratko u svojoj kratkoj biografiji- ponukala me da prolazim teorijski tečaj zimske alpinistike, koju je održavala alpinistička sekcija F.D.Dinama na Šalati 1948.g.-god 1949. bio sam na alpinističkom tečaju na Durmitoru, a 1950.god na zimskom alpinističkom tečaju u Kamniškim alpama... ... Za vrijeme trajanja tog tečaja smrtno je stradao jedan planinar. Ratko je inzistirao da da ga se još istog dana iznese sa stijene...)
...Na tom tečaju u Durmitoru rodila se ideja da se osnuje studentsko planinarsko društvo “Velebit” što je uskoro nakon toga ostvareno. Rupčići su postali članovi “Velebita” a kasnije i duša samoga društva. Ratko u društvu ima odgovorne dužnosti. Član je uprave i pročelnik visokogorske sekcije. Po osnutku alpinističkog odsjeka u “Velebitu” Ratko pristupa kao pripravnik spremajući se za penjača-alpinistu a kasnije postaje tehnički referent odsjeka i instruktor. Tu se Ratko maksimalno angažirao. Sve svoje vrijeme, znanje i mogućnosti upotrebljava Ratko za napredak društva, što mu je ono priznalo nakon smrti.
...Kakav je duh vladao u društvu “Velebit” o tome nam pripovjeda Ratkov kolega Jerko:”U Velebit su došli ljudi iz svih mogućih pokrajina naše domovine, socijalnih staleža te političkih i ideoloških uvjerenja. Visoka tolerancija i poštivanje te raznovrsnost ljudskih vrlina i osebujnosti, parlamentaran saobraćaj u vođenju diskusija i razlaganja osobnih pogleda učinio je Velebit u ono vrijeme idealnim otokom slobode. Upravo za takav međusoban tolerantan odnos između članova velika je zasluga pokojnog Ratka jer je on te principe uzidao u temelje naših odnosa u samom začetku Velebita. To se je onda kao tradiciju našeg društvenog morala prenosilo od jednog naraštaja studenata drugima. Zbog te tolerancije svakog pojedinca Ratko je postao obljubljen kod svih, pa i onih s drugačijim ideološkim uvjerenjima. Nitko mu nije mogao nijekati iskreno prijateljstvo, požrtvovnost, marljivost i duboko poštenje.
...Vrhunski dometi u alpinizmu jesu “prvenstveni smjerovi” tj. Kada planinar penjač prvi puta osvoji određenu stijenu ili vrh, užetom i klinovima, putem kojim do tada nitko nije prošao. I Ratko ima jedan takav smjer u Dinari kroz Jarugu u jugozapadnoj stijeni Ošljaka. To je stijena teškoće II stupnja, visine 400m. Ratko ju je svladao s još četvoricom kolega 4.travnja 1951.g. za tri sata.
(Dani uzvišenosti i ljepote)
Sasvim je prirodno da mladić u godinama svoga mladenaštva osjeti simpatiju prema djevojci, doživi mladenačku ljubav. Taj prirodni zakon nije mimoišao ni Ratka. Srce mu je osvojila jedna djevojka koju je često susretao u Planinarskom društvu. Neko vrijeme su hodali zajedno. Ta djevojka, danas već gospođa, sjeća se tih dana i reče: “Bili su to dani uzvišenosti i ljepote. Ratko je bio tako fin, tako plemenit, da mu se ništa ne može prigovorit. ...
Veza ipak nije potrajala. O tome je Ratko napisao par redaka u jednu bilježnicu: “Rastali se? A sada? Bez cilja lutam gradom, obavljam poslove, učim, a ako se prisjetim prošlih dana, duboko sam uvjeren da neću više ni s kojom hodati. U tom uvjerenju uvlačim se svakog dana u društvo, tamo s kolegom učim, kadikad razgovaramo, te često padne razgovor i na gornju temu, ali ga uvjeravam da me to više ni najmanje ne interesira. Ipak se gdjekoji puta potužim na svoju ludost, što je sve tako svršilo.”
...Dogodilo se međutim, da je s jednim prijateljem kojega je posebno volio došlo do nesporazuma. Jedna sitnica, neuspjela šala prekinula je na neko vrijeme njihovo prijateljstvo. To je Ratka duboko dirnulo da je svoje osjećaje pretočio u stihove. ... U dvije kitice koje donosimo dolazi posebno do izražaja njegova velika ljubav prema prirodi i planinama u kojima nalazi zamjenu za izgubljenog prijatelja.
I opet ću svijetom osamljen da lutam//
jer sreće u društvu naći više neću,//
planine, stijene, vrhunci i doli//
jedinu za me od sad znače sreću.//
Ni jedno ljudsko biće razumit me neće//
i zbog toga nikad neću imat sreće.//
Al bešćutna zemlja, priroda ta sveta//
utjehom će meni biti dok god bude svijeta.
...Koji puta bi Ratko znao izraziti u obiteljskom krugu svoju želju da bi pošao na studij teologije kao i brat Vladimir. “Kad bi znao da svećenik može biti planinar, onda ne bi vidio zapreke da i ja to budem.” Rekao je jednom sestri. Ipak, teško je reći do koje je mjere ta želja kod njega bila dozrela. Na vani se međutim nije ništa posebno opažalo osim što je savjesno i redovito vršio svoje kršćanske dužnosti.
(Na Rajskim livadama)
Ratkova majka nije bila baš previše oduševljena njegovim alpinizmom i penjanjem po stijenama, što je i razumljivo. Strepila je da mu se što ne dogodi. Kad se vratio s tečaja na Durmitoru i ispripovjedio majci o tragičnoj smrti njihovog instruktora, majka ga je opet upozorila kako je to opasan sport i pitala ga kako je to djelovalo na njega. “Znaš mama, to je najljepša smrt”- odgovorio je. “Ležao je pod borom, u pozadini magla, a sunce je pomalo probijalo kroz krošnje stabala.” “A njegova duša?”- upitala ga je majka. “Ah da, čovjek mora uvijek biti spreman na smrt, baš zato bi svi alpinisti trebali biti ljudi molitve, jer nikada nisu sigurni.”
...Pripovjeda majka, “kada se spremao na svoju posljednju turu, zamolila sam ga da odustane od tog sporta, jer je toliko opasan. On mi je svečano obećao da ide još samo ovaj puta na Šik i da će poslije toga napustiti alpinizam. I obećanje za održao, ali na neočekivani način. Kao i uvijek prije polaska u planine, pošao je u našu župnu crkvu, ispovjedio se i pričestio. Franjevci su mi kasnije rekli da je svakome posebno dao ruku i pozdravio se kao da je to zadnji puta. Sami su se čudili zašto tako pozdravlja kad mu to nije prvi (a oni mislili) ni zadnji put. Savjetovali su mu da bude oprezan, a on smijući se odgovori: “Ne bojte se, ja sam na užetu sigurniji nego kad sam na ulici.” I otišao je na svoju posljednju turu.”
...Dani su prolazili u krstarenju po okolnim planinama. Približavao se onaj kobni 21.srpanj. Uoči tog dana Velebitaši su se dogovorili za uspon na Šik. Podijelili su se u dvije grupe. Ratko i Jerko dogovorili su s drugom grupom planinara, koji nisu bili iz Zagreba, da će zajedno s njima penjati Dibonovim smjerom Špika. Dogovor je bio ujutro u 7 sati. Kad su stigli u urečeno vrijeme na dogovoreno mjesto, dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Planinari (nisu bili Hrvati) nisu održali obećanje. Iz neopravdanih razloga otišli su sat vremena ranije ne obavjestivši njih dvojicu. Malo ožalošćeni i pomalo uvrijeđeni uputili su se Ratko i Jerko sami u osvajanje Špika. Ne kažemo da nisu bili dorasli i sposobni za taj uspon, no tragedija se vjerojatno ne bi dogodila da je spomenuta grupa planinara bila izvršila svoje obećanje prema dogovoru. Usput treba spomenuti tužnu činjenicu, ta ista grupa planinara iduće je godine prvog svibnja penjala tim istim smjerom. Nedaleko mjesta gdje je Ratko stradao, na žalost svi su tom prilikom izgubili svoje živote.
Jerko, koji je zajedno s Ratkom penjao i koji je jedini svjedok tragedije, opisao je taj zadnji dan, uspon i samu nesreću, pa dalje donosimo njegov opis svega što se dogodilo.
(nemojte mi zamjeriti dragi čitatelji, no ja ću si uzeti pravo preskočiti prenesti Vam tih 5-6 teških stranica opisa nesreće. Ovom prilikom ću samo navesti podnaslove knjižice u kojima se opisuje tragedija:U zagrljaju stijene, te: Da li je planinarski rizik moralno opravdan)
(Najbolji među najboljima)
(iz govora svećenika na pogrebu) ...Ratko je proživio tek dvadeset i jedno proljeće. Bio je student tehnike. Kao takav puno je obećavao danas-sutra i obitelji i društvu i domovini...Kao svaki dječak, student, mladić mora sebi naći jedan način razonode- a obično ga nalzi u raznim oblicima sporta- naš je Ratko izabrao jedan od najljepših i najduhovnijih- planinarenje.
...Što je još bio naš Ratko? Ratko je bio, neka mi ovdje oprosti sav mlađi naraštaj, najbolji mladić među najboljima ove naše višetisućne župe. Dominantna crta njegove duše bila je savjesnost. Njegovati, oblikovati, čistiti i profinjavati svoju savjest bio je njegov najpreći posao. A savjest mu je bila kao fin precizan sat, najbolje marke i najskupocjenije kovine. Finesa savjesti, finesa duše- u njemu je to bilo iznad svega.
...
(Trajan spomen)
... Njegovi drugovi sjetili su se njegove želje koju je jednom u šali izustio na Bijelim stijenama, donijeli su oveći kamen koji mu danas krasi njegov grob sa simbolima alpinizma- užetom i cepinom.
...Na godišnjicu smrti podigli su mu kolege planinari spomen ploču u Dibonovom smjeru Špika ispod mjesta gdje je stradao.
...Još jedan spomenik ovjekovječuje Ratkovo ime u planinarskim krugovima. U vremenu od 10. do 20. listopada 1952. članovi studentskog društva “Velebit” izgradili su kućicu tri km daleko od Bijelih stijena- u Samarskim stijenama kućicu i prozvali je “Ratkovo sklonište”.
...
(Svjetla točka na obali)
...Ratkov grob na Mirogoju nije teško naći. Nalazi se na početku novog groblja nakon svršetka arkada uz glavnu cestu na lijevo: 117 polje, br.3. ... Pripovjeda nam Ratkova majka: “Jednoć u rano proljeće našla sam na grobu nekog gospodina kako stavlja veliku kitu karamfila. Iznenadila sam se jer su u to doba karamfili bili jako skupi. Upitah ga nije li on alpinist? “Nisam”-odgovori nepoznati gospodin. “ali ja tom mladiću dugujem život”. Izgubio sam se jedne nedjelje u špilji Veternici, već sam bio slab i nisam mogao dozivati, moji prijatelji su čekali uznemireni pred ulazom, sami su bili neiskusni i nisu se usudili ulaziti unutra. U to naiđe Ratko i bez razmišljanja odbaci svoju torbu, uzme jednu lampu, u nju prelije petrolej iz ostalih i krene unutra. ...Konačno je došao do mene, Prebacio me na svoja leđa, zavezao užetom i tako izvukao napolje. Čim sam došao k sebi, Ratko je nestao sa svojom grupom jer mu nije bilo drago primati hvale. Sada ja činim samo svoju dužnost kad mu donosim cvijeće na grob.”
Idući često na grob-nastavlja majka- našla sam jednu staricu koja je drhšćućom rukom stavljala zapaljenu svijeću podno Ratkovog nadgrobnog spomenika. Upitam je da li ga je poznavala, a ona će mi: “Jedne nedjelje ujutro dopremali su mi ugljen i bacili pred kuću. Sama sam ga počela ubacivati jer nemam nikoga. U taj čas naiđe jedna grupa planinara i jedan visoki mladić me upita: “bakice zar nemate mlađih da vam pomognu? Nemam sine odgovorim mu. On prvi skine svoju naprtnjaču i pođe u drvarnicu. Kad je završio donjela sam mu malo rakije, ali je nije popio nego reče:”Popijte bako u moje ime” Spremao se da krene a ja ga upitah barem za ime da se za njega Bogu pomolim. Reče mi”o to primam rado! Zovem se Ratko, planinar.”
Koji mjesec kasnije čula sam da je poginuo i otišla sam na groblje i tu sam ga našla. Sada se dolazim pomoliti na njego grob.
...
Ratko nije mrtav-duh nesebičnog i nezaboravnog prijatelja živi i nadalje u našim srcima i našem djelu, daje nam uvijek nove snage i kao svijetla točka na obali pokazuje put brodarima u nova obzorja, bez međa...
...
(slike ustupili Željko Presečki, Luka Vujatović)