DOMAROVI DNEVNICI: trakavica o sarmi, traktoru i buri

(oprostite mi što puno psujem, ne baratam dovoljnim fondom riječi da se elokventnije izražavam)

(UVOD)
Svašta se ovaj vikend izdogađalo, pa najbolje da odmah krenem, prije neg mi ispari.
Ako uzmemo da je srednji pimpek, a južni Velebit guzica, onda je Brušanski kraj nekakva međica, jel. Uglavnom, to vam je kvart koji malo po malo postaje baza Velebitskog visokogorskog odsjeka. Mogu ti reć da nam je ovdje stvarno fino, na kopnu smo se već fino udomaćili, tete u dućanu nas već prepoznaju, sirari uz cestu ispod pulta vade one bolje sireve, bakice vade čokanjčiće i kuhaju kavu čim nas čuju, a nije da se ne čujemo. Gazde birtija neutješno plaču jer neće za jedan vikend okrenut tromjesečni promet na račun Velebitaških lajbeka, tim problemom bi se rado pozabavili, al nije do nas. Prejdi više korono, pliz. S druge pak strane, na visinama, imaš kaj za delat. Kvartom dominiraju Sadikovci, Badanj, Kiza, Panos, Konjevača i ta ekipa. Naš plan je bio Visočica. Sad ću ja vama ispričat kak nam je bilo na Visočici.

(POST UVOD)
Budući da je valentinovo padalo u nedjelju, kroz tjedan se iskristalizirala ekipa, papučari su ostali doma, mi kaj ljubimo desanku i oni koje su žene poslale da se izgube na vikend da se na miru mogu posvetit ljubavnicima su se potrpali u dva auta. Jedan je već više puta opjevani tenk, drugi je bio neki mali, dječji.
Žana i devet patuljaka, poredani po veličini: Njo, Gruba, Luka, Hus, Jela, Lucky, Vinko, Kos, Vanja(poredani po veličini pimpeka jel) smo imali fini plan, u Jelinoj produkciji, al aj ti meni reci kakvi bi mi bili mi i kakvi su to planovi ako nisu bar deset puta ispretumbani?
Petak, 18 sati, randevu je na Vrbiku, na mitskim garažama, vrhunske garaže, volim napomenut da su se podigle preko mojih leđa, na tenk su instalirane thule a mi se polako trpamo po sjedalima i slažemo kao puzzle iz različitih setova, ak nejde, jebiga, malo jače pritisni. Toliko smo pretrpani da nepojmljivo za Vanju nismo stali niti jednom od Zagreba, jer ak se otvore vrata, prelit ćemo se svi i tko će nas onda opet zgužvat natrag? Bez davanja žmigavaca, ugašenih svjetala, u leru smo se dokotrljali do Brušana, tenk troši dec po sekundi, čemu nepotrebno rasipanje nafte?
Domov nas je već čekala ekipa iz drugog tutača, Žana nas raspoređuje po sobama, lijeva soba ćelavi, soba do kosati, desna soba proćelavi. Ložimo pećku, klopu spremamo u frižider, kreću klasične usporedbe tko ima deblju, veću i mirišljaviju kobasicu (pimpeke smo usporedili još u Zagrebu) zasjedamo oko stola, stručno mljackamo Kosmatovo vino, zaključujemo da je dobro, točimo čaše i kreće tulum. Svi smo već polako u elementu, a DJ Sprovod i MC Karmine vode glavnu riječ sa sjetno-režu-mi-se-vene muzikom. (Znači fascinantno je kako ne mogu proć dve vesele pjesme da se oni opet ne dokopaju mobitela da puštaju te tugaljive pjesmuljke, Kos i Jela, stavljam vam veto za idućih 5 izleta na odabir muzike.) Koliku god razinu euforije kolektivno prolazili i plesali na svaki Psycho killer papak-pa kak-pa-pa kak-pa kak-kak eto njih sa"zeko i potočić" ili "sve ptičice izgore" i jednostavno odustajemo od borbe za veseljem, ubili su svaku volju za zabavom te svi u nekim svojim tugama padamo u nesvjest. Na vrijeme i bez volje ustajemo, sudarajući se jedni s drugima kapamo na doručak, pokušavamo skužit koja je čija termosica, nema veze grabi koju god, tak i tak je sadržaj u njima isti, sinoć je očito brilijantna ideja bila napunit termosice Jelinim veselim đinom, u kojem spava sam đinovski (hvala Korana, Jelina bolja polovico kaj si nam dala tajni recept). Kasnimo na dogovoreni polazak samo pola sata, bravo mi, iz izleta u izlet smo minutu po minutu brži, jednom bumo valda i prešli na vreme. Izlaskom iz kuće na -10 i oštri vjetar momentalno se dobivamo te odjednom smo svi živahni, pitamo se kaj to nama treba i plačemo jer znamo kaj nas čeka, vraćamo se u kuću zadnji put zagrlit peć. Brrr.
Za nastavak priče je vrlo bitno spomenuti teme razgovora u tenku. To ćemo razraditi u idućem pasusu.

(ZAPLET)

Hvatajući zalet na cesti, Vanja se zaletio pohvaliti performansama tenka Vinku, Vinko je u tenku prvi put i Vanja mu krene bacat krafne u oči kak je taj stroj neuništiv i kak može vozit po Mjesecu, sam ak ga netko prehiti gore, pogotovo sad kad je metnul nove gume, na što ostatak družine rida od smijeha i prepričava kak smo, ma nema ni metar dana zapali u Mrkoplju. Ma nee, nije to istina-veli Vanja Vinku, pusti selo neka priča. Gruba, empatičan kakav je, brže bolje nesretno prebacuje fokus razgovora na pedere. (da se razumijemo, mi pedere volimo i nemoj me sad slučajno hvatat na decimalu, ljubav je ljubav, u to se ne diramo. Peder kao seksualna orijentacija je sasvim prihvatljiva, peder kao karakterna osobina, takvi pederi nam nisu dragi. A kom jesu uostalom? Okok, vidim da sam se krenuo koprcat pa sve kaj više velim bit ću krivo protumačeno, šuti Franjo), uglavnom, kaj sam ono htio reć…
Aha, da, Gruba kao (novo otkriveni) gay radar nam priča tko tu koga na estradi prca, ovaj ovog, onaj onog, onaj pak tam onaj je prevario onog, a onda onaj je poševio za osvetu ovog. Malo smo zabezeknuti kako Gruba toliko puno zna, od kud mu tolika količina tračeva? Stvarno ne znam više tko je u ovom tenku frizer. Dok mi Grubu ispitujemo što misli jel onaj ili ovaj peder, polako s asfalta prelazimo na makadam, gmižemo prema početnoj točki uspona na Visočicu.
Ona igračka ispred nas vozi 2 na sat, vješto izbjegava đombe i sve zlokobnije komade leda, dok Vanja šeretski hvata najveće rupe i najveće površine leda, vidiš Vinko, tenku nitko ništa ne može. Gruba sjedeći otraga, lijepo primjećuje da nam se na guzicu nasadio oveći terenac, te vrši pritisak da mu se skinemo s puta. Igračka ispred nas zaključuje da bi to bilo to, staje na ugibalištu, stajemo i mi, terenac kurčevito produžuje dalje. Izlazimo iz toplih vozila i momentalno žalimo. Temperatura pokazuje minus tisuću, rilfil je negdje na minus tri tisuće. Mi malo kukamo zašto stajemo sad tu, terenac je prošao, znači može i tenk. Lucky veli da on sa svojom igračkom neće dalje, poentira da mu ne treba pizdarija sa zapadanjem u snijeg, kak su neki glupani zapali u Mrkoplju. Lucky je mudar, uči na tuđim greškama. Kompromisno uzimamo ruksake od Jele, Husa i Luckya, oni bu pješke a mi bumo za terencem. Pff ak može terenac, kaj ne bi mogao tenk. Prihvaćamo Žanu u auto, trojka bu se dogegala za nama dok mi ne parkiramo i rasporedimo opremu. Jebi ga, mislim da je upravo Žaninih 45 kila napravilo razliku u sljedećem problemu. Vozeći dalje za terencem, sve je veći led, sve više snijega na makadamu. Nakon tri flanjke terenac stoji nasred puta. Zapali su. Vanja nikad sretniji, HE HE sad bumo ga mi izvukli. Gledaj Vinko kaj tenk može. Okrećemo tenk te guzicom prilazimo guzici terenca. Dok vadimo gurtne da se privežemo prepoznajemo bandu iz Matice. Uvijek s tom Maticom neki problemi. Kad ono, gle, dva matičara i jedan velebitaš. Molim, od kud ti Nikola na ovoj plaži? Nikola mucajući speluje jeftini razlog zašto je izdao matično društvo na što Gruba mudro zaključuje kako je Nikola peder. Ma nije Ninja naš gay, šta ti pričaš? Pa znali bi to. EEE, vidiš kako igra za drugu ekipu? U pravu si Gruba, Ninja stvarno jest peder. Matičari rasplakani i ponizni kume i mole za pomoć. Privezujemo ih, Vanjski sjeda u tenk, brrrm brrrm pomičemo se za milimetar i odjednom…zapali smo i mi. Sad svi plačemo. Gruba, znate vi Grubu? Onaj guba lik kaj je između ostalog šaner fejk planinarske opreme kaj pribavlja na svojim proputovanjima Burmom, Nepalom i inim daljinama, pa onda po Hrvatskoj dila "La Zportiva", "Badidas", "Mamu ti" i ostalu robu. Cijena? Prava sitnica. Matičari su od nekud izvukli broj lokalca kaj vadi glupane u sličnom problemu za soma kuna. Gruba ih umiruje jer on zna tipa kaj to radi za 4 glave. Strašan je taj Gruba. No dobro, kaj ćemo sad, nećemo plakat, makar matičari tule kao kišna godina. Vadimo lopate, cepine i združno kak i oni klinci od Mate Lovraka otkopavaju vlak, mi otkopavamo terenca i tenk. Povuci-potegni, ne uspjevamo pomaknuti terenca, nekako uspjevamo otkopati tenk, tenk kreće, matičari, snalazite se kak znate, aj bok, tenk bježi natrag prema sigurnosti Luckyevog ugibališta no, na žalost, nepovratno se ukopavamo po drugi put. Jebem ti ove matičare. A ništa, Gruba čovi zovika, Gruba zove, traktor i čovik kreću iz Rizvanuše po nas. I tako, stojimo svi skupa, zajebavamo matičare jer su nas usosili, a i mi isto glupani, ustanovilo se da smo htjeli ukrast pišljivih 500 metara u toplini auta. Između nas, da se razumijemo, zapravo je Žana kriva, al ne damo na svoje i još više prcamo matičare. Umjesto da smo parkirali gdje smo trebali i umjesto da smo hladno prošli pored terenca na putu za Visočicu, stojimo tako i smrzavamo se. Uto pored nas prolazi ekipa iz Željezničara, podrugljivo nas gledaju i nezainteresirano prolaze pored nas i smiju nam se. Mi navlačimo kape i marame preko glave, da ne bi bili prepoznati slučajno. Na pitanje iz kojeg smo društva u glas odgovaramo Matica, jer jel, ne damo na svoje. I tako, vrijeme prolazi, nakon 2 sata se pojavljuje traktor, izvlači tenk, so long suckers, pretumbavamo plan i odlučujemo se na ekspresni desant na Mali i Veliki Sadikovac. Dan lagano kreće prema noći. Nismo pošteno nit krenuli kad opet zovu matičari i mole da se vratimo jer, jel, zapao je i traktor. A ništa, koprcajte se sami sad, dosta ste nas usosili. Ipak stajemo i čekamo povratni poziv koji uskoro stiže, otkopali smo traktor, traktor je otkopao terenca. Malo nam je bilo krivo kaj smo vadili mast matičarima te ih pozivamo da se pridruže na uspon na Sadikovce.

(NEŠTO IZMEĐU ZAPLETA I RASPLETA)

Napokon smo otkopani. I tenk i traktor i terenac. Kako smo na makadamu bili u šumarku, koncentrirani da se ne smrznemo, nismo puno pažnje obraćali na vjetar. Samo je Hus skrenuo pažnju kako lijepo zviždi vjetar dok se poigrava sa krošnjama. Čuj ti tu simfoniju, i stvarno jest, vjetar kroz krošnje kao da razgovara. Znao je Mihanović o čem priča u stihu "dok mu hrašće bura vije". Jako lijepo vjetriću, sjedi 5 zaključno iz glazbenog. Uglavnom, želim ti reć da od svih problema do sad, (u međuvremenu smo uspjeli izgubit Lukinu kacigu) vjetar prebrzo iz memorije briše dosadašnje nedaće. Dere li ga dere. Bura. Glupačo. Tako jako dere da u principu ne hodamo nego trčimo da čim prije se dokopamo toplog. Bura. Glupačo. Put kroz šumu brzo svladavamo. Na grebenskom dijelu Sadikovaca je doslovno drž-ne daj. Jebate, tako jako dere da grebenske komade između dva šumarka doslovno puzimo jer ako si uspravljen, odnese. Tako li ga vije da me doslovno podiglo s poda. Spektakli. Bura. Glupačo.
Skupljamo se u zavjetrinici ščućureni pred zadnji komad hrpta. Hrabrimo jedni druge. Matičari oće odustat al im ne damo. Idemo braćo, u boj, u boj!
Odolivamo vjetru, probijamo se, grabimo naprijed i eto nas na vrhu. Sunce nas želi malo ugrijati al bura i dalje šamara. Pogled na Paški kanal je spektakularan, more divlja li ga divlja. Bura. Glupačo. I tako, uspjeli smo, prešli smo nazad, grlimo se s matičarima i opraštamo im sve. Joj, vidiš, još sam nešto zaboravio reć. Jelin i Vanjin dugogodišnji prijatelj je na obiteljskom odmoru par kuća do nas. Hedonistički nastrojena familija, predivni ljudi, kad su kroz tjedan od Jele čuli naše planove su inzistirali da u povratku navratimo na ručak. Sarme. Ma je, pa 10 nas je! Nema veze, samo dođite. "jedi i kad nisi gladan, pij i kad nisi žedan" stih velebitaške himne je duboko urezan u svako velebitaško biće, te tako mi gladni, žedni i promrzli hitamo prema sarmama. Stvarno veliko veliko hvala divnim ljudima kaj su za nas pripremili 79 sarmi. Sve smo pojeli. Sve. Fino ugošćeni, na toplom, punih želudaca padamo u zen. Znamo da nismo sad baš najbolji izbor društva, da dodatno ne inkomodiramo domaćine, kupimo stvari i hitamo domov. Na gostoprimstvo želimo svim silama uzvratiti, al domaćini s figom u džepu vele da, da, navratit ćemo na piće. Možda jesmo sisali vesla ali bome nismo progutali čamac, Vanja taktički "zaboravlja" kameru. Domov hajcamo pećku i mazimo se s njom naizmjenice. Sve znaš, kreće tulum. Gosti zovu da nebuju prešli, al gle, čuj, morate, kamera je ostala kod vas, a mi smo svi veseli, dajte ju nam dofurajte. He he. Neš ti varalice varat. Gosti nevoljko potvrđuju dolazak. Opća strka i panika! Moramo se revanširat, brzo, vadimo sve suhomesnate proizvode ("ne, ne, daj se obuci kaj si se skinul, ne te suhomesnate budalo!") te režemo pod 45. Plata sira, plata raznorazni delicioznih kobasica, spremni smo za goste. Luka je u to vrijeme negdje zujao pa nije niti znao da nam stižu gosti, vidi tanjur te uzme komadićak kobasice. Svi u glas ga krenemo grdit i derat se na njega da ne dira to, da je to za goste, jel te tak doma u dalmaciji uče? Luka se tužan povlači na kauč stiskat po mobitelu. I tako, uzbuđeno čekamo goste kad odjednom Luka škiči na sve nas, psuje nas i grdi, kreteni jedni, to je za goste jeli?! Diže tanjur u zrak, a na tanjuru… ništa. A dobro, reži opet. Identičan igrokaz smo odigrali još tri puta, dok Gruba napokon nije sakrio plate, da ti jadni gosti i stave nešto u kljun. Goste smo napokon dočekali, sretni i ponosni, jer ono, imamo goste, vadimo pred njih pladnje sira i mesa kad ono gosti neće jest. EE slušaj, jest ćeš makar na silu! Gosti iz pristojnosti uzimaju komadić reda radi, nisu si stigli nit utočit piće, na tanjurima nije ostalo više ništa. Žana nas kori da ćemo pričati kad gosti odu. Ne znam kaj se poslije dešavalo nit do kad su gosti ostali, al ujutro ih više nije bilo.

(RASPLET)

Ujutro, režimo jedni na druge, doručkujemo. Vanji sam se u životu napekao jaja, al niti jednom nije bilo jaje spečeno da nije prigovarao da ne znam speć jaja. Jednom sam mu sirovo jaje donio na tanjuru i opet kenja da je prepečeno. Al oće to tako. Ćelavom kurcu svaka dlaka smeta. Žana se ustaje te spušta u dnevni boravak, a mi, džentlmeni kakvi jesmo, svako sa svojom kiticom u ruci joj želimo sretno valentinovo. Spremamo se za pokret, po uhodanoj špranci kasnimo. Naime, tekući visokogorski tečajci nas već nestrpljivo čekaju, smrzavaju se i hopću u mjestu i kunu nam sve redom. I nedjelja je osvanula pakleno hladna, ali ipak mrvu toplija nego subota, mi se kuhamo koliko smo jučer smrzli. Nevjerojatno mi je da 5 stupnjeva razlike u temperaturi u dva dana čini razliku u osjetu topline. Planirano hodanje s tečajem prebrikavamo u ponovni pokušaj uspona na Visočicu. Dogovorno ostavljamo aute puno prije jučerašnjeg zapadanja, ne ono, 5 zavoja prije, nego 2 sata hodanja prije. Po makadamu susrećemo dva kombija rječana, zaustavljamo ih i velimo da mooožda i nije pametno da idu dalje jer smo čuli da su jučer neki šašavci zapeli s dva auta. Vele rječani da su i oni to čuli. Bura. Glupačo. Odmah si nas prodala. I tako, izmućkani instruktori, tečajci i rječani tabanaju makadamom do odvojka za Visočicu, na mjestu koje smo dobrano prerovali se svi skupa zgražamo i sprdamo glupane koji su iskasapili taj komad makadama. Baš ste glupani ekipa HE HE.
Dajemo si petom u guzicu, pretičemo spore rječane, navlačimo dereze, cepin u ruke i hajdemo. Bura. Glupačo. I dalje svojski dere, no ipak osjetno manje nego jučer, grabimo ka domu pod Visočicom, tečajci uzbuđeni zbog ekstremnih uvjeta. Kako smo svi bili jako uzbuđeni, probijanje do doma nam je doslovno proletilo. U domu gužva, Željezničarci od jučer prepričavaju kako su neki glupani jučer naivno zapali u snijegu, dada i mi smo to čuli-HA HA, smijemo se i mi tim glupanima. Dobro je, nisu nas prepoznali. S tom Maticom uvijek neki problem. Željezničarci su penjali grapu, usput ispenjali prvenstveni smjer, bravo ekipa! pozdravljamo se s njima, pičimo na vrh. Drž ne daj i eto nas na vrhu. Svi sretni i zadovoljni, lijepo je bilo gledati ozarena lica tečajaca. Jedno je slušat priče kaj to znači visokogorstvo i kaj te tu sve može zateći, a drugo je to i sam na svojoj koži osjetiti.

(KRAJ)
Za razliku od jučer, kad je bilo vedro kao na pravi ljetni dan, samo je puhalo, Bura. Glupačo. danas je bilo baš zatvoreno i maglovito. Na momente doslovno ne bi vidio prst pred nosom. No, nagradilo nas je te se sve otvorilo doslovno u sekundi i pred nama se otvorili vidici na ličko polje te okolne vrhove. Prilikom povratka i golgote tabananja prema autima, na domu smo zastali u zavjetrini i guštali na zubatom suncu. Sunce hvala ti! Bura. Glupačo.
Tenk ljudstvo se dogovorno s Jelom zaputilo u operaciju večera, fino razrađeno-radimo usklađeno, pobjegli smo prema tenku da bi dok se ostali spuste i dođu domov u kuću unjeli tople pizze. Opet smo sretni jer ćemo ponovno imati goste, toliko smo se žurili da stignemo odigrati igrokaz s platama od jučer, trčali smo prema dolje. Uto Luka spazi zeca te se baci za njim da ga ulovi. Zec je utekao a Luka je pokidao u padu 3-4 bukve. Jadne bukve.
I tako smo, uz toplu peć i tople pizze, sretni zbog vikenda i tužni zbog povratka kući zapljeskali jučerašnjim gostima, novim gostima i posebno bili euforični kad je tečajka Renata napomenula da nam je pripremila nešto slatko. Ženska je spekla tortu. Toooortuuu? Tortu.
Zum-zum, u Zagrebu smo se pojavili za tili čas, skoro smo skrenuli krivo prema 2 metra ispod zemlje, ali dragi Bog čuva budale, pijanice i malu decu. Mi smo 3/3.

(ZAHVALE)
Hvala kaj još očito nije naše vreme, hvala Brušanima, hvala Grubi kaj zna čovika, hvala Buri. Glupači., hvala Renati na torti, posebno ali posebno hvala Ani i Baracu na sarmama (haha to mi je bilo urnebesno, tak mi svi veseli ih ugostili i već je gluho doba, a jadna Ana trijezna samo oće ić spavat, veli njoj Barac, dobro Ana, ići ćemo doma, kaj se tolko trudiš)
hvala dedi s traktorom, hvala traktoru, hvala matičarima, hvala Sadikovcima i Visočici što su nam dopustili, nevoljko, da ih posjetimo i hvala svim peračima posuđa (Žana, Luka, Hus i Gruba, da se ne bi svi ostali slučajno laktarili da su neš počistili)

Volim vas ljudi, do nove avanture!