Sjedimo uz vatru ognjišta. Kao tornjevi hramova oko nas su stijene, mi smo kao u prostoriji, jer je to sve blizu i dohvatno – ali visoko i okomito kao zidovi. U srcu smo Velike Kapele, što se do Frankopana nazivala Gvozdom, ovdje smo na Samarskim Stijenama uz Ratkovo sklonište na 1184 m n/m.
Odsjaj vatre po okomicama zidova stijenja čini poseban ugođaj, hvala onima koji su tako težački težački složili ovaj plato za ognjište. Razgovor je prijateljski i naviru sjećanja i misli, "Velebitu" Planinarskom društvu Sveučilišta (ili bolje rečeno udruzi hrvatskih sveučilištaraca) sada je 50godina, u ljudskom življenju u našim krajevima mnogo više od polovice ljudskog trajanja.
A Ratkovu skloništu navršava se 48 godina. Bilo je to davno, 1952. godine, kada su u vremenu od 10. do 20. listopada Velebitašice i Velebitaši i stvorili ovo sklonište . Prije toga na priječenju Velike Kapele od Bijelih do Samarskih Stijena Velebitaši su došli ovamo, bio je s njima Vlado Matz i kada je ugledao okomice stijena i u njima polušpilju iznad duboke vrtače, a sve nasuprot mnoštvu tada nepoznatih stjenovitih vrhova i gromada što ih danas zovemo Amfiteatrom, oduševljen je uzviknuo "Ratko bi ovdje bio presretan". Već tada Ratka Čapeka nije bilo. Svoj je mladi život završio u julijskom Špiku. Nema ni Ivice Sirotića – Straška, koji mi je ovo davno pripovijedao, niti Vladeka Matza - i on je na savinjskom Grintavcu završio svoje življenje.
U doba o kojem ovdje govorim, godine 1949.- 1952., Velebitaši su bili jedini u ovim brdima. Obnovili su Hirčevu kuću na Bijelim Stijenama.Prenijeli mnoge tovare u prstenastu zaravnjenu vrtaču pod vrhom Bijelih Stijena i spasili ono što je ostalo od Hirčeve kuće. Prokrstarili su Kapelu uzduž i poprijeko – od tada su i imena – Ratkov vrh, Tefkov klanac, Biskupova glavica, Glava šećera. Atraktivan je bio prijelaz s Bijelih na Samarske Stijene, pa je prijeđen u više inačica. Novi su ga ljudi prozvali "Vihoraškim" putem.
I onda je pala odluka o izgradnji skloništa koje su graditelji nazvali "Ratkovim". Tada se hodalo od Ogulina do Jasenka 23 km, pa Begovovom stazom još 13 km. Tamo gdje je sada netko označio da je postojala neka skrivena bolnica, stajala je u stvari šumarska kuća.Domaći ljudi su s nje već dobrano poskidali upotrebljivu stolariju, a velebitašima je preostala građa poslužila za izgradnju skloništa. Pri tome su imali neugodan susret s lugarom. No sklonište je izgrađeno za 8 dana kišnjenja i smrzavanja. Nastala je pjesma "...čekić i pila i greda od sto kila..." i ostala već pet desetljeća velebitaškom himnom.
To su napravili njih trinaestero čija imena danas treba s poštovanjem izreći: Željko Cernić, Nikola Šimunović –Šime, Ivica Sirotić, Nada Krausl, Ivan Gjetvaj, Višnja Boltar, Tefko Saračević, Boško Frolich, Ive Bujan, Vlado Matz, Đurasek, Zvonimir Zebić, Branko Haraminčić, te Matija Mance – kao gost.
Nikola Šimunović –Šime , tada student medicine, zapisao je tom prilikom u svoj dnevnik: "Ako želiš uspijeti, moraš biti fanatik!" Zbilja je trebao fanatizam za provedbu toga graditeljkog podhvata.
Bilo je to doba Anapurne, prvog himalajskog vrha iznad 8000 m, doba Maurice Herzoga u zagrebačkom Radničkom domu, i graditelji skloništa nazivali su stjenoviti vrh iznad skloništa Šerpas vrhom – kota 1245 m. Tad još samo nosači u Himalaji – Šerpasi su graditelje podsjećali na njihove napore pri nošenju tereta.
Od tada je, od davne krasne jeseni 1952. godine, mnogo toga protutnjalo – uspjeha, sreće, ispenjanih stijena, uspijelih ekspedicija, ali i žalosti i gubitaka, preživio je "Velebit". Ratkovo sklonište je samovalo, od Ogulina ili od Delnica odasvud je trebalo pješačiti barem 7 sati. U okruženju najveće prirodne ljepote u skloništu su generacije sveučilištarca doživljavale trenutke, koji su im se urezali u sjećanja do zrele životne dobi i starosti.
U životu skloništa bila je značajna 1971. godina. Predsjednik je Društva bio poduzetan i djelotvoran Joško Kirigin. On i njegov nasljednik Urso Vrdoljak – Medo 1973. godine su dobavili novac, kupili montažnu kuću, dopremili je u Vojni Tuki pohranili u bivšoj školi. Zamisao je bila da se kuća postavi na južnom grebenu nasuprot skloništa. Tada su nastali problemi, izgradnja temelja, betonske ploče i dimnjaka, što su trebali napraviti profesionalci. To se pokazalo za "Velebitove" mogućnosti ne izvedivim. Kuću smo prema zamisli Drage Belačića – Žohara poklonili Samoborcima i sada se nalazi pod Okićem. Dobro smo napravili. Od toga pothvata pretrpio je «Velebit» novčanu štetu, ali je dnu korist, Hrvoje Malinar je napravio od fiber-glas cisternu, koju smo dopremili i koja i danas služi, mada bi je već trebalo zamijeniti.
Nakon 30 godina služenja Velebitašima i namjernicima na području Velike Kapele, između Bijelih i Samarskih Stijena i Bjelolasice počele su se događati čudne zgode i zbivanja – koja zapravo nisu imala ništa zajedničko s onim je pravi sadržaj bivanja suvremenika u prirodi i onome što sadašnjem bitniku pruža planina. U toku jedne takove organizirane "priredbe" - 22. veljače 1982. godine sklonište i stijene polušpilje uništene su požarom. Vinovnici ovog nedjela nisu mogli biti dokazani, ali organizatori i sudionici priredbe, koja nema ništa zajedničko s planinarstvom, znani su.
"Velebit" se našao u jednoj, na žalost čestoj, tužnoj i teškoj situaciji, u neprilici u kojoj su velebitaši uvijek ispoljili svoju snagu, raseljeni po cijelom svijetu i skupljeni ovdje u domovini, odlučili su obnoviti Ratkovo sklonište. Njih 250 je dalo svoj novac, a njih 135 prionulo je poslu. U ovakovu prikazu nemoguće je navesti tko je i što pridonio i učinio da se sklonište obnovi. Tada postojeća planinarska organizacija (PSH) kao cjelina pridonijela je vrlo malo, zapravo simbolično. Pojedina riječka i zagrebačka društva, kao i neka PD iz Slovenije pripomogli su novcem i podrškom. Prvi, makar neznatan prilog dalo je PD "Jastrebarsko".
Nastale su rasprave, da li restaurirati staru daščaru s 8 skromnih ležajeva ili napraviti nešto veće i bolje – ali sve sve na mjestu izgorjelog skloništa, u polušpilji ispod Šerpas vrha. Ekstreman dokumentiran prijedlog je bio izgraditi objekt s 35 ležajeva, to je ipak bilo neozbiljno! Sada, sjedeći ovako uz ognjište na platou uz sklonište, svjestan sam da je šteta što je prevladalo gledište da treba stvoriti veću kuću, a ne restaurirati staro sklonište.
I krenulo je . Arhitekt Nenad Paulić formirao je misao vodilu ovako:
SAMARSKE STIJENE ZAHTJEVAJU NEŠTO VIŠE.
JEDINSTVENO MJESTO STVORENO JE ZA GNIJEZDO.
IZ ŠPILJE NADIRE POLUOKRUGLA GRUDA, JEDNOM STRANOM SE UVUKLA, A DRUGOM OVJEŠENA NA VRTAČU..
IDEJA: VIŠE SUNCA, ZRAKA I VIDIKA.
UNUTRAŠNJOST: KRUG OKO VATRE.
Stjecajem okolnosti, našao sam se u srdištu zbivanja, vođenje svih poslova našlo se u mojim rukama – i taj sam posao obavio i još ga uvijek obavljam. Trebalo je pribaviti novaci materijal. Prvo su, uglavnom iz svoga džepa, dali Velebitaši, a materijal – za njega smo se snalazili na sve moguće načine. Presudnu pomoć su nam pružili mr. Gajo Petrović iz Novog Vinodolskog i gospodin Kosanović iz Ogulina, gospodin Vlado Franković iz Zagreba, pa Velebitaši iz Šipada i Exportdrva. U izgradnji grubog kostura kuće pomogao nam je tesarskim poslovima jedini profesionalac Stanimir Blagojević, Bosanac, zaposlen u ogulinskoj Šumariji. Prijateljsko utočište imali smo u kući gospođe Ankice Mamula u Jasenku i gospodina Željka Kosića u Ogulinu.
U 34 odlaska 135 graditelja tijekom 558 radnih dana, odnosno tijekom 4800 radnih sati, prenijelo se i ugradilo 15 tona materijala. Do 27. studenog 1982. godine graditelji su bivakirali 243 noći. Devet mjeseci nakon paleža i točno 30godina nakon prve izgradnje sklonište je obnovljeno.
Izgrađen je dom s 12 ležajeva, opremljen cisternom s pumpom, donesen je štednjak, u kuću je doneseno neophodno pokućstvo i oprema za udobno bivanje.
Vrijeme nas u jesen 1982. godine nije služilo. No, što smo više kisnuli i mrznuli, to smo upornije nosili i gradili. Danas kada se prisjetim kolona nosača i posebno djevojaka, lijepe crvenokose Nives, gojazne Tanje, Katarine, dvije Mirjane..., one su često promočene i promrznute neumorno nosile, bio je to krasan doživljaj zajedništva i taj napor se mogao učiniti samo zanosnom i snažnomvoljom. Kako je šime prije 48 godina rekao "samo s fanatiznom". A "fanatik Šime" bio je ponovo među graditeljima.
Tijekom izgradnje bilo je različičitih zgoda, a i nezgoda. Evo jedne koja je jednostavno prevladala; s kirijašima, što su samaricama na akord prenosili cjepanice iz šume podno Kaluđerske kose (prilaz Jasenku iz Ogulina), dogovorili smo dopremu šljunka, pijeska i cementa za izgradnju temelja. Kad je transport trebao krenuti, kirijaš je promijenio nagodbu i mislio da nas može ucijeniti – no to nikako nije mogao jer ga ne bi mogli platiti. Rastali smo se s njim u prijateljstvu za šankom, i umjesto konja, podmetnuli svoja leđa.
U jesen 1982. godine vrijeme je bilo okrutno prema graditeljima. Snjegovi su rano zabijelili brda. 21. i 22. studenoga 1982. po smrzavici smo pokrili krov i zatvorili sve zidane površine. Tada sam zapisao, "ovo je presudno, ili uspijeti, ili propasti". Jer da nismo kuću zatvorili snjegovi i smrzavice bi je rastočili.
Nismo napravili sve onako kako je arhitekt Nenad Paulić zamislio. Bilo je odstupanja jer su problemi samo nicali, neki zloduh nam je pokrao i uništio sav alat, spaljeni dolomit svoda polušpilje trebalo je očistiti. U žaru graditeljstva bez prave stručnosti temelji kuće su napravljeni previsoko. To je zahtjevalo promjene projekta. Ležajevi su smješteni u produljenom skloništu, nestala je predviđena etaža, te bezbroj sličnih zbivanja. Nije bilo jednostavno izgraditi nepravilnu šesterostranu "grudu" - ali smo je ipak napravili.
Obnovljeno Ratkovo sklonište živi svoju sedamnaestu godinu. Usprkos paležu niti jednoga dana nije prestajalo postojati u svojih 48 i "Velebitovih" 50 godina postojanja, nikada nije bilo zatvoreno ili zaključano. Oko 800 posjetitelja godišnje dođe do skloništa s još većim brojem noćenja. Sklonište je preživjelo sretno domovinski rat kao i okolni objekti na Bjelolasici, Jančarici, Bijelim Stijenama i Bitoraju.
Još uvijek smo uz ognjište. Stalno na vatru dodajemo granje, plamen osvjetljava kamene vertikale i ambijent čini fantastičnom i mističnim. Uz sječanja i prepričavanja dogodovština raspravljamo da li su uloženi napori urodili pravom svrhom? NISU. Prvo sklonište prije 48 godina imalo je svoju svrhu i namjernici su mu dorasli. Prilike su se promjenile, prometnice izgradile, promet postao lakši. Za promet od 800 posjetitelja nikakvo sklonište nije primjereno! Oni koji su prihvatili zamisao "masovnost" i pretočili je u planinarsku organizaciju degradirali su ljudsku jedinku na bezličnu masu. I to će se promjeniti i nestat će svaka zamisao o masovnosti zajedno sa svojim protagonistima.
Ipak će Ratkovo sklonište postojati, ne zbog toga što je potrebno, već zbog toga jer ga generacije velebitaša jednostavno i istinski vole. Evo kakove dojmove nalazim u upisnim knjigama – nadam se da mi autori neće zamjeriti što to objavljujem:
"Došli smo da posjetimo mjesto na kojem je za vječnost ugrađen dio našeg života. I kao i uvijek, nije nam žao što smo došli. Kako postajemo stariji ovo mjesto kao da postaje sve mlađe i lejpše – ipak postoji besmrtnost"
(27.07.1988. – Pajo Jurčić, Calgary, Canada)
ili
"Ovdje bi trebalo dovesti (prebaciti helikopterom !?) neke, koji su se uhljebili u raznim SIZ-ovima i korporacijama, odborima, itd., pa im pokazati da se bez puno mudrih riječi, ali s velikim trudom i s ljubavi, te pravim planinarskim entuzijazmom može stvoriti iz ničega ovakovo prekrasno sklonište kao što je ovo. Ne dajte Velebitaši da ta kategorija umjesto vas pobere ordenje zasluga ..."
(05. 08. 1983 PD "Risnjak", Zagreb)
ili
"Nakon dugog niza godina vratio sam se na Samarske i Bijele Stijeneiz tuđine, da u domovini okrijepim dušu i obnovim uspomene iz đačkih dana. Doveo sam i sedmogodišnjeg sina u nadi da će mu posjet ovim dragulima prirode usaditi iskru ljubavi prema domovini, koju su mu otac i majka napustili. Prizor Ratkovok skloništa je mom sinu bio dokaz da su one priče o kućici u stijeni na provalijom bile istinite. Kaže da sada zna, da mu tata ne laže! Žao mi je da nisam mogao pomoći kod izgradnje (obnovljenog)skloništa.Vratit ćemo se opet!"
(28.07.1984 Srećko i Tomislav Kereković, Philadelphija, USA)
Mnogo, vrlo mnogo dojmova izražava zadovoljstvo i sreću, a to je najviše što smo mogli postići. Pohvale nabrojati – sličilo bi na podilaženje sebi samima, ali usprkos skrommosti nije sramota priznati da je ugodno čuti riječ pohvale i priznanja. Pitaju me , koji su bili , u ovom 17-godišnjem životu obnovljenog skloništa, teški trenuci, pa ono s uništenim alatom, pa ukradeno 100 kg donesene pocinčane željezne trake zbog čega je sklonište bez gromobrana, pa izgažen brodski pod derezama! (13./14.02.1985. članovi jednog zagrebačkog PD), pa obijena nikad zaključana vrata, pa probijena prozorska stakla i odvaljen žljeb, pa srušena stijena i slomljeno ulazno stubište i podest, pa stalne sitne krađe, pa... bolje je ne nabrajati više. Ali ogromna većina posjetitelja odnosi se s poštovanjem i pažnjom prema osebujnom domu u stijeni u kojem su boravak i noćenje oduvijek besplatni.
Sada sklonište održavam tako da dovezem grupu, nas 3-4, pa popravimo što treba i sve očistimo. Kako se ekonomske prilike zaoštravaju i to će biti sve teže obavljati. Valjda će se i rijeka posjetitelja u novim prilikama drugačije usmjeriti.A i neke izmišljene forme posječivanje planina nestat će same po sebi.
Ovaj razgovor i reminescence pribilježeni su nakon večeri provedene uz ognjište pri Ratkovom skloništu. Još dugo u noć se raspravljalo o skloništma i planinarskim domovima. I evo ukratko rezultata rasprave:
Ako itko, onda Velebitaši znaju sve o skloništima . Ratkovo sklonište je nastalo u vrijeme kad u Gorskom Kotaru od Delnica pa do Ogulina nije postojala streha pod koju bi se planinar mogao skloniti, osim ruševne Hirčeve kuće na Bijelim Stijenama. Bilo je opravdano izgraditi sklonište u srcu Samarskih Stijena. Obnovljeno je iz privrženosti tradiciji. Sklonišet do kojeg se ranije pješačilo iz svakog smjera oko 10 sati, razvojem motorizacije došlo je na dohvat od svega pola sata hoda i time igubilo osnovnu svrhu svoga postojanja. Jer posjeta 800 ljudi na godinu – nije "sklanjanje" već izletništvo i turizam, koji se za sada odvija besplatno – odnosno na tuđi račun.
Ratkovo sklonište je bilo prvi jedini takav objekt u hrvatskim planinama. Nastajala su idruga skloništa. Prvi razlog što su ih društva, a više pojedini entuzijasti gradili , je nastojanje da se nadomjesti nepostojanje ili raspadanje planinarskih domova. A sada, nakon 125 godina postojanja, planinarska organizacija bi trebala biti u stanju svojim članovima pružiti smještaj i opskrbu u dobro vođenim svojim domovima, kako je to svugdje u planinama. Na žalost, u posljednje vrijeme Hrvatski planinarski savez postao je iznenada samo promatrač svojih domova oduzetih tihom, ali grubom novom "nacionalizacijom" u mojoj hrvatskoj domovini. Koja je to zamisao, sve – jednostavno oduzeti? ( Narodne novine br.70 od 07.07.1997. čl.38). Nažalost to me neodoljivo podsjeća na olovna rado zaboravljena vremena od prije pola stoljeća.
